Slavni marksistički teoretičar književnosti Terry Eagleton napisao je jednom da stereotipovi o narodima postanu stereotipovi zato što su barem u nekoj mjeri točni. To po svemu sudeći vrijedi i za stereotipove o Hrvatima, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.
Jedan od čestih stereotipova o Hrvatima jest onaj da su oni u doba mira i rutine najgori Balkanci, a da se u trenucima kriza i kataklizmi pretvore u Nijemce. Kad nema ratova, epidemija i kataklizmi, Hrvati su - pa, znamo već kakvi. Neuredni su platiše, korumpirani i nepotisti, izbjegavaju porez, krše komunalna pravila, ne poštuju prometne propise, znanje ni autoritete.
Sad kad konačno imaju državu, podlokali su je i izbušili klijentizmom i korupcijom, pretvorili u “slučajnu državu” koja nije kadra sprovesti ni elementarno planiranje, reguliranje ili strateško djelovanje. Ne funkcioniraju kao organizirana zajednica, nego kao plemenska skupština koja vazda ište “ćaću”, a tom “ćaći” je posao da se skrbi o “rodbini”, bilo doslovnoj rodbini, bilo zemljačko-sunarodnjačkoj, bilo - naravno - onoj stranačkoj.
Po tom istom stereotipu Hrvati se - međutim - kad je stani-pani najednom pretvore u nešto sjeverniju verziju sebe. Kad zapuca, zatrese ili poplavi, “slučajna država” nekom se mirakuloznom transformacijom pretvori u “namjernu”. Najednom iz drugog plana počnu izlaziti neki ljudi koji nešto znaju: školovani oficiri iz JNA, gorski spasioci, vatrogasci, epidemiolozi.
Svi najednom postaju disciplinirani i solidarni, iz pozadine u prvi plan najednom iskorače kompetentni i meritorni, a kljasta i gubava država koja bez travestije nije kadra provesti ni banalni urbanistički natječaj najednom se pretvori u učinkovitu mašineriju koja zaustavlja ratni napad, gradi nasipe, spašava neoprezne nautičare i vadi ljude iz zgnječenog lima.
Tijekom prva četiri tjedna zaraze živjeli smo u zemlji koja kao da je nanovo perpetuirala taj stereotip. Onog časa kad su ljudi shvatili da je to s tim virusom zaozbiljno, najednom su se građani republike prešaltali iz svog standardnog “moda” u alternativni, germanski. Najednom su s radara nestali pučki tribuni, ideološki trbuhozborci i pijavice opće prakse. Ako su do pred mjesec dana hrvatskom politikom i društvom dominirali vučićevsko-lukašenkovski demagozi, najednom su se povukli.
U Hrvatskoj nitko nije na TV dovodio doktore koji govore o “smiješnom virusu”, nitko nije slao žene u šoping u Italiju, niti “liječio” pandemiju rakijom, traktorima i kiselim kupusom. Na čelo zajednice suočene s belajem najednom su izišli neki ljudi koji zrače autoritetom i nekog vraga znaju. Jedna ozbiljna, autoritativna epidemiloginja najednom je postala zaštitno lice nacije, a njoj uz bok su se u toj “task force” jedinici našla dva ministra.
Jedan je od njih liječnik koji zrači autoritativnim mirom, a drugi sivi aparatčik, diplomant općenarodne obrane i najmrži lik u mitologiji antiplenkovićevske desnice. Nakon što je tri godine proveo uglavnom tako što je ustrajno lagao oko onog što se događa na granici s migrantima, u epidemiji je demonstrirao zanat koji je izučio na jugoslavenskom studiju ONO i DSZ. Božinović je pokazao - svojim profesorima predvojničke na čast - da ga doista “ništa ne smije iznenaditi”.
Tako je to izgledalo prva četiri tjedna pandemije. Trio fantastikus je - kako se veli - sproveo pravodobne mjere. Naučili smo kako se to kaže: “izravnali su krivulju”. Eto Hrvata u “germanskom” modu: umjesto pernara i zekanovića, svi slušaju doktoricu Markotić.
I sve je to tako bilo, lijepo smo se i ponosno gledali u umiveno ogledalce - do ovog tjedna. A onda se ovog tjedna u Splitu dogodio incident koji lijepo pokazuje kako slučajna država može podlokati onu “namjernu”.
O incidentu u splitskom Domu umirovljenika u Vukovarskoj ulici puno se već pisalo, a očito će se još pisati. Ne zna se sve, no sad se već zna mnogo. Nažalost, zna se i to da će zbog onog što se tamo dogodilo biti izgubljenih života.
Tijekom idućih dana saznat će se je li uprava Doma zaista prikrivala brojne fibrozne bolesnike, je li liječnička patronaža ignorirala nagovještaje zaraze i je li došlo do proboja mjera karantene. No, ono što je sigurno jest da taj Dom nije bio kompetentno vođen. A nije bio kompetentno vođen jer ga nije vodio nitko od struke, nego diplomirani povjesničar i arheolog kojeg je tamo zaposlila stranka.
Ivan Škaričić dva je desetljeća bio grozno loš gradonačelnik Omiša. Nakon dva desetljeća izgubio je izbore od nezavisnog kandidata i budućeg Mostova ministra Ivana Kovačića. Nakon što ih je izgubio, pokušao je okrenuti kotač fortune time što je bezrazložno izazvao izvanredne izbore.
