Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru upravo je u procesu prestrukturiranja da postane ovisna kustodija o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.
Budući da Zadrani godinama bilježe pad broja fratara u provinciji, već se neko vrijeme spominjalo kako će morati pronaći novi način svoga bivovanja u redu Manje braće. Netom započete procese podržava i general reda fra Massimo Fusarelli, koji je nedavno pismeno izrazio osjećaj zahvalnosti i ohrabrenja kako zagrebačkoj braći, tako i braći Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji preko njihova ministra: “Radimo svi zajedno, uključujući mene preko generalnog delegata, u tom nastojanju oko budućnosti i revitalizacije naše prisutnosti na vašem području.”
Na ovu temu razgovaramo s provincijalom zadarskih franjevaca fra Tomislavom Šankom te s fra Domagojom Runjom, generalnim delegatom u procesu prestrukturiranja.
Fra Tomislave, prema pisanim izvorima, sveti Frane je na putu za Svetu zemlju, “bačen protivnim vjetrovima”, boravio i na hrvatskoj strani Jadrana, najvjerojatnije u Trogiru ili Zadru. Od tada počinje franjevačka prisutnost u našem narodu. Vaša zadarska provincija Manje braće je samostalna od 1393. godine, a sada će, nažalost, postati ovisna kustodija. Što su, po vašemu mišljenju, glavni uzroci toga puta unatrag?
– Kada već spominjete povijest, onda je dobro napomenuti da su se granice provincija i kustodija često prekrajale. Nastajale su nove, spajale se i gasile se, dobivale neke nove oblike i granice. Razlozi za to bili su različiti.
Društvene i političke promjene utjecale su na reorganizaciju i pokretljivost fratara s ciljem da se narodu osigura potrebna duhovna skrb te da se Radosna vijest kvalitetno navijesti i svima do kojih još nije doprla. Na tom tragu posljednjih je godina došlo do spajanja i ujedinjavanja stoljetnih provincija. Nedavno se je samo na sjeveru Italije ujedinilo šest provincija u jednu.
Ne moram posebno isticati da je lik svetoga Frane i red koji je utemeljio mnogostruko zaslužan za ono što je danas Crkva u Hrvata. Usudio bih se ustvrditi da je bez njega i nezamisliva. Ne tiče se to samo našega vjerskog identiteta, evangelizacije, već i opće naobrazbe, odgoja i napose neprocjenjive kulturne baštine. Jer, kako je to netko lijepo primijetio, vjera koja se ne utjelovi u kulturno biće ljudi, koja ne postane kultura, nije autentična vjera.
Kada pokušamo tako gledati proces o kojem govorite, onda bih rekao da na njega ne treba gledati kao korak unatrag niti bih sam taj proces nazvao žalosnim. Zasigurno je teško nama vjernicima, posebno fratrima, prihvatiti činjenicu kako je fratara sve manje, kako se redovnička zvanja osipaju i kako se jedna gotovo tisućljetna provincija svodi na status kustodije.
Sve to izgleda bolno i bez sumnje jest bolno. Ipak u logici Evanđelja, čije je vjerno opsluživanje temelj našega Pravila, stoji ponešto i kako gledati na takvu bol. U očima ovoga svijeta, oslanjajući se isključivo na statistike i brojeve, zasigurno bismo trebali biti očajni i beznadni. Ipak naše poslanje nije prvenstveno horizontalno. Naše poslanje nije od ovoga svijeta.
Ono zadobiva svoju vrijednost upravo po povezanosti s Isusovim sinovskim odnosom s nebeskim Ocem. Zato se ne mogu u potpunosti složiti s vama kada govorite o putu unatrag. Tko to može znati. Naše je da osluškujemo kao što je i Isus osluškivao. I njegovi su najbliži učenici mislili da je u jednom trenutku sve krenulo unatrag. Ipak baš to bio je put naprijed.
