U školu u Obrovcu ušli smo kroz prozor. Prije toga cestom koja je još pod vodom, pa kroz blato. Gaziš i penješ se, staješ na klupu. A u školi – krkljanac. Svi učitelji, nastavnici i školsko osoblje rade: čupaju parkete, iznose natopljene fascikle, nose stolove koje je uništila voda, bacaju namještaj koji više nije upotrebljiv.
Riječju, nadrealna scena.
Mravinjak. Ljudi koji su do prije nekoliko dana u tim istim učionicama radili svoj posao, danas zasukanih rukava čupaju i bacaju sve što su učenici i oni koristili. Vode nema, struje nema.
- Nema ni nastave. Šteta je neizmjerna. Poplavilo je cijelo krilo škole, šest učionica među kojima je i informatička, kancelarije, uredi… Propala je dokumentacija, tehnička oprema…
Sve je prljavo. Saniramo štetu, kolege su došle, svaka im čast, spašavamo što se spasiti dâ… Voda je učionicama bila do pola metra visine - kaže Jurica Ćurko, ravnatelj Srednje škole u Obrovcu.
- Nastave nema, djeca su kući. Prognoze na žalost nisu najbolje, čujem da se razina Zrmanje diže, nadam se da nećemo opet poplaviti – kaže Ćurko.
O poplavljenom Obrovcu ne može se pisati da izgleda apokaliptično, jer je taj grad, neobnovljen i gotovo napušten, tako izgledao i prije poplave. „Sve se raspadalo, samo nam je još ovo trebalo“, dobacuju ljudi na svakom koraku u utorak, ili pak ironično komentiraju da se u Obrovcu „konačno nešto događa.“ Posvuda se ispumpava voda, ljudi iz stanova u prizemlju zgrada i iz poslovnih prostora izbacuju uništene stvari, pun grad je vozila i djelatnika interventnih službi koji saniraju štetu. Saniranje štete je zapravo ispumpavanje vode pod kojom je još uvijek poplavljen cijeli centar grada i šetnica uz Zrmanju.
Kroz prozor prizemnice gledamo unutrašnjost nekog velikog ureda. Sjedalice i stolove njiše voda. Papiri plutaju posvuda. Što je ovdje bilo? To su službene prostorije „Vodovoda“, kaže mi prolaznik.
Dok smo u utorak tijekom jutra bili u Obrovcu, vodostaj je bio 257 mm (dan prije 302 mm), te je i dalje bio u opadanju. Unatoč toj optimističnoj brojci, optimizma oko nas nije bilo nigdje. Ljudi su očajni. Iz višekatnice u centru grada iznose na hrpu otpada televizore, računala, ekrane, grijalice, električni alat, kutije sa zimskom robom. Što je to?
- To nam je stajalo u šupama. U prizemlju svi stanari imaju odlične šupe i puno toga držali smo u njima. Sada sve može na deponiju – kaže nam stanarka, vozeći u dječjim kolicima televiziju prema hrpi smeća.
Ispred ulaza u trgovinu odjećom „Sara“ smrdi nafta.
- Ne smrdi samo nafta. I kanalizacija se izlila – kaže djelatnica Tanja Klanac, čisteći pod. Ogromnu površinu voda zaprljanu fekalijama i naftom ona šprica nekim sredstvom i onako, „sakrivena“ iza vreća s pijeskom na ulazu, izgleda kao da radi Sizifov posao.
- Ne smijemo maknuti vreće, jer postoji opasnost od još jednog vodenog vala – kažu nam stanari i vlasnici poslovnih prostora. Irena Karamarko zdvojno gleda u unutrašnjost svog poplavljenog knjigovodstvenog ureda. Od svega, spasila je samo kompjuter.
- Papirologiju je uništila poplava. Ja tu ne mogu ništa – govori Irena, no kud god da okrenete glavu u centru Obrovca, niz glavnu ulicu, prizori su isti. Očajni ljudi koji skupljaju ono od čega su živjeli, što je sada uništeno, i nose na središnju deponiju. U trgovini „Palma“ bile su torbice i odjeća, sada se sve to trpa u velike kese od smeća i baca. Čupaju se police nabubrene od vode i bacaju.
- Sve se raspalo, sve je za otpad. Tridesetak centimetara vode je tu bilo. Ono u što voda nije ušla, smrdi, nepovratno. Čekamo isušivače i zbrajamo štetu – kaže nam Ivan Baričević ispred svoje trgovine.
- Još jedan val, kažete? Ne brinem se, jer gore od ovog što nam se već dogodilo ne može biti – rezignirano kaže Baričević.
Ispred jedne male uništene trgovine mješovitom robom tuga. Poplavljen je i dućan i skladište, sve.
- Izdržat ćemo. Preživjet ćemo. Ali žao mi je jer smo do pet sati ujutro dežurali i falilo nam je samo nekoliko vreća. Branili smo, slagali vreće na vrata, gledali kako se voda diže i zvali sve dežurne službe. Samo su nas prespajali. Do jutra tako. A pet do deset vreća bilo bi spriječilo ovu katastrofu… - kaže nam vlasnik trgovine, Teo.
Na vratima stambene zgrade, iz koje žene iznose stvari u kontejner, sudaram se s čovjekom iz HEP-a. Nema struje?, pitam.
- Nema.
Kakvo je stanje s elektroinstalacijama?
- Loše, trebat će vremena. Ali ja sam bivši djelatnik HEP-a. Odnedavno sam u mirovini – kaže nam na stubištu čovjek i u nekom čudnom polumraku jednostavno posloži priču o tome kako su svi izvještaji iz poplavljenog Obrovca odiozni i gotovo odbojni.
- Na toliko lagan, logičan i pravilan način se poplava u Obrovcu mogla spriječiti da nam je to sada nepodnošljivo proživljavati. Mogla se, ali nije. Jer je bila nedjelja i jer u Hrvatskoj, ako hoćete u ovom konkretnom slučaju, ljudi ne rade svoj posao – kaže donedavni HEP-ovac.
- Imali smo 24 sata vremena da obranimo Obrovac. 24 sata za postavljanje nasipa smo imali. Ali to nije učinjeno, jer službe nisu obavještavale o tome što se događa. A događalo se da se već u subotu znalo za Gračac, u kakvom je stanju. Sveti Rok je na 570 metara, Gračac na 553 metra visine, znači da će se voda s ličkog platoa spustiti, slijevati u grad. U subotu smo već znali da će voda doći do Obrovca, jer nema kamo drugdje. Postoje ispusti, spašavao se Gračac, ali istoga trena je jasno što to znači za Obrovac. Znalo se kuda će ta voda otići, kao što je bilo jasno i da more neće moći primiti svu tu količinu, jer je bilo jugo, plima, znalo se da more neće moći progutati tu količinu vode. Nije to nikakva mudrost, nego logika, sve se moglo spriječiti. Postoje ljudi koji su plaćeni da prate hidrometeorološku situaciju. Radio sam u HEP-u i znam što vam govorim. Mi imamo sustav za praćenje, za obavještavanje, za uzbunjivanje. Ali dogodi se nedjelja i nitko ne radi svoj posao. Poplava u Obrovcu je sramota Hrvatske. Ništa se ne bi dogodilo da su nasipi bili postavljeni na vrijeme, a mogli su biti – tiho, ogorčeno i s tugom je zaključio naš sugovornik.
