Hrvatska, zemlja u kojoj nije lako biti pravi katolik. Začeprkate li dublje, shvatit ćete da je to duboko deprimirajuće iskustvo...

Premda se mnogima od vas baš i ne čini tako, mi živimo u zemlji u kojoj nije lako biti pravi katolik.

Većina vas - vjerujem - pročitala je prvu rečenicu ovog teksta i pomislila kako je njezin autor sišao s uma. Naime, reći ćete, u ovom zemlji ne postoji ništa lakše no što je biti katolik. Biti katolik u ovoj je zemlji tako lako da čak 80% stanovnika zadovoljava kriterije pripadanja. Biti katolik to je lakše što je katoličanstvo u Hrvatskoj poluslužbena ideologija. Katolički vjeronauk sastavni je dio školskog programa, a vjeroučitelje plaća država. Država Crkvu oslobađa poreza, a svećenstvu daje plaće. Nadbiskupske poslanice iščitavaju se u medijima kao uvodnici moskovske Pravde, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.

Crkva i laičke udruge imaju svoje TV kanale i radijske koncesije, a javna nas TV bombardira s desetinama sati nabožnih emisija. Stotine se i stotine ulica u Hrvatskoj nazivaju po raznim povijesnim svećenicima, uključujući i one koji se (blago rečeno) nisu proslavili u vremenima nacizma. A to da se nisu proslavili u vremenima nacizma hrvatski mladi građani nikad neće saznati, jer su školski programi - poglavito oni povijesti - naštelani da u njima Crkva ima ulogu Gandalfa iz “Gospodara prstenova”: mudrog, nepogrešivog rukovodstva.

Ukratko: ne postoji naoko ništa lakše nego biti katolik u Hrvatskoj. To je avangardno i društveno rizično baš onoliko koliko i plesanje u vlakiću na piru, slušanje Jole ili Magazina, ili ispijanje duplog makijata u vremenima prije izolacije.

Tako to izgleda - naoko. Ali, to je prvoloptaško gledanje koje ne zadire dalje od površine. Jer, netom što se začeprka dublje, shvatit ćete da je biti pravi katolik u Hrvatskoj duboko deprimirajuće iskustvo.

U neka druga vremena, naime, katoličanstvo je u ovoj zemlji imalo opasnu aromu društvene transgresije. U crkvu je - bar u gradovima - išlo razmjerno malo ljudi, a oni koji su išli držali su sebe avangardom. Ako ideš u crkvu, to znači da nisi kao “oni drugi”, nisi kao oportunistička većina koja se pokrila ušima, povila šiju i čkomi. Nije te briga za napredovanje na poslu, za prigovaranje šefa i “karakteristike”, niti za udbaša koji viri s vrata crkve da vidi koga ima unutra. U brk svim tim bjelanjcima i karijeristima, ti tjeraš po svoju.

Sebe si stoga smatrao odvažnijim i beskompromisnim. Pred trideset ili četrdeset godina, praktičko je katoličanstvo imalo okus romantičnog prestupništva. A to romantično prestupništvo bojalo je uzbudljivom bojom i posve banalne, po sebi ugodne rituale. Praviš betlem pod borom. Ideš na hodočašće u Rim ili Sinj. Na Božić djecu ne šalješ u školu. Jedeš petkom bakalar kod Pere Konavljanina. Bacaš petarde na Badnjak ispred Gospe od Zdravlja. Mali, sitni gušti - sami po sebi hedonistički ili razulareni - najednom su postajali još opojniji jer su bili u najmanju ruku polunepoželjni. To im je davalo posebnu, gorkastu aromu.

E, da. Dobra su to bila vremena kad nisi smio reći da si Hrvat i katolik. Dobra - a ne blijeda i bezvezna kao sada, kad to kaže 80% ljudi. Tako mora da razmišljaju stotine i tisuće mladih Hrvata iz Našica, Konavala i Trilja, iz Pakoštana, Segeta ili s periferije Zagreba. Tako sigurno misle i deseci mladih iz splitske cementne suburbije, pa tako - recimo - i iz kvarta pacifistički zvanog Barutana.

Svi ti mladi katolici žive u današnjoj Hrvatskoj - u Hrvatskoj u kojoj svi idu na vjeronauk, svi peku janjca za pričest, svi se zavidaju za after krizma party i svi misle da je Stepinac sveti čovjek. Žive - ukratko - u zemlji u kojoj je sve to oko crkve nekako bezbojno i bez prave arome avanture. A onda sjednu i slušaju starije kako im pričaju priče iz romantične bolje prošlosti.

Kako bi bacali petarde pred crkvom, pa bi ih pandur tira. Kako je udbaš s tekicom doša špijavat ko je na misi. Kako su posli ponoćke organizirali ilegalne mototrke. Kako bi došla direktorica pitat ko je bija u Rim vidit papu. Tako svoje priče pričaju veterani borbe protiv sekularizma, a mladima razrogačene oči. I sve misle: e, da je nama tako.

I bi ta njihova želja neutažena, sve dok im nebesa nisu poslala božansku intervenciju. A ta se intervencija zove virus.

Jer, onog časa kad se Hrvatskom počeo širiti taj Covid-19, krizni je protuepidemijski stožer zabranio sva javna okupljanja, pa tako i vjerske manifestacije. Odluku Vlade podržali su svi biskupi i većina neratorbornog svećenstva. Ali - ne svi. U dvije župe na širem splitskom području svećenici su nastavili tjerati po svoju i održavati mise. Jedna od tih župa je splitska prigradska Barutana, gdje su prisutni na misi fizički napali novinarku - suprugu i obiteljsku ženu od 40 kila - i nagnječili joj ruku.

