Nakon što je na prvom suđenju prije 24 godine u Šibeniku bio osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom, 56-godišnji državljanin SAD-a Duško Vujnović je 1. prosinca na splitskom Županijskom sudu nepravomoćno oslobođen krivnje. Vujnovića se teretilo da je 12. studenog 1993. godine u Drnišu, zajedno s Jovom Matićem i Stevom Potkonjakom, zlostavljao civila Ivana Radasa. Na šibenskom Županijskom sudu sva su trojica u prosincu 1997. godine bila u odsutnosti osuđena na po deset godina zatvora. Tu je presudu u cijelosti potvrdio Vrhovni sud sredinom veljače 2000. godine.
Vujnović, koji je živio u Chicagu, je postao dostupan hrvatskim organima gonjenja nakon što je uhićen po Europskom uhidbenom nalogu sredinom kolovoza prošle godine u zračnoj luci u Frankfurtu. Krajem studenoga iste godine je izručen Hrvatskoj te je, nakon što je došao u splitski zatvor, zatražio i dobio obnovu postupka.
Sud ga je oslobodio optužbe jer nema dokaza da je počinio djelo na način kako mu se stavljao na teret, a jedino novo u svemu je bila njegova obrana koju je detaljno i iscrpno iznio pred sudom i koju je sud prihvatio u cijelosti, jer iz svih podataka i iskaza svjedoka, koje sud nije mogao ispitati jer su preminuli, nije dokazano da je počinio kazneno djelo - kazala je u obrazloženju presude sutkinja Ivona Rupić koja je Vujnoviću ukinula istražni zatvor.
Tu je presudu, koju je i Slobodna Dalmacija objavila 2. prosinca pod naslovom "Zločinca oslobodili jer su svjedoci zvjerstva umrli", teško primio Radoslav Bobanović, član Udruge hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora, koji je i sam bio uznik u benkovačkom i kninskom zatvoru početkom ratne agresije. Zbog obrazloženja suda da se okrivljeni oslobađa jer nema živih svjedoka koji mogu potvrditi njegovu krivnju, vratio mu se, kaže, PTSP i slike mučenja koje je preživio u zatvoru. Javnosti je uputio pismo jer se, kaže, ne može pomiriti da krivci za ratne zločine izbjegnu pravdi.
- Bože naš koji jesi i čiji jesi, čuvaj naše pravosuđe, naše istražne organe i druga prateća tijela u procesuiranju, obrani, tužiteljstvu od svih zala posebno od našeg "u ovom segmentu" zakonodavstva.
Koliko nam je poznato i koliko mi je poznato, zločin ne zastarijeva. Optužiti nedužna čovjeka bio bi također zločin. Ne želim, ne želimo to, samo pravdu. Prošlo je evo skoro 15 dana od objave te mučne vijesti. Iz kninskog kazmata izašao sam sa stotinjak hrvatskih logoraša (mahom svi hrvatski branitelji) 2.11.1991 godine. Do pojave ove tužne informacije nisam se u noćnim snovima nikad vraćao na dane mučenja u Benkovcu i Kninu. Izlaskom ove obavijesti to više nije tako, a isto tako je i kod mojih supatnika suboraca. Jednostavno, preživio sam i preživjeli smo i bili sretni što se ponovno nakon liječenja možemo dati u borbu za stvaranje naše države.
Nas tisuće i tisuće nismo kalkulirali između života i smrti. Vjerujem, velika - velika većina, činila je ono što svaki domoljub, svaki čovjek u napadanju na opstanak obitelji, države, pravih vrijednosti može dati. Čitajući kazanu informaciju o presudi dotičnom i drugima, prvo sam pomislio da se radi o zamjeni identiteta počinitelja, a onda sam ubrzo shvatio da se radi u biti o "četniku" izbjegloj osobi koja je na vrijeme (za života mučenih) prijavljena za zločin i konačno, nakon tjeralice, stigla u ruke pravde.
Izreka ili sudska izjava - "oslobođena jer su svjedoci umrli" je šok za mnoge od nas mučenih, a vjerujem i široj hrvatskoj javnosti. Iako sam akademski obrazovan, u prvi mah pomislio sam "prošvikao si moj sokole", ili si ostario ili ne razumiješ stvarnost.
Duboko sam promislio, i tražio i tražim odgovore od mojih bližnjih, odvjetništva, prijatelja, običnih ljudi, bojovnika iz Domovinskog rata, mojih logoraša da mi daju odogovor je li to normalno?
Zamislite moj narode koji sam odgovor dobio: "pa što očekuješ, nažalost da". Ponukan tim odgovorom, pitam sam sebe, pa i vas, čekaj nismo mi krenuli u nepoznato, u tuđu državu napadati nekog, branili smo svoje i sebe?
Nas logoraše u zatvoru su mučili, kako po hrvatskim logorima, tako bosanskim, srpskim, maloljetnici, martićevci - četnici, neki pripadnici jugoslavenske vojske pa i starije osobe. Značajan broj smo prepoznali i prijavili našim službenim tijelima i kada vidim riječi ove presude, onda mi sad sve više postaje jasno zašto je naše pravosuđe malo učinilo u procesuiranju, optužbom prema činiteljima agresije, zločina itd.
Za sva zlodjela već u više navrata opisana i u ovim novinama, nije valjda da naše pravosuđe nema lijeka, "ili ga ne želi na vrijeme primijeniti".
Postavljam i pitanje našim saborskim zastupnicima u kojim redovima je značajni broj, trpnika, branitelja iz Domovinskog rata, "što se to događa u Lijepoj našoj"? Imamo li, pitam se, za te zločine modele židovske zajednice?.
Ne ulazeći u proceduru presude i njezine sastavnice, kao i očitu nemoć gđe. sutkinje i porote koji su donijeli takovu presudu, šaljem "krik u zoru - probudi se Hrvatsko" - stoji u pismu dr.sc.oec., Radoslava Bobanovića.
Njegovo je stradanje započelo 21. rujna 1991. godine u 10 sati ujutro. Polača je već bila prognana i Bobanović dolazi na pregovore kako bi primirio rasplamsale strasti.
- Ljudi, ovo će završiti kad-tad, bolje s manje krvi - govorim. A oni, ni pet ni šest: vezali me žicom. Braća Tintor, vozač školskog autobusa i četnički vojvoda Vujadin Uzelac, svi iz sela Kakme. Sedam dana su me u žici držali i mučili u tadašnjoj stanici milicije u Benkovcu, a onda me dva mjeseca prebijali u kninskom zatvoru. Razmijenjen sam kod Pakova sela. Imao sam 12 lomova, morao sam na devet operacija...
I danas pamtim sve te ljude koji su me tukli. Neki su nakon suđenja zatvoreni, neki su pod istragom, neki su umrli, a neki su živi u Hrvatskoj, Kanadi, SAD-u i Australiji - prisjetio se dana svojih stradanja 2015. godine u Slobodnoj Dalmaciji.