Medicinari će vam potvrditi: pacijente se ne priključuje na respirator bez prijeke potrebe. Nešto slično kazat će vam i ekonomski analitičari kad ih pitate o “spajanju” ekonomije na “državni aparat”. Osim ako ne razgovarate s nekim iz Sjeverne Koreje, Kube ili već nekim iz teške kategorije SSSR, DDR ili jugonostalgičara.
I zato vam ne treba prefiks prof. dr. sc. ispred imena da biste znali kako će skidanje gospodarstva s pomoći državnog aparata, kad dođe vrijeme postupnog ublažavanja restrikcija uvedenih zbog pandemije koronavirusa, biti jedna od rizičnijih operacija za koju ste ikad čuli.
Ali, budemo li dovoljno pametni, možda operacija “skidanja ekonomije s respiratora” postane i poučna, dakle, i korisna.
Uostalom, ekonomisti su složni: nema bolje mjere od povratka ekonomskih procesa u normalu. I situaciju u kojoj će se opet stvarati dodatne vrijednosti.
Vlada je nakon objave svojih interventnih mjera (zasad u dva “paketa”, radi se i na trećem) zaprimila oko 95 tisuća prijava poslodavaca, čime je obuhvaćeno 550 tisuća zaposlenika. Dosad je isplaćeno oko 1,3 milijarde kuna. Unatoč tome, još ima čitavih djelatnosti koje molećivo upiru pogled prema Banskim dvorima, prije svega prema ministru financija Zdravku Mariću, nadajući se da će u trećem “paketu” mjera i oni biti uključeni, tj. potpomognuti od države.
Svima je jasno da nakon paralize čitavoga gospodarstva (s nepoznatim rokom trajanja!) za veliku većinu aktera ekonomskog života više ništa neće biti isto. Da se ne lažemo, brojni poslovni subjekti ovu krizu neće preživjeti, otkaza će sigurno biti više nego zapošljavanja. Lančano, to će značiti i pad potrošnje, a znate za ekonomsku mantru koja kaže da je za prevladavanje kriza trošenje ljekovitije od štednje... A kako molitve u ekonomiji baš nešto i ne djeluju, što nam je onda činiti kako bismo iz recesije koja sasvim sigurno slijedi izišli konkurentniji? Ili barem mudriji. Slikovito rečeno, da sve ostane na razini uzdrmanosti, knockdowna, ne i teškog knockouta.
Država tu može i mora pomoći, slažu se i najliberalniji analitičari, ali nipošto kao trajna infuzija. To onda ne bi bila ekonomija, nego život na aparatima. A ni na tim “respiratorima” jednostavno ne bi bilo mjesta za sve. Sve to nečim treba i financirati... Naposljetku, ministar Marić ovih je dana izjavio da je u prvoj polovini travnja državni proračun uprihodio tek trećinu prihoda iz istog razdoblja prošle godine. Svibanj i lipanj bit će pod još većim upitnicima, priznao je.
‘Pametna specijalizacija’
“Nakon ove krize, nijedan biznis neće biti ‘as usual’. Moramo konačno provesti pametnu specijalizaciju, uočiti grane koje dugoročno donose najviše. Imamo i druge grane osim turizma, tu su inovacije, farmaceutika, imamo drvnu industriju, kemijsku, metaloprerađivačku... Da ne govorimo o hektarima neobrađene zemlje. Moramo se okrenuti unutarnjim resursima i staviti ih u pogon. Ova je kriza prava prilika za to!”, kazat će na ovu temu Ivana Maletić, bivša HDZ-ova eurozastupnica, sada članica Europskog revizorskog suda.
No, očekuje li se da ćemo baš, eto, ovaj put izvući pouke?! Hoćemo li napokon staviti na stol teme poput, primjerice, (re)industrijalizacije, digitalizacije, jačanja poljoprivrede u kojoj više od 400 tisuća hektara čeka da ih netko obrađuje?
Može li se nakon krize isplatiti nešto što je do sada smatrano neisplativim? I je li napokon vrijeme da bez predizbornih kalkuliranja dođe do rezanja u nedovoljno učinkovitom javnom sektoru (sindikati su i ovaj put, očekivano – protiv), i je li tako teško dokinuti od svake Vlade toliko spominjane parafiskalne i druge namete (time bi se moglo uštedjeti pet milijardi kuna godišnje, ističe dr. Vuk Vuković), dakle, i automatski olakšati uvjete poslovanja i investiranja, posredno i zapošljavanja. Dio oporbe u istom kontekstu poteže i temu teritorijalnog preustroja...