Kad je njih izgubio još uvjerljivije, našao se u tipičnoj egzistencijalnoj nevolji karijernog političara koji nije dostatno “narastao” da bi imao zajamčen Sabor ili konzularno mjesto, a opet - bio je “prevelik” da bi se vratio ponižavajućoj egzistenciji - apage, boženedaj - rada u struci. Bio je premalen da bi ga postavili na ulazno mjesto za parlament, ili mu dali neki resor, a - opet - nećemo valjda našeg čojka izložiti poniženju da, recimo, radi u školi.
Stoga se kreativni gremij Stranke Svih Stranaka domislio uobičajene sinekure: dajmo mu da bude ravnatelj. Nesreća srednjodalmatinskog HDZ-a, kao i osobna nesreća Ivana Škaričića, svodi se na to da ga nisu uhljebili u nekakve županijske ceste, vode ili šume, u nacionalni park, lučku upravu ili muzej. Na svoju i njegovu žalost, uhljebili su ga na ravnateljsko mjesto Doma umirovljenika. I - rest is history. Može se stoput sad Škaričić vaditi na revizije i uvide inspekcije. Jer, ma što god oni izrekli kao pravorijek, za tragedijom u Vukovarskoj će ostati sjena: činjenica da je ustanovu vodio netko tko o tom poslu nema stručnih znanja.
“E, neće to proći”, odbrusio je ljutiti Andrej Plenković kad su ga novinari zapitali za kadroviranje u splitskom Domu umirovljenika. Plenković se ljuti što se spominje kako je ravnatelja postradalog Doma zaposlila stranačka veza. Premijer također prigovara medijima što ne ističu kako su popularni i uvaženi članovi Kriznog stožera dio njegove izvršne vlasti.
Beroš je član stranke. Capak i Markotić (koliko znamo) nisu. Ali, njegova ih je Vlada imenovala, postavila, pa sad premijer traži da i njega obasja sunce zasluga. I u pravu je: ali, upravo je onoliko u pravu koliko su i novinari u pravu kad mu na nos nabijaju Škaričića. Jer, onoliko koliko je Plenković zaslužan ili “zaslužan” za Markotić i Beroša, toliko je kriv ili “kriv” za Škaričića: a u oba bih slučaja ja - ako me pitate - navodne znakove skinuo.
Kao što, naime, Hrvatska ima dva radna “moda”, tako ih ima i HDZ kao izvršna vlast. Činjenica da je arheolog i HDZ-ovski kaplar mogao postati ravnatelj Doma umirovljenika govori rječito o standardnom, mirnodopskom modu po kojem je HDZ vodio državu. Hrvatske institucije pune su takvih rukometašica koje vode kinoteke, saborskih zastupnika uhljebljenih u županijskim cestama, HDZ-ovaca koji vode državne inspektorate, turističke zajednice i nogometni savez.
A onda se dogodio rat (pardon, epidemija…) pa su HDZ-u najednom potrebni i dobri i stručni, kao što su ‘91. Tuđmanu bili dobri i potrebni generali jugovojske. Najednom ti treba netko tko će obaviti posao koji zna, jer ginu ljudi. Da se sad bira ravnatelj Doma, ni Plenković ni Boban sigurno ne bi na to mjesto postavili rukometašicu, pardon arheologa. Ali, frigaj ga - oni su tu. U svoj sili institucija ostali su uhljebljeni, nepotizirani i stranački uvaljeni, počivaju u njima poput virusa spavača, s tim da nam ti virusi sad ne rade samo o novčaniku, živcima i felgama auta, nego nam doslovce rade o glavi.
U slučaju Doma u u Splitu “slučajna je država” naprosto sustigla i podrovala onu “namjernu”. Možete vi stoput imati kompetentno interventno vodstvo i meritorno krizno odlučivanje, ali desetljetno zapuštanje institucija, višegodišnja negativna selekcija i partijski “business as usual” na koncu će podrovati i njihov posao i javno zdravlje.
Jer, prvu ozbiljnu pukotinu u epidemiološkom kordonu nisu skrivili ni piciginaši, ni berači šparoga, ni džogeri, ni omladina koja tulumari u zamračenom kafiću, dakle - nitko od tih mitoloških “neodgovornih pojedinaca”. Pukotina se dogodila unutar sustava, na mjestu gdje je stražu držao stranački pijun. Nakon devedeset dana, meritorna se tehnokratska vlast našla u situaciji da se ne hrva samo s virusom, prirodom i famoznim “neodgovornim pojedincima”, nego i s nataloženom kaljužom zapuštenih institucija i partijskog kadroviranja.
I lijepo bi bilo sad reći: nakon virusa će biti drukčije. Virus će nas opametiti, pa ćemo češće prati ruke, nećemo jesti šišmiše i nećemo na ravnateljska mjesta postavljati škaričiće. Ali, nekako nisam sklon u to povjerovati. Prije mi se čini da će se - kad ovo završi - stvari, kako kod nas već biva, vratiti na mirnodopski mod. Čim se stvari smire, neće više biti važno kola li virus. Nego - kako i preko koga kolaju javne nabave, klima-uređaji, sanitarne potrepštine, juneće polutke i konzerve biža. Neće biti važno da li čovjek nešto zna. Nego je li naš.