- Turizam mora biti gušt! I za gosta i za domaćina. Ako nije gušt, ako je patnja, uzurpacija, buka, nered..., onda to nije turizam i nije gušt.
Ovako nam, na početku, a i na kraju razgovora, kaže Igor Čupahin, doajen zadarskog turizma, jedan iz zlatne generacije zadarskih turističkih direktora (tada mladih) koji su pisali svijetle stranice turističkog razvoja turističke regije Zadra još od 70-ih i 80-ih godina, pa kroz turbulentne ratne godine turističkog zatišja, sve do ponovne obnove i novoga razvoja te, nećemo kazati jedine, ali svakako najvažnije ekonomske djelatnosti Zadra i Zadarske županije.
Dinamičan, profinjen, maštovit, inteligentan, pun iskustva, vrhunski profesionalac koji govori nekoliko svjetskih jezika, a opet neformalan i zabavan, visok skoro dva metra, Igor je prototip dalmatinskog turističkog direktora. Pa ipak, iako je upravljao s nekoliko vrlo važnih turističkih tvrtki na zadarskom području, nikada nije postao direktor Turističke zajednice Zadra ili Zadarske županije, mada su ga mnogi vidjeli upravo na toj poziciji.
- Nikada nisam bio član HDZ-a koji vlada Zadrom desetljećima. To je najveći razlog – kaže nam bez uvijanja. Nema kod Igora ljutnje, uvijek je tu šala i spremnost na zafrkanciju. Do umirovljenja na poziciji voditelja ureda HTZ-a u Amsterdamu (za Nizozemsku je eto bio dobar), Čupahin je prošao sve i svašta u turizmu, a počeo je onako kako počinju svi veliki budući direktori turističkih tvrtki. Bio je direktor Cluba Mediteranee u Pakoštanima, hotela Božava na Dugom otoku, TN Zelene Punte na Pašmanu, Hotela Pinija u Petrčanima, direktor marketinga i prodaje u TN Punta Skala također u Petrčanima, skoro 10 godina direktor predstavništva Hrvatske turističke zajednice u Amsterdamu. Razvijao je lički turizam u Lovincu, bio je jedan od pionira motociklističkog turizma u RH... Jednom direktor uvijek direktor? - malo ga zafrkavamo.
- Nije baš tako! Nisam se rodio kao direktor, ali sam, da bi slučajno postao direktor, radio svašta. Nosač kofera, tkz. londiner, recepcioner, šef recepcije, voditelj turističke agencije. Bio sam predstavnik prve talijanske turističke agencije Leader Travel koja je iz Italije, uglavnom Milana, dovodila hodočasnike u Međugorje. Poznavao sam sve vidioce i hotele u Hercegovini i na Makarskoj rivijeri, zbog čega nisam baš bio omiljen niti ondašnjoj vlasti. Prije toga, još kao mlad, počeo sam vrlo rano raditi i to ne odmah u turizmu. Iskrcavao sam teret s brodova u luci Gaženica, banane, cement..., preko ondašnjeg Student servisa, kad si se trebao ustati u tri, četiri ujutro da bi, ako imaš sreće uopće, dobio posao. Nekoliko ljeta kao srednjoškolac sam radio noću u pekari, a često danju kao manualac pomagao majstorima nositi cigle, vreće s cementom, miješati maltu. I sad zamislite, ja u uvali Sotorišće s majstorom Šimicom na Silbi gradim neku vikendicu na trideset stupnjeva u hladu, a dvadesetak metara dalje kupaju se polugole Švabice? Pa aj sad radi! Da ne duljim, da bi postao direktor tada, trebao si imati nekakvo iskustvo. Nešto radnog, a nešto i životnog iskustva.
- Bilo je sigurno raznih priča i anegdota iz tog doba. Sjećam se da ste bili poznati kao jedini direktor koji je - spavao ispod bora. Pričajte mi malo o tome i o još nekim anegdotama.
- Vidite, vas zanima prošlost, a mene više zanima budućnost turizma i kako učiniti da svi uživaju i da svi imaju koristi od njega, ali kroz priču ćemo doći i do toga.
- Onda, zašto ste kao direktor turističkog naselja morali spavati ispod bora?
- Kad inzistirate u redu. Mislim da je to bilo 1998. godine u TN Zelena Punta u Kukljici. Tadašnja novinarka vašeg lista Slobodne Dalmacije došla je u naselje napraviti reportažu. Mislim da smo u naselju imali još nešto prognanika i izbjeglica, ali s kreditom HABOR-a smo donekle uspjeli renovirati veći dio naselja, osposobiti ga za prijem prvih gostiju. Zamislite lipote! Suživot jadnih ljudi u nevolji, prognanika i izbjeglica i turista... ali živjeti se mora. Treba ići dalje. Treba zaraditi za plaće za malo manje od 50 zaposlenika Zelene Punte. Uglavnom meni je, uz pomoć novinarke, palo napamet da me slika ispod bora i napiše reportažu u smislu da su svi apartmani popunjeni i da ja kao direktor spavam na otvorenom jer su gosti smješteni i u moj apartman.