SDP-ov ekonomski strateg dr. Josip Tica ukazuje na to da će se narušiti svi fiskalni pokazatelji zbog pada BDP-a te da je “pravo pitanje koliko moramo povećati državnu potrošnju da se naruše najmanje”: “Ako usred enormne recesije ne radite ništa, BDP će pasti, a omjer/udio kamate, deficita i javnog duga u BDP-u će eksplodirati. Ako financijska tržišta procijene da ne radite ništa, mogu vam još povrh toga urušiti rejting i povećati kamatnu stopu koju plaćate na javni dug.” Poduzetnici već predlažu da neke od poduzetih mjera i trajno ostanu – recimo, kad je riječ o plaćanju PDV-a po naplati.
Pad BDP-a od 9 posto?
Kako god, Svjetska banka procijenila je da smo na putu recesije, s padom BDP-a od 6,2 posto, da će nezaposlenost rasti preko 9 posto, da će javni dug i deficit skočiti na 85 posto, odnosno, 8 posto BDP-a. Uz bitnu ogradu: da ovakvo stanje ne potraje i tijekom ljeta! U tom slučaju, brojke će izgledati puno gore. Istodobno, MMF nam je “prorekao” pad BDP-a od 9 posto... Crta ispod završnog računa tek treba biti podvučena.
Sve su to razlozi zbog kojih dr. Ivan Lovrinčević ističe da bi itekako bilo važno da dobijemo zeleno svjetlo za ulazak u Europski tečajni mehanizam (ERM II) u srpnju, što prethodi uvođenju eura kao službene valute, a sada je posebno značajno zato što bi nam u slučaju potrebe za novim intervencijama i zaduživanjima države otvorilo mogućnost financiranja kod ECB-a.
Iako je recesija izgledna, neki ističu da je prednost u odnosu na krizu iz 2009. u tome što smo sada članica Europske unije i što su državne financije u boljem stanju, što je prije svega zasluga kontinuiteta politika već spomenutog ministra financija, koji je već naučio raditi u “izvanrednim” uvjetima (sjetite se slučaja “Agrokor”, pa krize “Uljanika” i “3. maja” – zbog čega možemo konstatirati da Hrvatska nije mogla dobiti boljeg ministra za snalaženje i u okolnostima najnovijeg, pandemijskog šoka!).
Unatoč pohvalama za Vladine mjere sa svih strana, pogotovo nakon drugog “paketa”, ipak se opetovano ponavljaju primjedbe kako kasnimo s rezanjima u javnom sektoru (dr. Damir Novotny). “Kad bi Vlada odradila preslagivanja u javnom sektoru da ne dođe do eksplozije javnog duga, vjerujem da bismo ušli u oporavak 2021., da bismo imali V krivulju rasta”, upozorava Novotny.
No, njegovi kolege upozoravaju da rasplet krize može donijeti i scenarije po krivuljama opisanima slovima U ili, ne daj bože, L. Ukratko: bez reformi na svim područjima, za što je korona idealan povod, Hrvatska bi mogla zapeti s oporavkom i ekonomski još više zaostati za razvijenijim dijelom EU-a, što bi nas osudilo na višegodišnju stagnaciju i nastavak iseljavanja radne snage.
Tako analitičar Velimir Šonje konstatira:
“U užem ekonomskom smislu, pogled unaprijed svodi se na pitanje hoće li ova kriza katapultirati gospodarstvo na stazu koja se opisuje slovom V (brzo potonuće i brzi oporavak), U (oporavak nakon ‘grebanja po dnu’) ili L (dugi ostanak u rupi). Iako su takve metafore prijemčive, u jedno možemo biti sigurni: neće se dogoditi ništa od toga. Bit će kvrgavo, s puno više zavoja nego linija. Ako u drugoj polovini ove godine započne oporavak, u Hrvatskoj će zbog važnosti turizma biti sporiji nego drugdje.”
Šonje je na svojem portalu “Ekonomski lab” već upozorio na zamke ovakvog stanja – od nekritičke afirmacije teorije, a zapravo iluzije o (ekonomskoj) samodostatnosti “Samodovoljnost može biti i znak neuspjeha”), pa do one o “helikopterskom novcu”, što označava poklanjanje novca ljudima mimo proračunskih trasfera, izravno od središnje banke (srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić tako je svim državljanima obećao pomoć od po 100 eura).
Šonje upozorava i na prijetnju koja može proizići iz odustajanja od koordinacije politika na razini EU-a, poimanja po kojem se “ta međunarodna tvorevina u ovoj krizi navodno teško kompromitirala, razotkrivši svoje stvarne namjere isisavanja europskog jugoistoka prema neokolonijalnom modelu”, iako lako provjerljive činjenice govore da su upravo zemlje tog dijela Europe nakon pada Berlinskog zida i ulaska u EU prošle kroz jedno od razdoblja najbržega gospodarskog i društvenog razvitka u svojoj povijesti”.
Šonje tvrdi kako svaka od ovih ideja ima “devastirajući potencijal”, a njihova kombinacija može biti smrtonosna, “štoviše, neke od ovih ideja opasnije su od SARS-CoV-2”.
