Stanislav Antić - legendarni zadarski direktor i utemeljitelj jedne od najuspješnijih zadarskih tvrtki svih vremena, tvornice SAS – dobio je Nagradu Grada Zadra za životno djelo 2016. godine jednoglasnom odlukom Gradskog vijeća, što je ocijenjeno kao politička i ljudska rehabilitacija čovjeka koji je unatoč svojim nedvojbenim doprinosima u izgradnji modernog Zadra, 1990. godine praktično isključen iz gospodarskog i društvenog života grada kao politički nepodoban, da bi 2001. godine bio brutalno pokraden i izgubio već dobivene izbore u Zadru.
Dodjeli Nagrade za životno djelo prethodio je serijal članaka o Antiću u Slobodnoj Dalmaciji i na portalu Zadarski.hr koji su Zadrane podsjetili na sve ono što su legendarni direktor i tvrtka kojoj je bio na čelu činili za javno dobro, financirajući nesebično niz javnih institucija i sadržaja u Zadru. Ipak, nije tada naveo sve što je SAS učinio u Zadru, pa je tri godine u miru sastavljao svojevrsnu inventuru svega u što je SAS ulagao značajna sredstva, te je kompletan popis odlučio objaviti u javnosti, kako bi na taj način ostao konačan i trajan spomen na sve što je SAS gradio i izgradio u Zadru, za javno dobro i na korist svih Zadrana.
Iako je u spomenutom serijalu članaka Antić kazao da je SAS sudjelovao u izgradnji Autobusnog kolodvora u Zadru, mnogi su tada pomislili da je posrijedi greška i da Antić, odnosno SAS, u tome nisu sudjelovao. To prema njegovim riječima nije točno, SAS je financirao izgradnju Autobusnog kolodvora i upravo je financijska injekcija SAS-a omogućila podizanje kredita za pokrivanje cjelokupne investicije. Kao što je poznato, novi je Autobusni kolodvor izgrađen u razdoblju od listopada 1988. godine do travnja 1989. godine, a svečano je otvoren 25. svibnja 1989. godine. SAS je sudjelovao s najmanje milijun dolara investicije, možda čak i više od toga – kazao je Stanislav Antić.
- Ono čega se ne sjećam baš dobro jesu iznosi i valute investicija, jer je u to vrijeme bila i devalvacija dinara, pa je teško svega se točno sjetiti i točno izračunavati tadašnje tečajne razlike. U svakom slučaju znam da se radilo o ogromnim iznosima koje je SAS izdvajao za javno dobro u razdoblju osamdesetih godina – istaknuo je Antić.
Prema njegovim riječima, SAS je financirao izgradnju pomoćnih prostorija uz dvoranu KK Zadar u Jazinama, kao i streljanu i kuglanu na Mocirama. Izgradila je zadarska tvornica i kompletnu Pedijatriju od 6.000 kvadratnih metara površine s atomskim skloništem (koje će itekako poslužiti za smještaj bolesnika u ratnim uvjetima koju godinu kasnije). Sve je bilo opremljeno i svim potrebnim uređajima i namještajem po sistemu "ključ u ruke".
SAS je osigurao i temeljni kapital za distribucijski centar Plodine PPK Zadar. Omogućio je i dogradnju Doma zdravlja, izgradnju novog pogona Mljekare u Gaženici za ambalažiranje viška mlijeka u tetrapak ambalažu (tada su cijene mlijeka bile "zamrznute" zbog zaštite standarda građana, tako da se i u tom slučaju radilo o javnom dobru).
- Posudili smo novac za temeljni kapital Turisthotelu za izgradnju druge faze turističkog naselja Zaton putem samoupravnog sporazuma. Sveučilištu u Zadru (u to vrijeme Filozofskom fakultetu u Zadru), dali smo sredstva za popravak – obnovu kapele Svetog Dimitrija, ali radovi tada nisu izvedeni. Dali smo i donaciju za izgradnju trafostanice za zadarske otoke. Uvjet je od Elektre je bio da zadarska privreda izgradi trafostanicu, a Elektra dalekovod vrijedan 17 milijuna dolara. SAS je sudjelovao donacijom sa 25 posto sredstava, Dalmatinska banka 25 posto, Tankerska 25 posto i SIZ za privredu 25 posto. I tako je izgrađena elektro mreža prema otocima – prisjetio se tada Antić.