Bila je predsezona. Nigdje nikoga, booking slab, ali kad se pročulo da i direktor spava ispod bora, naselje je postalo jako traženo, a booking je enormno skočio. Mali marketinški trik. Tko je lud ići tamo gdje nitko ne ide? - otkriva nam Čupahin tu veliku tajnu dugo godina kasnije.
Ali kako je uopće iz Božave došao u Kukljicu?
- Priča je jednostavna. U TN Zelena Punta su čuli za mene, kao ima tamo negdje neki direktor koji bi nam mogao dobro doći. Jedan dan u Božavu su došli ljudi iz uprave Zelene Punte, ponudili mi određene uvjete na koje sam pristao i transfer se mogao ostvariti. Nisu to bili nikakvi menadžerski ugovori kao danas, bilo je to puno, puno skromnije. Ali kad smo se sve dogovorili, a razgovor nije trajao više od pola sata, dočekalo me pitanje: podrazumijeva se vi ste u HDZ-u, na što sam ja odgovorio da nisam, ali da nisam bio nikad niti član KPJ-a.
- Auuu što ćemo sad - zapitali su se čelnici Zelene Punte? Odgovorio sam im da ako žele direktora - političkog komesara da ja nisam taj, a ako žele nekoga tko će mirno iseliti cca 500 prognanika i izbjeglica iz naselja, da sam taj. Nakon par dana razmišljanja zaposlili su me bez obzira što nisam član HDZ-a. I nisam bio član Saveza... I tu dolazimo do najvećeg problema, do još uvijek neizlječive bolesti hrvatskog turizma, bolesti koja nas koči, koju svi poznaju, a nitko je ne liječi. Podobnost, ne stručnost. Stagniramo sedam godina jer su prije nove direktorice zadarski turizam vodili podobni, a ne sposobni. Šibenik nas je prešišao! Evo vam samo nekoliko primjera da vidite koliko je kategorija podobnosti pogubna za uopće razvoj društva pošto je sloboda govora nešto na što se u demokratskom državnom uređenju kao što je naše ne bi trebalo uzimati za zlo.
Prije šest godina na čelu TZ Grada bio je gospodin Rados koji je na tom mjestu izdržao dvije godine. Svi koje znam rekli su da je gospodin Rados divan čovjek s mnoštvom talenata. Vjerujem da je to tako, ali čovjek se nije snašao na, od stranke ponuđenom mu, radnom mjestu i časno je dao ostavku. Ok, stranka se poslije pobrinula da mu pomogne zaposliti ga u Jadroliniji, ako se ne varam, kao direktora za zadarsko područje i čovjek se tu izgleda snašao, ali zar pored svih ljudi koji su završili pomorski fakultet, koji su navigavali, da ne nabrajam, ljudi pomorske struke koji su prošli tečajeve simuliranja raznih kriznih situacija? I sve je dobro dok dobro ide. Primjer drugi - Paleka. Četiri godine na čelu zadarskog turizma. Ni protiv njega nemam ništa, ali što turizmu može ponuditi profesor tjelesnog s oskudnim predznanjem iz turizma? Tko imenuje direktore? Nekakvo turističko vijeće sastavljeno od ljudi od struke. Nažalost uglavnom svi iz iste stranke – režimlije, klimaju glavom i dižu ruke kako im netko naredi. Pazite, to je stvarnost! Bivša ministrica turizma. Žena došla iz HR željeznica, a svi znamo u kakvom stanju su nam vlakovi i povezanost među gradovima. Novi ministar poljoprivrede... i da ne nabrajam. Ovakvo bezobzirno antidržavno kadroviranje pogubno djeluje na mlade ljude koji se školuju za zvanja u turizmu. Zašto onda uopće imamo hotelijerske fakultete, studij turizma, Institut turizma, iskusne ljude koji rade u turizmu, kad mladi stručnjaci ne mogu doći na red, kad se ne mogu iskazati? Imam vjeru da će novi ministar turizma pokrenuti neke promjene jer dolazi iz turističkog miljea, kreće se među ljudima, komunikativan je i zbog poznavanja nekoliko jezika u stanju je pratiti svjetska kretanja u turizmu. Napokon je nakon godina promašaja struka izabrala osobu iz struke da vodi gradski turizam u Zadru, a što je šest godina otišlo u vjetar, nikome ništa – kritičan je Čupahin.