Strah od širenje korone, upozorava, može potaknuti i zagovaratelje “čvrste ruke” i suspenzije alata demokracije, kao i one koji u svemu vide “dokaz” da je vrijeme za povratak socijalizmu ili barem jačanje državnog kapitalizma.
Imajući sve to na umu, upravo je on, još nakon prvog “paketa” Vladinih mjera, podcrtao sljedeće: “Iako će prijetnja povratka u vrlo restriktivne mjere morati ostati aktivna i nakon popuštanja, medicinska struka i javnost trebaju razborito prihvatiti činjenicu da je gospodarstvo trenutno u kolapsu, jer ne postoje čarobni štapići koji mogu promijeniti takvu situaciju. Izlaz je samo jedan: pokrenuti se. Dulje zadržavanje ovakvog stanja može dovesti do socijalne drame s nesagledivim, dugoročnim posljedicama.
Uzdanje u Vladine mjere, koje jesu ‘kupile’ dva do tri mjeseca relativnog mira, uz još uvijek nepoznatu fiskalnu cijenu, podsjeća na lijepljenje flastera po ranama od pucnja sačmaricom... Drugim riječima, ne zavaravajte se da Vladine mjere mogu bilo što riješiti; one nam daju dva-tri mjeseca predaha, uz nevjerojatno visoku cijenu.
Ako smo do sada vjerovali virolozima i epidemiolozima da čuda ne postoje, možda je vrijeme da netko povjeruje isto ozbiljnim ekonomistima? Najveća tragedija ove situacije bila bi da se uspješno borimo s virusom, a onda promašimo loptu u gospodarskom dijelu. Izgledi za to, kao što znamo iz ‘normalnih vremena’, nisu mali.”
Poljoprivredna banka
Na ovome mjestu zato ćemo podsjetiti na izjavu dr. Zorana Aralice s Ekonomskog instituta, ali iz 2013. godine. On je tada za “Slobodnu”, ne bez ironije, konstatirao: “Usmjerenost prema uslužno-trgovačkim djelatnostima doveli su do toga da Dalmacija postaje slijepo crijevo u Hrvatskoj... Došlo je do društvenog nazadovanja i tehnološkog sloma regije. Dalmacija se vratila u prosjeku 40 godina unazad, a jedini procvat tehnologije u međuvremenu odnosi se na uvođenje fiskalnih blagajni u kafiće.”
U eri korona-pandemije turizam je na koljenima, pa se, eto, intenzivno razmišlja i o alternativama. Bilo kakvoj proizvodnoj djelatnosti. Poljoprivredi, industriji... No, Aralica tvrdi – na temelju trogodišnjeg istraživanja – da je reindustrijalizaciju u Hrvatskoj danas “moguće relativno brzo provesti jedino u sjeverozapadnom dijelu zemlje”.
“Međimurje je jedini dio države u kojem je industrija značajno prisutna u strukturi gospodarstva, najgušće je naseljena županija i jedina je regija u kojoj političari donekle razumiju potrebu reindustrijalizacije, iako i tamo nedostaju operativni kapaciteti da bi se to prelilo u efikasne politike”, kaže dr. Aralica.
Kad je riječ o poljoprivredi, citirat ćemo samo dr. Đuru Njavru sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa, koji zaključuje kako kriza uslijed pandemije “jasno pokazuje koliko je Hrvatska pogriješila zanemarivši svoju proizvodnju hrane i prateće prehrambene industrije”:
“Zemlja koja od Boga ima dar svih potrebnih resursa da može proizvesti hrane za svoje potrebe, ali i za druge, propustima, dezorganizacijom i lošim javnim politikama dovela se da godišnje više od milijardu eura troši kako bi se prehranila (iznos deficita)... Vrijeme je da se učini zaokret u javnim politikama usmjerenim na povratak domaće poljoprivredne proizvodnje zasnovane na ekonomski održivim OPG-ovima. To je velika promjena koja traži izgradnju potrebne primjerene strukture, od zemljišne, savjetodavne, do obrazovne i kreditne.”
Baš zbog toga dr. Njavro drži i kako je “krajnje vrijeme da se jedina značajna banka većinski u državnom vlasništvu, Hrvatska poštanska banka (moguće uz pripajanje Croatia banke) specijalizira, preoblikuje i dalje djeluje kao Hrvatska poljoprivredna banka”.
“Bila bi to banka koja će savjetom i kreditom pratiti razvoj hrvatskog sela – obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i tako biti dio potrebne nove agrarne politike.”
Dakle, dugo ignorirane teme su na stolu, pitanja ima i previše, jedino vremena za reakciju nema na bacanje. Vlada, rekosmo, ima iskustva iz kriznih situacija. Hoće li ova biti ta prekretnica koju svi godinama zazivamo? Hic Rhodus, hic salta!