SAS je obnovio koncem 80-tih godina Gradsku ložu na Narodnom trgu. Antić kaže kako se to danas ne može zaključiti po spomen ploči na kojoj se ne spominje SAS, ali se sjeća da je u dva navrata SAS davao novac za tu namjenu. SAS-ovci su izgradili i površinu Jedriličarskog kluba nasipom od 40.000 kubnih metara, a dali su i 50 posto sredstava za izgradnju marine Jedriličarskog kluba. SAS je izgradio lukobran–nasip u mjestu Bibinje radi zaštite brodica od maestrala, omogućio je investiciju i na zrakoplovnoj luci Zadar za noćno slijetanje zrakoplova, na zamolbu tadašnjeg direktora.
- Koliko bi to danas koštalo? Je li 100, 200 ili 300 tisuća eura? Ne znam, ali je sve to trebalo napraviti, osvijetliti cijelu pistu, postaviti signalizaciju… Bio je to značajan posao – rekao je.
SAS je dao donaciju za izgradnju Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, oko 100 tisuća njemačkih maraka. Omogućio je i 40 posto temeljnog kapitala za izgradnju 1. faze Cenmara, poduzeća za proizvodnju mlađi brancina i njihov uzgoj u Lamjani. Ostala sredstva (po 30 posto) dali su Tankerkomerc i Adria. Dali su sredstva i za opremu energetske jedinice u Kardiološkom laboratoriju i nabavku uređaja za ultrazvučno snimanje u Općoj bolnici Zadar, nabavili su i prve aparate za gastroskopiju i kolonoskopiju u zadarskoj bolnici.. Također su organizirali i sudjelovali u kupnji skenera za Radiologiju Opće bolnice Zadar što je prema Antićevom sjećanju koštalo oko 2 milijuna njemačkih maraka, u čemu su sudjelovali SAS, Tankerska plovidba, Dalmatinska banka i SIZ zdravstva, svaki sa po 500 tisuća maraka. SAS je kupio i novu opremu za Odjel transfuzije u Općoj bolnici Zadar, a dao je i sredstva za popravak krova – crkve Svete Stošije!
- Nazvao me tadašnji nadbiskup msgr. Marijan Oblak, ja mu kažem "poštovani nadbiskupe, ja sam izvršio svoju građansku dužnost". A on mi veli - hvala. Sveta Stošije je kulturno-povijesno zdanje velike vrijednosti za Zadar i nismo u onom sistemu ni trenutka razmišljali treba li dati sredstva za obnovu. Kad je trebalo raditi arheološka istraživanja o povijesti Hrvata u Ninu, radnički savjet SAS-a objeručke je prihvatio da se financiraju iskopi. Dali smo i 150 tisuća DEM-a za nove police knjižnice kojom su upravljali svećenici, a sudjelovali smo i svojim doprinosom u izgradnji Kazališta lutaka. Kupili smo novu opremu za Radio Zadar u vrijednosti 500 tisuća DEM-a u vrijeme kad je direktor bio Drago Čulina, financirali smo u cijelosti i snimanje filma Zadarski memento. Čak smo jednom prilikom i Tankerskoj dali novac. Zarađivali smo tada više od njih i trebala im je pomoć u investiciji za ulaganje u širenje posla – kazao je tada Antić.
Više je puta SAS donirao zadarsku bolnicu, dali su sredstva za kupnju opreme za Neurologiju i za dva inkubatora Porodiljskom odjelu. Veslačkom klubu Jadran kupili su garnituru čamaca od poznate svjetske tvrtke iz Drezdena s kojima se još uvijek trenira, a Narodnom listu nabavili su tiskarski stroj u tri boje za 650.000 dolara, zamolili su ih „kako bi mogli kvalitetno informirati narod“. SAS je bio inicijator i donator s ostalom zadarskom privredom za plaćanje druge faze izgradnje Pošte i telegrafa na Relji u Zadru. Opremio je SAS i dio zubarske poliklinike na Poluotoku. Odjelu za poljoprivredu Općine Zadar dali su sredstva za nabavku junica za tov radi ravnomjernije opskrbe mesom građana preko Mesoprometa, kako bi se spriječile nestašice mesa, osobito u turističkoj sezoni.