Fra Domagoj, fratri su nositelji demokratskih procesa još od osnutka reda u 13. stoljeću, otkad se poglavari sve do naših dana biraju glasovanjem sve braće na kapitulima. I u ovom “zadarskom” slučaju braća provincije sv. Jeronima izabrala su pripojiti se zagrebačkoj provinciji, iako su očekivanja bila da će se prije opredijeliti vašoj splitskoj ili hercegovačkoj provinciji. Kako vi to komentirate?
– U demokratskoj tradiciji našega reda vjerujemo da sloboda biranja po kojoj svaki brat može sudjelovati u procesu donošenja neke zajedničke odluke nije samo stvar poštovanja jednakosti ljudskih prava, nego je to dar Božji u kojem se pokazuje djelovanje Duha Svetoga.
Prema tome, na rezultat određenih glasovanja ne možemo gledati samo u kategorijama ispunjenih ili neispunjenih ljudskih očekivanja. Sigurno je u slučaju biranja fratara Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri s kojom će se drugom franjevačkom provincijom povezati kao ovisna kustodija bilo onih koji su očekivali ili priželjkivali drukčiju odluku, ali ja osobno odluku koja je donesena nisam doživio kao iznenađenje.
Postoji stanovita povijesna i geografska logika u očekivanjima da se zadarska provincija poveže sa splitskom ili hercegovačkom provincijom, ali to vrijedi i za odnos sa zagrebačkom provincijom.
Naime, Franjevačka provincija sv. Jeronima uz svoj južni dio, u kojem se, među ostalima, nalaze Split i Dubrovnik, proteže se također i na svu sjevernu hrvatsku obalu i otoke, uključujući i Istru koja se spominje i u službenom nazivu provincije. A svi ti krajevi više gravitiraju prema Zagrebu, kojemu uostalom na svoj način gravitira i čitava Hrvatska.
Fra Tomislave, koje su vaše zadaće kao aktualnog provincijala u procesu prestrukturiranja? Koliko bi samostana i župa bilo pod upravom buduće kustodije sv. Jeronima?
– Moja je uloga da zajedno s upravom naše provincije, sastavljenom od vikara i četiri definitora, u uskoj suradnji s generalovim delegatom fra Domagojem Runjom, nastojim učiniti sve kako bi se ovaj proces odvijao u skladu sa zakonodavstvom našega reda te da potičem i svu ostalu braću da se stave na raspolaganje koliko mogu.
To uključuje također tijesnu suradnju s provincijalnim ministrom Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda fra Milanom Krištom te njihovom upravom. U sve je ovo uključena uprava našega reda na čelu s našim generalnim ministrom fra Massimom Fusarellijem te generalnim definitorom za naše područje fra Konradom Kolewom.
Smatram kako je važno osvijestiti da je smisao ovoga procesa prije svega povećati kvalitetu našega života i bratstva te tako osnažiti poslanje i svjedočanstvo života. Radi se o živim ljudima, braći, koja imaju pravo i mogućnost živjeti ono što su obećali. Nije naglasak na tome da se preživi, nego da se živi!
Fra Domagoj, koliko bi trebalo biti fratara u jednoj zajednici da bi ona mogla biti provincija, odnosno kustodija? Koja je vaša uloga kao delegata i dokad bi ovaj postupak pripajanja Zadrana i Zagrepčana trebao potrajati?
– Da bi neka franjevačka zajednica mogla postati samostalna provincija, treba imati najmanje četrdeset svečano zavjetovanih fratara, a za kustodiju taj broj iznosi dvadeset i pet.
Franjevačka provincija sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru još uvijek ima više od četrdeset fratara, ali taj se broj kontinuirano smanjuje, pa je to i najjasniji razlog zbog kojega je započeo proces restrukturiranja te zajednice u kustodiju koja će ovisiti o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.
Moja uloga kao generalnog delegata jest da pratim sve korake koje je u tom procesu potrebno napraviti, a on bi trebao biti dovršen 2025. godine.
Fra Tomislave, nedavno ste imali treću sjednicu Koordinacije dviju provincija, te dogovorili za ožujak iduće godine zajedničke sjednice dvaju definitorija. Razgovaralo se o temama formacije i studija franjevačkih kandidata, uspostavljena je i pravna komisija za sastavljanje statuta i rješavanje pravnih pitanja. Postoje li kakva zapinjanja u razgovorima koje vodite?