Kako ističe, sve anomalije koje se danas događaju u turizmu su bile predvidljive i očekivane, ali zbog podobnih, a ne sposobnih ljudi, ništa nije anticipirano i spriječeno.
- Apartmanizacija, uništavanje okoliša, zalogajnice s kuhinjom veličine jednog manjeg stana s ogromnom terasom ispred na atraktivnom dijelu gradske površine... Ja u stanu bar imam wc, ovakvi pančofi od ugostiteljskih objekata ni to. Betonizacija obale i bespravna gradnja? Inspektori idu npr. na Hvar, prolaze obalom i ne vide problematične situacije od Zadra do Splita. Vide, ali ne reagiraju. Treba samo pooštriti pravila igre. Zašto nemamo i nećemo imati cjelogodišnji turizam? Jer svi ovi koji pokupe ljeti novac, nestanu u jesen i zimu. I tome se može doskočiti ako se hoće. Parking za domicilno stanovništvo? Ako Amsterdam može u centru grada uz kanale domicilnom stanovništvu osigurati parking mjesto, zašto to ne može Zadar? Zašto Dubrovnik može, a mi ne? Zbog podobnosti, a ne stručnosti, zadarski turizam stagnira skoro sedam godina. Napokon je na čelu osoba od struke (Iva Bencun nap. nov.) pa se nadam da će uspostaviti suradnju s ljudima koji nešto znaju o turizmu i općinskim strukturama koje bi trebale slušati glas stručnjaka – izričit je Čupahin.
Iako je u mirovini, ne može ne vidjeti ono što se događa u turističkom prostoru. I to ne reći na glas. Uz to, jedan je od rijetkih koji su još uvijek ostali živjeti u staroj gradskoj jezgri, koja godinama postaje tek kulisa za turizam.
- Nisu me otjerali, a i neće. Ono što svakodnevno gledam i zapažam, nije obećavajuće. Ulični zabavljači, uglavnom prosjaci. Ništa se nije poduzelo da im se odrede mjesta za njihove performanse, da ih se identificira. Bijeli medo, mučitelji životinja, maloljetna djeca koja sviraju, manjak komunalnih redara, policajaca, istovremeno narkosi ispred dućana i ulaza u stan - pazite – inspektorice! Gdje su socijalne službe za pomoć? Jurnjava po gradu romobilima, parkiranje na mjesto invalida (odmah ga treba dobro novčano kazniti i uzeti dozvolu na par mjeseci) – mišljenja je Čupahin.
Pitamo ga, što kad bi dobio ovlasti nešto promijeniti u zadarskom turizmu, što bi učinio?
- Potaknuo bih uređenje fasada i stavljanje maski na rashladne uređaje. Uredio cijeli kupališni pojas od Foše do Punta Bajlo. U gradskoj jezgri noću ugasio bih ulične rasvjete, za večere pod svijećama. Poboljšao bih brodske veze s Italijom, poduzeo gradnju garaža za automobile na Musapstanu i Žmirićima sa shuttle prijevozom do grada, oživio željeznički promet. Turizam iznjedrava cijelu generaciju easy living omladine koja je nastala na temeljima easy novca koji su njihovi roditelji zaradili baveći se iznajmljivanjem stanova, vila s bazenima. Šupljoglave omladine koju zanima samo dobro se zabaviti. Sve su te anomalije davno započele privatizacijom turističkih tvrtki u vrijeme rata, kad su se neki pojedinci dobro okoristili na onome što su radnici teško stvarali. Po meni je to monstruozno. I sigurno te privatizacije imaju sve zakonske podloge, zakonite su jer su i mnoge zakone koji pokrivaju privatizaciju ti isti koji su privatizirali pisali. Ali moralno opravdanje sigurno nemaju – reći će Čupahin.
Da sam ja netko, razmišlja naglas....
- Skupa smo zemlja. Restoran istog ranga jeftiniji je u Pesaru nego kod nas. Trgovine ubijaju s cijenama. Stranci se čude kako mi lokalci izdržimo. Umjesto vizije, vodi nas pohlepa i gramzivost. Trebalo bi u planiranje turističkog razvoja uključiti stare kadrove kao što su Marija Dejanović, Zdenko Mičić, Ivo Eškinja, ali zašto ne dati više prostora i mlađima kao što su Ante Galić i Šime Knežević? – pita se na kraju Igor Čupahin.
Ma kakva mirovina? Pa on tek sad može krenuti raditi, dajte mu da upravi zadarskim turizmom!
Kako bi (opet) postao – gušt...