- Opremili smo jednu učionicu u MIOC-u osobnim računalima Apple radi bolje izobrazbe učenika. Bila je to prva tako opremljena učionica u tadašnjoj Jugoslaviji. Tehničkoj školi dali smo sredstva za opremu centralnog grijanja, jer su se djeca smrzavala, kad smo to čuli rekli smo im „pa što nas niste prije pitali“? Poduzeću Jadera preuredili smo tri kafića na Poluotoku. Turizam je i tada stvarao devize, ali su one išle u centralu u Berograd, pa su se dijelile po nekom ključu, ali je malo ostajalo... Kažu mi "Antiću, nemamo pravoga kafića" i tako smo dali za uređenje tih kafića. Kupili smo dizalicu za plovila Jedriličarskom klubu, kao i 10 jedrilica Elan i jedan regatni Elan 31 za natjecanja zvan Gringo. Još plovi. Kupili smo i 10 plovila Adriatik poduzeću Sunturist za nautički turizam. Bio je to neki dogovor, poslali smo im dinare za otkup 300 tisuća dolara, ali nismo dobili nikad natrag ni dolare ni dinare – prisjetio se Antić.
Tadašnji šef policije zatražio je od SAS-a da im pomognu u opremanju namještajem nove policijske stanice na Relji, izišli su im u susret i opremili kompletne prostorije u kojima se i danas izdaju razni dokumenti. Kazališnoj kući čak su davali sredstva za isplatu plaća, a dali su novac i za poboljšanje uvjeta življenja u Domu za starije osobe na Poluotoku.
Donacija po donacija, molba do molbe… Čitavo desetljeće Antić i SAS davali su za Zadar kakav danas poznajemo. Mnoge od firmi koje je nesebično podizao, u 90-tima su privatizirane, neke olako stečene, većina olako rasprodane i uništene. Danas više nema izdvajanja za opće dobro (osim rijetkih, časnih izuzetaka), ali se zato itekako zgrće za privatno dobro i osobnu korist. Vrijeme Antićevog SAS-a i legendarnih zadarskih privrednika nepovratno je prošlo, ali ipak i dalje postoji ono što su ostavili iza sebe.
Antićev zadarski privredni memento stoga ostaje trajni podsjetnik na uvjetno bolja, ali sigurno – poštenija vremena.
- SAS je napravio marine: Dalmacija, Biograd, Murter... Davao je donacije KK Zadru i NK Zadru. SAS je izgradio i sadašnju zgradu OTP banke koja ima oko 11 tisuća kvadratnih metara prostora i to najboljim materijalima kao što su granitne ploče obložene aluminijem, a tu su prvi put upotrijebljena i reflektirajuća stakla, uvezena iz Belgije. Sad je sve to kako što je poznato, mađarsko vlasništvo, a ta zgrada danas vrijedi od 2,500 do 3,000 eura po kvadratu... Napravili smo tvornicu jedrilica i motornih brodova, tvornicu metalnih dijelova i uređaja, izgradnjom marine Dalmacija napravili smo i novi vodovod od Zadra do Bibinja i Sukošana, kupili i izgradili 250 jedrilica i motornih brodova za nautički turizam, sa sredstvima iz drugih izvora. U Kožinu za 400 kuća izradili smo vodovod, struju, cestu, telefon... Pomagali smo SIZ-u za školstvo za plaće prosvjetara ukoliko nije bilo dovoljno priljeva iz privrede na osnovu samoupravnog sporazuma…
Kako se dolazilo do novca
- Od 1980. do 1990. godine, od 45 milijuna dolara, nama je pet milijuna dolara koštao materijal za proizvodnju. Ja bih išao u Split s kamionom pa bi retaje od brodogradilišta i ostatke od starih brodova nakrcao i dovozio u SAS. Kilogram bi me došao jedan dinar, takoreći za ništa, a koristili smo to za postolje za jedinice strojeva. Hidraulika, prekidači... to je bilo uvozno, ali nije bilo niti 2 posto od cjelokupnog iznosa. Znači velika većina novca nama je ostajala, a onda bi ga ulagali u Zadar jer smo računali da je to najbolja investicija, ulagati u svoj grad i svoje ljude…
Iz SAS-a ga izbacili 1990., ukrali mu izbore 2001., a 2016 ga nagradili za životno djelo!...