Tamošnji župnik don Josip Delaš pred kamerama je na policiju zazvao božju kaznu, te policiju nazvao “jugomilicijom”. Na Barutani su odmah niknuli grafiti u podršku don Jozi, fejs se užario od prijetnji i kletvi protiv čestite novinarke. Na plakat o zabrani okupljanja netko je nažvrljao “Jugomilicija1974”, a dan nakon mise s pjevanjem i šaketanjem pred crkvom su se nacrtali i maskirani torcidaši. Zapalili su bengalku, istakli ustaško znamenje i dali podršku prkosnom župniku.

E, to smo trideset godina čekali! Ako nigdje drugdje - eto - bar na Barutani mladi katolici mogu biti zadovoljni. Napokon bar malo uzbuđenja. Napokon biti katolik više nije oportunistički, šupački i većinski. Zbog katolicizma si opet na divljoj strani, kao 1974. Zbog katoličanstva kršiš zakon, zbog katoličanstva te privode u stanicu, zbog katoličanstva te progoni murija (pardon, “milicija”). Sva ova desetljeća ovo nam falilo: sad smo napokon doživjeli i to uzbuđenje.

Ali, dok gledam prizor maskiranih adolescentskih navijača kako pred crkvom prkose “jugomiliciji”, isto me nekako uhvati tuga. Naime - ajmo biti pošteni - ta je njihova pobuna ipak nekako luzerska. U neka druga vremena, u istom tom gradu i u istoj toj zemlji neki su tinejdžeri dizali bune protiv Cuvaja, protiv prefekta Zerbinija, protiv Rankovića. U neka druga vremena mladi su se buntovnici pišali u šešir Franzu Ferdinandu, Mussoliniju, Hitleru i Titu. U neka bi druga vremena za čin otpora pili ricinusovo ulje, degenečili bi ih u stanici, slali u Gradišku i Jasenovac, strijeljali u Košutama.

Buntovnici s Barutane doživjeli su sad eto svoju malu pobunu, ali - ona izgleda otprilike kao da vam je netko umjesto rotvajlera podvalio pudlicu. Veliki Zloćudni Tiran protiv kojeg se bore je - ko? Andrej Plenković? Umjesto Zerbinija ili Rankovića, nemilosrdnu “miliciju” vodi sivi miš Božinović. A umjesto policije koja pendreči, mlati i ulijeva ricinusovo ulje imaju policajca koji pred crkvom koluta očima i zapomaže - “bog je ljubav”? Pa jesmo se mi za to borili? Je li ova tuga od pobune ono što smo toliko priželjkivali?

A što je najgore, mladi se križari s Barutane nisu ni pobunili uime ideologije koja je u ovoj zemlji progonjena i skopčana s rizikom. Naprotiv. Pobunili su se u ime ideologije koja ispada iz svake konzerve, ideologije koja nas bombardira iz škola, vrtića, političkih ceremonijala, s radija i javne TV.

Mladi borci za vjeru s Barutane onoliko su “ugrozili” poredak koliko bi poredak 1974. ugrozili lijevi omladinci koji bi rekli da bi u radnim kolektivima trebalo biti više samoupravljanja. Njihova pobuna protiv “milicije” i vlasti nije čak ni bura u čaši vode. To je pljuvačka u naprsku. Ali - eto, njima je i to nešto. Njih i to veseli. Veseli ih da bar malo mogu živjeti u 1974., da bar malo mogu ratovati s “milicijom” i vjerovati da se vratila bolje prošlost.

Tu, međutim, treba zastati i biti pošten. Treba pošteno priznati da se po toj simulaciji 1974. mladi križari s Barutane zapravo i ne razlikuju tako puno od vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Jer, ono što na karikaturalan način rade don Jozo Delaš i torcidaši s Barutane - dakle, glumljenje 1974. – ono je što u nešto blažoj verziji radi cijela Katolička crkva u Hrvatskoj već dvadesetak godina. Naime, ona je manje-više sve vrijeme ili na vlasti, ili pri vlasti.

Kontrolira školstvo, radio, TV, kadrovira i imenuje, utječe na izbore, utječe na zakone. Istodobno, Crkva se u Hrvatskoj komforno osjeća samo onda kad se nalazi u kontraofenzivi, zdvaja, moralno paničari i zaziva ugroženost. Jednom je to zbog školskih kurikuluma, drugi put zbog Istanbulske konvencije, treći put zbog Halloweena, reklama Erste banke, artikala iz Lidla ili čokoladnih kosturića.

Crkva u Hrvatskoj osjeća se u svom prirodnom stanju samo kad je u opsadnom stanju, u iracionalnoj fibri zamišljene ugroze, kad se osjeća napadnuta odasvud liberalno-sekularističkim molohom koji nadire iz knjiga, filmova i šoping-centara. Kao i mladi sljedbenici don Joze, i sam se vrh crkve u Hrvatskoj osjeća udobno jedino onda kad simulira 1974.

Mladi ustaše s Barutane stoga su samo naučili kako funkcionira taj mehanizam. Oni su samo perfektni učenici školskog vjeronauka, idealan pomladak hrvatske Crkve, onakve kakva ona danas jest,  piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.