– Za sada nema nekih većih poteškoća. Proces je tek odnedavna započeo pa smo još takoreći na definiranju početnih zadaća i uspostavljanja komisija koje će iznijeti najveći dio posla. Postoje već uhodani modeli statuta koje treba napraviti.
Za to će nam poslužiti primjeri onih entiteta koji su već prošli kroz ovaj proces, kao, na primjer, talijanskih provincija Sardinije i Umbrije, provincije Austrije i Švicarske, te još nekih provincija i kustodija koje sada uspješno surađuju po ovome modelu.
Zagrebačka provincija već je i prije završetka ovoga procesa pokazala da je voljna pomoći te nam je pomogla u osmišljavanju naših prisutnosti i poslala braću u samostan u Pazinu, župu u Rijeci te prije nekoliko godina i u samostan u Rovinju. Želio bih samo kratko napomenuti kako se ovdje ne radi prvenstveno o “spašavanju samostana”, ne radi se o očuvanju zidova, nego o prihvaćanju braće.
Fra Domagoj, Koordinacija dviju provincija trebat će konkretizirati određene korake zajedničke suradnje ovih dviju provincija kako je to već i određeno sadržajem dekreta koji ste dobili imenovanjem generalnog delegata. Smije li se znati ponešto iz dekreta koji ste dobili od generala reda Manje braće?
– Dekret kojim sam imenovan generalnim delegatom za Provinciju sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru i Provinciju sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu javni je dokument pa vam mogu reći sve što vas zanima. Ukratko, u dekretu su mi navedene sve zadaće koje su mi povjerene u procesu restrukturiranja dviju navedenih franjevačkih provincija u Hrvatskoj.
Te zadaće uglavnom su administrativne naravi, kao što su redovito predsjedanje sastancima Koordinacije dviju provincija i praćenje rada povjerenstava koja su zadužena za različite aspekte života zajednice – formaciju i studij, misije i evangelizaciju, pravna i ekonomska pitanja itd. Uz to sam, naravno, na raspolaganju i za osobne razgovore s pojedinom braćom.
Fra Tomislave, koliko ćete kad postanete kustodija biti “neovisni” da njegujete svoju tradiciju, čuvate bogatu kulturnu baštinu i, primjerice, utječete na daljnje odvijanje postupka za proglašenje blaženim Sluge Božjega fra Ive Perana, ili recimo danas-sutra za fra Fulgencija Careva ili fra Bernardina Sokola, trojice dičnih Kaštelana?
– Ovisna kustodija pravno zadržava popriličnu autonomiju što se tiče raspoređivanja braće, ekonomskog upravljanja te pastoralnih projekata. Naravno da sve to treba podržati i provincija u čijem sklopu kustodija živi i djeluje. U to spada i briga za očuvanje kulturnog i duhovnog blaga.
Nastavljamo i dalje raditi na započetim postupcima beatifikacije i promocije svijetlih likova naše provincije.
Fra Domagoj, ovaj proces prestrukturiranja mogao bi biti ogledan za nešto vrlo moguće u nekoj daljnjoj perspektivi. Naime, u mnogim europskim zemljama franjevačke provincije ujedinjuju se u jednu na nacionalnoj razini. Danas još uvijek provincije Manje braće u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dobro stoje po pitanju broja zvanja i fratara, no pitanje je kako će se stvari dalje odvijati. Ima li franjevaštvo, odnosno Franina karizma, još uvijek što pružiti Crkvi u Hrvata?
– Što se tiče administrativne organizacije franjevačke prisutnosti na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, rekao bih da je pet trenutačno postojećih provincija (tri u Hrvatskoj i dvije u Bosni u Hercegovini) svjedok naše burne povijesti u posljednjih osam stotina godina.