Legendarni direktor SAS-a Stanislav Antić jednoglasnom je odlukom Gradskog vijeća dobio Nagradu Grada Zadra za životno djelo, ali je to izazvalo burno raspravu. Ne zbog toga što je itko mislio da Antić to priznanje ne zaslužuje, nego zbog učestalih podsjećanja na odnos kojega je prema Antiću godinama pokazivala lokalna gradska vlast.
- Stanislav Antić je najveći živući Zadranin. Sve što je napravio i stvorio temeljeno je na realnim osnovama, znanju i radu. Političke elite nikada ga nisu voljele. U bivšoj državi su ga tolerirali zbog njegovih rezultata dok ga je u njegovoj hrvatskoj državi zgazila kriminalno-politička klika u procesu privatizacijske pljačke. U tom je procesu, uz uništenje preko 30 zadarskih tvrtki, dobrim dijelom uništeno i Antićevo grandiozno djelo. Prije tri godine isti ovaj Odbor za dodjelu javnih priznanja i isti ovaj gradonačelnik, stavili su Nagradu Grada Zadra u ruke Renate Peroš, žene koja je izdala i prodala Stanislava Antića za 200.000 tadašnjih njemačkih maraka, radno mjesto i brojne druge beneficije.
Sada će Antić primiti Nagradu za životno djelo u svoje čiste ruke od čovjeka koji mu je ukrao izbore, optuženika za organiziranje zločinačkog udruživanja Božidara Kalmete. Krug se zatvorio, pravda je došla na svoje, pred veličinom Stanislava Antića moraju se pokloniti i oni čijih je zločina bio žrtva - rekao je Marko Pupić Bakrač kojemu je predsjednik GV-a Živko Kolega oduzeo riječ uz napomenu da će za Antićevu nagradu svoj glas dati i pozicija i opozicija.
- Konačno jedan rasni inženjer doživljava satisfakciju, priznato je sve što radio za opće dobro. Svaka čast ako smo nadvladali vremena zabluda, izjavio je Josip Vlahović.
Na Antićeve sjajne rezultate podsjetio je i Joso Knez smatrajući da je prema Antiću 1990. godine počinjen grijeh, ali i da danas "konačno, Nagrada za životno djelo dolazi u ruke velikog čovjeka". Antunu Novoseloviću je zasmetalo što Antićeva biografija iz obrazloženja kandidature završava 1990. godine.
- Činjenica je da je tada izbrisan iz javnog života i istjeran iz SAS-a, a 2001. se pokušao baviti politikom, dobio deset mandata u GV-u, ali je zbog političke korupcije Renata Peroš pretrčala u HDZ. Tragikomična je situacija u kojoj Antić kao žrtva sustava sada prima nagradu iz ruku svojih "krvnika", rekao je Novoselović čiji je rječnik Živko Kolega ocijenio nedostojnim gradske vijećnice i podsjetio da je HDZ 1990. predložio direktorima da dadu mandat na raspolaganje, ali je to učinio samo Antić, a njegov Radnički savjet to je i prihvatio.
Kolega smatra da obrazloženje za Antićevu nagradu stane u jednu rečenicu: On je dovoljno poznato ime, više od toga nam ne treba, jer svi znamo što je Antić napravio.
- On je svoj životopis ispisao po cijelom gradu i mi mu se ovom nagradom želimo minimalno odužiti, smatra Duško Vuković.
