Na Uskršnjem sajmu u Budimpešti (nešto čega se u Hrvatskoj još nisu sjetili, a možda i hoće, radi se uglavnom o gastronomskoj manifestaciji sličnoj našim božićnim sajmovima) na štandovima s kojih se prodaje hrana u samom centru grada – primaju samo kartice.
Kobasice, gulaši, pečeni i kuhani bunceki, šunke, peciva... sve te delicije ponuđene gostima kao dio mađarske (uskršnje) gastronomske tradicije, naplaćuju se isključivo karticama – bez plaćanja gotovinom! Iako se radi o štandovima, uličnoj prodaji, svaki banak ima bežični pos terminal i na svakome se plaća beskontaktno.
Nama je to u Dalmaciji čudno, jer kod nas se na štandovima ne plaća karticama ili ako i jest, to su rijetki slučajevi. Ali u Mađarskoj se karticama plaća čak i kava u kafiću, suvenir u trgovini, kurtoš (kolač s ražnja) na banku, čak i iznosi u vrijednosti od svega nekoliko eura. Na dosta prodajnih mjesta stoji da se keš uopće ne prima, čak se i korištenje javnog toaleta plaća – karticom.
Platiti kavu sa štanda ili pecivo s banka nama nije baš ugodno na početku, jer tu je strah, što ako se otkuca neki puno veći iznos, ako se probije pin kartice, ako iza svega stoji neka prevara... Ali čim platite, odmah dobijete POS ispis iznosa i račun za plaćeno. Uz to, ukoliko vam je mobitel mailom povezan s karticom, istog vam trenutka stigne obavijest elektronskom poštom da ste platili toliko i toliko karticom neku uslugu. A ako je neki veći iznos, ne može se platiti bez pina.
Niti automat za prodaju karata za metro ne prima keš, već samo očitava kartice, da o restoranima ili hotelima i ne govorimo. Normalno je i uobičajeno plaćati karticama i uz to potpuno transparentno. Gotovina podignuta na bankomatu uglavnom nije uopće bila potrebna, jer ju je u Budimpešti potpuno zamijenila kartica.
U susjednoj Rumunjskoj – potpuno slična situacija. Svugdje se plaća kreditnim karticama i za uslugu dobiva uredno fiskalizirani račun. Na taj način poslodavac – primjerice vlasnik restorana ili trgovine – ima u svakom trenutku uvid u poslovanje svojih zaposlenika, u kontrolu financija, te ujedno na taj način uredno podmiruje i sve porezne obveze i prijavu prometa prema državi. U Njemačkoj, Švedskoj i drugim europskim zemljama, plaćanje karticama postalo je norma i prije Mađarske, Rumunjske, ali zašto se onda u Hrvatskoj, posebno u turističkoj Dalmaciji – kartice izbjegavaju i zašto se inzistira na gotovini, čak i nakon prelaska na euro? Famozna napojnica u tome ne bi smjela biti problem, jer plaćanjem karticom postoji jednostavna mogućnost i ostavljanja napojnice u određenom postotku (ako želite), a opet je sve transparentno i – legalno.
Predsjednik Ceha zadarskih ugostitelja Robert Kovačević već odavno ima mogućnost plaćanja karticom u svom lokalu na zadarskoj rivi. Pitali smo ga, zbog čega toliko puno zadarskih lokala (kao i trgovina) ima istaknute natpise „cash only”?
- Nama su ostali isti ugovorni uvjeti kartičnih kuća prije i nakon uvođenja eura, a zadnjih dvadesetak godina njihove su provizije došle na jedan zbilja podnošljiv iznos. Zapravo nas čak više košta polaganje gotovine od ostvarenog prometa na banci, nego iznos provizija za kartični promet, tako da taj razlog sigurno ne stoji. Mi smo uvijek konzervativni i izgleda imamo stalno nekakav obrnuti „đir” od svijeta, ali problem je što mi na takav način prisiljavamo stranoga gosta da podiže gotovinu s bankomata na kojima plaća proviziju koja na određenim terminalima zna biti vrlo visoka, te mu stvaramo nepotreban trošak i izlažemo ga neugodnim komplikacijama.
To nije ponašanje jednog turističkog grada i države, zbog naše tvrdoglavosti, komoda, pa čak i zatucanosti. Pravi ugostitelji, kojih je sve manje, trebali bi razmišljati o posljedicama svojih odluka. Neće se to njima financijski odmah puno razbiti o glavu, ali dugoročno ljudi će se sve više plaćati karticama. Meni je osobno jednostavnije raditi s karticama nego s kešom jer nema pologa, sitnog novca... Meni je u kafiću već 50 posto prometa na kartice. Dolaze ljudi s kruzera, gosti u tranzitu, zašto bi se gubio njihov novac ako nemaju gotovine, jer oni će iz takvog lokala onda otići. To je suludo i puno je veći gubitak, nego dobitak takvim ponašanjem – reći će Kovačević.
Pitamo ga otvoreno, nije li razlog u (ne)prijavljivanju prometa i utaji poreza? Ako neki ugostitelj ne želi uzeti karticu, možda manipulira s računima?
- Mislim da je prvo neka zatucanost, a i konobari odbijaju rad s karticama, jer onda nemaju manču. Dogodine se navodno uvodi neki propis pomoću kojega će moći dobiti manču karticom, mada je to u Europi već odavno riješeno jednostavnim tehničkim mogućnostima softvera. Naši se konobari bune, jer bi na taj način postali transparentni njihovi ukupni prihodi, a ne samo plaća. Ako imamo 200 tisuća zaposlenih u ugostiteljstvu, sve napojnice dobivene u gotovini su zapravo pozamašna siva zona koja se odlijeva negdje drugdje, bez ičije, pa i državne kontrole. Naša država dosta kaska u nekim odlukama pri čemu gubi velik novac, a nas koji smo regularni, kontrolira nas non-stop. A s kartičnim plaćanjem, potrebe za kontrolama ustvari više i nema, jer na taj način i ja i država imao trenutni uvid u financije. Naša zatucanost, otpor konobara i eventualno neprikazivanje prometa mogli bi biti razlozi te masovne pojave neprimanja kartica, odnosno inzistiranja isključivo na gotovinskom plaćanju – mišljenja je Kovačević.
Da zaključimo, u Hrvatskoj koja ima neke od najviših poreza u Europi, keš je i dalje najomiljeniji najvjerojatnije zbog – izbjegavanja tih istih poreza i davanja odnosno prikazivanja stvarnog prometa. U zemlji u kojoj država nameće prekomjerne poreze, vječno traje igra mačke i miša, žandara i lopova – tko će koga prevariti, država poslodavca ili poslodavac državu. Kartično plaćanje je u toj igri očigledno samo smetnja. Ali za turizam je to – neprihvatljivo.
- Ne prihvaćate kartice? A da razmijenimo bivolje kože ili dabrovo krzno...