Svih pet provincija, svaka u svoje vrijeme, nastale su u današnjem obliku ne samo pod snažnim utjecajem, nego i stvarnim odredbama državnih struktura koje već odavno ne postoje. To su Mletačka Republika, Austro-Ugarska Monarhija i Otomansko Carstvo.
Na primjer, Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja, kojoj pripadam, osnovana je 1735. godine odijelivši se od drevne provincije Bosne Srebrene jer ondašnja mletačka vlast u Dalmaciji nije željela da njezini podanici imaju crkvene poglavare izvan teritorija kojim je upravljala.
Mislim da će se jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti vjerojatno sve franjevačke provincije u Hrvatskoj spojiti u jednu, ali osobno na to ne gledam kao na propadanje ove ili one provincije, nego to doživljavam u svjetlu Kristovih evanđeoskih riječi “novo vino u nove mješine” (Mk 2,22).
Jedna od prepoznatljivih specifičnosti franjevaštva jest življenje evanđelja u redovničkom obliku života koji se može ostvariti u različitim prilikama mjesta i vremena. O tome nam upravo na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine svjedoči prisutnost franjevaca na onim mjestima gdje su prilike dugo vremena bile takve da su franjevci bili jedini duhovni pastiri kršćanskoga naroda u tim krajevima.
Fra Tomislave, božićno je vrijeme najradosnije i najraspjevanije u crkvenoj godini, a istodobno je toliko komercijalizirano u javnosti da, zbog prevelikog naglaska na darivanje i slične stvari, Radosna vijest o malom novorođenom Isusu često ostaje u sjeni materijalnih vrijednosti. Koja bi bila vaša poruka našim čitateljima za svetkovinu Božića?
– Ono što se u prvim kršćanskim vremenima nazivalo “kristijanizacija poganstva” čini se da danas poprima obrnutu dinamiku. Naime, kako ste napomenuli, doživljavamo proces koji bismo sada mogli nazvati “poganizacijom kršćanstva”.
Nemam ništa protiv toga da se ljudi provesele i druže jer previše je boli i nedaća u ovom našem svijetu i potrebno je odvojiti vrijeme da se sretnemo i u ugodnoj atmosferi uistinu doživimo susret koji će nas odmoriti.
Ipak svaki istinski odmor i svaki istinski susret moguć je jedino ako se taj odmor i susret najprije u meni dogodio. Bez tog odmora nisam u stanju odmoriti druge.
Zato bi moja kratka poruka bila da pokušamo ove dane provesti tako da damo Bogu priliku da nas susretne i odmori u svome utjelovljenome Sinu, da nas dodirne i prigrli kako bismo i mi znali zagrliti druge onim dodirom kojim je nas Bog zagrlio. Dodirom koji ne navezuje, ne zarobljava, koji nije posesivan, koji voli i oslobađa za ljubav.
Fra Domagoj, sveti je Frane prvi uprizorio jaslice u Grecciu, i danas su one još uvijek glavno obilježje blagdana Rođenja Gospodnjeg. Iz naše drevne baštine spomenimo tek motive Kristova rođenja s Buvininih vratnica splitske katedrale te minijatura iz Trogirskoga evanđelistara. Papa Frane je prije dvije godine objavio apostolsko pismo Admirabile signum – Čudesan znak, kojim nas upućuje u ispravnije shvaćanje i kontempliranje jaslica. Kako biblijski protumačiti otajstvo jaslica?
– Kada je sveti Frane za Božić 1223. godine u mjestu Greccio u srednjoj Italiji htio uprizoriti žive jaslice, obratio se za pomoć jednom dobrom čovjeku iz onoga kraja koji se zvao Ivan. Rekao mu je: “Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike.”
Rekao bih da je ta Franina želja pravo biblijsko tumačenje otajstva jaslica. Božji Sin utjelovljuje se i postaje čovjekom rođenim od žene kao dijete koje ne može preživjeti ako ne odgovorimo na njegove potrebe i ne pomognemo mu u njegovim neprilikama.
Eto, na taj način svemoćni Bog dolazi u svijet i ako ga kao takvoga prihvatimo, doživjet ćemo blizinu njegova kraljevstva.