- Ponosna sam na Zadar što je smogao snage dati Nagradu za životno djelo velikom čovjeku koji je zadužio grad i građane Zadra. Žao mi je da što 2001., kada je bio izabran za gradonačelnika, to nije i postao jer mu je HDZ ukrao izbore. Zadar bi u gospodarskom smislu danas bio kudikamo prosperitetniji, a mi danas imamo gradonačelnika protiv kojeg je jutros podnesena i druga kaznena prijava, zbog "filmića", rekla je Sabina Glasovac.
- Bog Vas živio gospodine Antiću, bolji ste čovjek od većine nas ovdje! Antić je zaboravio nepravde i danas ponosno živi. Hvala mu što je oplemenio grad, kazao je Rade Šimičević što je Marko Pupić Bakrač doživio kao svojevrsnu ispriku HDZ-a koju je očekivao od Božidara Kalmete.
Stanislav Antić je Nagradu za životno djelo dobio jednoglasnom odlukom Gradskog vijeća.
Predrag Opačić
Šjor Stane, zaslužili ste, od srca čestitamo! I – hvala!...
Nagrada Grada Zadra za životno djelo vrhunac je profesionalne, ali i ljudske zadovoljštine koju je doživio Stanislav Antić (88), legendarni direktor jednog od najuspješnijih poduzeća u Zadru svih vremena – Tvornice specijalnih alatnih strojeva (SAS).
Stanislav Antić sve do ove 2016. godine zapravo nije doživio nikakvo priznanje za sve ono što je učinio za Zadar, a učinio je zbilja jako puno. Ne samo što je u sred socijalizma stvorio modernu tvornicu koja je proslavila Zadar u Europi i čitavom tadašnjem svijetu, već je zajedno sa svojim radnicima od izobilja kojega su zaradili svojim radom i menadžerskom umješnošću, izdašno darivao Zadar „za opće dobro“ kako je on to nazivao.
Brojna oprema za zadarsku bolnicu, zgrada Pedijatrije predana zadarskoj djeci s kompletnom opremom i najsuvremenijim atomskim skloništem gdje su se kasnije operirali ranjenici u Domovinskom ratu, dogradnja prostorija uz dvoranu Jazine, sufinanciranje Autobusnog kolodvora, Cenmara, donacija za obnovu Sv. Dimitrija, Nadbiskupske biblioteke, novoga Kazališta lutaka, za obnovu Sv. Stošije 1986. godine, Sveučilišne knjižnice, Zračne luke Zadar, telefonske centrale Pošte u Zadru, Mocira, zgrade policije, pogona Mljekare u Gaženici, Sunturista... dugo bi bilo sve to nabrajati, ali treba ponoviti barem dio toga što su SAS-ovci predvođenio Antićem darovali svome gradu, što je ostalo nezabilježeno u bližoj i daljnjoj povijesti Zadra.
Nakon što je 1990. godine smijenjen s mjesta direktora SAS-a, Antić se nažalost više nikada nije uspio, pa ni želio, vratiti u (takav) vrh gospodarstva Zadra koje će se idućih desetljeća potpuno promijeniti, ali ne nabolje. Pretvorba i privatizacija poharali su i Zadar gore od svih ratnih stradanja zajedno, a ni Antićev SAS nije ostao pošteđen tog „cunamija“. Kada se činilo da će sve što je dobro napravio za Zadar i sugrađane i Antića i njegov SAS prekriti zaborav, legendarnog privrednika sjetila se najprije Hrvatska gospodarska komora Zadar koja mu je dodijelila nagradu za životno djelo, a kao šlag na torti došla je i odluka Grada Zadra da ga nagradi istom takvom titulom.
Antić je u međuvremenu doživio javnu satisfakciju – neskromno ćemo dodati – i životnom pričom o njemu objavljenom u trodjelnom serijalu u Slobodnoj Dalmaciji i na portalu Zadarski.hr koji se napeto iščitavao ne samo u Zadru, već i u čitavoj Dalmaciji, pa i Hrvatskoj.
Antićeva profesionalna, a i životna priča, poput bumeranga vratila je građane u vrijeme kad se u poduzećima radilo „kao za sebe“, kad su se stanovi dobivali u roku jedne godine od zaposlenja, plaće su iznosile i nekoliko tisuća maraka (DEM-a), čistačica je mogla zarađivati i više od predsjednika općine, radnicima je u menzama kuhao najbolji tadašnji kuhar, a Zadar je bio gospodarski gigant koji je tada svakome mogao s visoka reći „tamo se“. I kada se mislilo da će to potrajati vječno, zadarski „kapetan Kirk“ je vizionarski širio djelatnosti u prvu nautičku marinu na Jadranu, u gradnju brodova i jahti, a budući planovi su bili još veći i smjeliji, da sve to nije prekinulo ratno ludilo.
Život tog tvrdoglavog i sposobnog menadžera rodom s Prvića zbilja nije mazio. Već je kao dijete postao silom glava kuće jer su mu oca, među prvima u Dalmaciji, zatvorili talijanski fašistički okupatori. Školovao se mukotrpno iako je bio iznimno talentiran, a još se u mladim danima počeo dokazivati u struci. Već na prvom direktorskom mjestu 60-tih godina u tadašnjem Bagatu, udvostručio je proizvodnju šivaćih strojeva i poduplao plaće radnicima, ali se našao na meti lijenčina i aparatčika kao „mučitelj ljudi i strojeva“. Čak je protjeran iz Zadra, ali nakon što se vratio, tvrdoglavošću i drskošću „sistemu unatoč“ osniva SAS, čime opet postaje meta partijskih poslušnika koji mu neće dati mira sve do konca 80-tih godina kada ga prepoznaju kao „spasitelja“. Ali prekasno, sve je već pošlo kvragu...
Istu sudbinu doživjet će i kod nove garniture vlasti u hrvatskoj državi kada pada kao najveća i jedina veća „direktorska žrtva“ u Zadru. Nikada se više neće vratiti u SAS, a slično je prošao i pokušaj osvajanja mjesta gradonačelnika u Zadru kada već dobivenu vlast gubi postizbornim smicalicama, ironično, dijelom i od onih koji ga sad nagrađuju.
Zbog svega toga je dodjela nagrade za životno djelo puno više od pukog priznanja za Stanislava Antića. To je na neki način i vraćanje barem dijela moralnog duga za koji je ostao zakinut sve puste godine.
Ali i ne samo to.
Nagrada je i opomena svima nama da jedan mali grad kao što je Zadar i jedna mala država poput Hrvatske, nema baš puno takvih Antića „na lageru“ da ih se može tako olako odricati za potrebe dnevne politike i političkih zastranjenja. Teško će se naći puno sposobnih menadžera koji će na čelu uspješne tvrtke tako izdašno darivati vlastiti grad i građane. Pogotovo u današnje vrijeme dionica i portfelja, tajkuna i privatnog poduzetništva, kada je glavna briga - trpanje vlastitih džepova. Iz današnje perspektive, to što je radio Antić izgleda potpuno nevjerojatno i nemoguće.
I zato je dobro što je Antić prihvatio obje nagrade. Mar za opće dobro danas kod mlađih generacija postoji samo kao nepoznat pojam iz neke daleke prošlosti, ali upravo Stanislav Antić svojim primjerom govori da ipak nije bilo sve uzalud. Netko će reći da su tada bila takva vremena, ali tko je branio SAS-ovcima i Antiću da sami arče zarađeno, umjesto da darivaju i grade suvremeni Zadar?
- A što ću s tim pustim parama, ako neću dati za Zadar, za opće dobro – možda je najznakovitija Antićeva rečenica iz životne ispovijesti koja ga definira u prvom redu kao čovjeka, a onda i kao sposobnog menadžera i odgovornog člana društvene zajednice, baš svega onoga što tako kronično nedostaje kod onih koji nas danas „vode“.
Jer koliko god to iz današnje perspektive izgledalo staromodno, možda i ludo, dobročinstvo je zapravo vječno i neuništvo. Ne gubi sjaj niti desetljećima kasnije i što je najvažnije – ne može se kupiti, ni ukrasti, ni oteti, već - samo steći zaslugama.
Živjeli šjor Stane, zaslužili ste, od srca čestitamo!
I – hvala!
Mišel Kalajžić
