StoryEditorOCM
4 kantunaNAKON OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE ZA KORNATE

Dražen Slavica otvorio dušu: Pukne čovjek poslije svega, a ja 11 godina dokazujem nevinost. Teško je kad te i vlastita djeca krive

Piše Davorka Blažević/SD
29. travnja 2018. - 16:29
presuda_slavica

Dražen Slavica (51), bivši šibenski županijski vatrogasni zapovjednik, nakon 11 godina suđenja ponovno je, na Županijskom sudu u Zadru, nepravomoćno oslobođen krivnje za kornatsku tragediju u kojoj je smrtno stradalo 12 vatrogasaca, a samo jedan, Frane Lučić, s teškim je ozljedama uspio preživjeti nezapamćenu vatrogasnu kalvariju. Sreli smo sa Slavicom dan poslije izricanja presude. Doima se smireno, koliko je to moguće nakon 11 godina suđenja u kojemu figurira kao jedini optuženi za smrt svojih kolega i prijatelja, i čini se da mu je pao težak kamen sa srca. Iako, kako i sam veli, još nije gotovo, još presuda nije pravomoćna, a i kad će, ne zna se…

I, kako je protekla prva noć nakon presude?

– Ma normalno. Nisam ja očekivao ništa drugo. Ovo je treći put da sam nepravomoćno oslobođen. 

Zar nije drugi?
– Ne. Prvo je izvanraspravno vijeće Županijskog suda ukinulo optužnicu. Nakon tri godine provedeno je suđenje i prvostupanjski sam oslobođen. Da bi potom Vrhovni sud vratio postupak na početak. I to zbog čega? Zbog pogreške suda. Sad me Županijski sud u Zadru ponovno oslobađa, i ne znam na što se više Državno odvjetništvo može žaliti. Ono što je sudac Boris Radman apostrofirao u ovom postupku kao propuste, ja i moj tim smo, u prvih sedam dana nakon tragedije, sve to naveli u našem izvješću Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici. I ukazali na odgovornost državne razine, problematizirali zašto nije bilo aviona, zašto nije došao helikopter koji je trebao doći… I od tada počinje moj progon. 

Najteži dan

Što vam je ipak tijekom ovih 11 godina bilo najteže?
– Jučerašnji dan. 

Zašto? To ste sve već prošli…
– Ali stariji sam četiri godine, drugačije razmišljam, a i tu je sudska praksa koju svi vidimo. Uzmite slučaj Horvatinčić. Je li on bio osuđen i oslobođen od istog suca? Nema garancije za epilog. Možda će me država osuditi samo da ne plati odštetu prema meni. To čovjek više ne zna. Tako da mi je jučerašnji dan bio strašan, i koliko god sam bio tup, tijelo mi je igralo. Puno više i puno gore nego prvi put… 

Da, ovaj put smo vidjeli i suze nakon izricanja presude…
– Pukne čovjek poslije svega. Pa ja 11 godina dokazujem svoju nevinost. A mi ništa u ovoj državi ne želimo ni promijeniti ni popraviti... A na temelju jučerašnje presude, koju je sudac tri sata obrazlagao, evidentno je da moramo promijeniti Zakon o vatrogastvu u Hrvatskoj. 

Sudac je ovaj put apostrofirao i moguće odgovorne osobe za tragediju na Kornatu, štoviše, moglo bi se reći da je i sugerirao podnošenje kaznenih prijava protiv njih?
– A što je tužitelj na to odgovorio? Da je sudac izašao izvan sudske prakse. Ja sam u ovom postupku imao samo jednog svjedoka, a u prošlom postupku tri. Znači, dobivam predmet sa 170 svjedoka koji su u postupku protiv mene, iako ne mogu reći da su oni davali iskaze protiv mene, ali bili su svjedoci optužbe, a ja imam samo jednog svjedoka, Branka Šimaru, koji je bio u Vladinu povjerenstvu kao autor postojećeg Zakona o vatrogastvu i koordinator vatrogastva u Hrvatskoj. I on sam kaže – Bajić je došao potpisati optužnicu, Bajić je rekao: "Samo Slavica, a ostale stavite u ladicu." A to su i u policiji rekli, da su oni imali kaznene prijave protiv zapovjednika DVD-a, ali to je ostalo u ladici. 

Nikakvih kontakata

Jeste li tijekom ovih godina imali ikakav kontakt s članovima obitelji stradalih vatrogasaca, makar s nekima od njih? 

– Ne. U prvom trenutku sam htio s njima kontaktirati, iznijeti im svoje viđenje tragedije, ali oni nisu htjeli. Negdje u pola prvog postupka pokazali su znakove da bi htjeli uspostaviti kontakt, ali ja sam tada rekao da nema smisla.

Ali možete razumjeti kako je njima teško i koliki su gubitak pretrpjeli…?
– Ne, ne mogu shvatiti kako im je. To može samo netko tko je doživio što i oni. Iskreno, možda bih bio i gori od njih da se meni to dogodilo. 

Vi možete računati na satisfakciju kroz presudu, a oni nemaju nikakve šanse za satisfakciju. Nije se otkrila istina, niti je itko za tragediju odgovoran.
– Tu tezu o istini o kornatskoj tragediji ja bih malo demistificirao. Pitanje je što bi nas kao narod i njih kao obitelji stradalih zadovoljilo kao istina.

Zar teza o eruptivnom požaru nije odbačena, pa je poslije prevedena u izgaranje nehomogene plinske mase…?
– Hoćemo li je zvati ovako ili onako, nije važno, ali to je vrlo moguć uzrok tragedije. Oni su čak s 90 posto vjerojatnosti dokazali da se upravo to dogodilo. 

Jeste li ovih godina doživljavali osudu sredine, dobacivanje pogrda na ulici, prijetnje, etiketiranja...?
– Ne, ništa posebno. Teže je bilo mojoj djeci. 

Doživotni zatvor

U kojoj su vam dobi djeca danas?
– Kći danas ima 18 godina, a sin 15. Oni su odrasli s tim. Kad sam otišao prvi dan u pritvor, moja je supruga tog dana kćer odvela u prvi razred. A sad ona ima 18 godina. Najteže mi je kad dođem doma, a dijete te gleda i pita što se događa. Govoriš im da nisi kriv, ali oni kažu: "Kako to nisi kriv, a moraš opet u Zadar na sud?" Njihova je logika jednostavna: ako nisi kriv, zašto ti sude. Jučer je i meni i njima pao kamen sa srca. Kako su rasli, bio je sve veći plač kad bi došla plava kuverta za sud. Mislim da su oni više propatili nego ja, jer sam i zreliji i čvršći od njih, znam što sam radio, a uspio sam u onih prvih sedam dana izuzeti i dobar dio dokumentacije jer sam vidio kuda to ide. Kaznene odgovornosti nemam. Radio sam svoj posao po važećim zakonima. 

Ali prihvaćate moralnu odgovornost?
– Naravno. Pa ja sam odmah dao ostavku na mjesto županijskog vatrogasnog zapovjednika iz moralnih razloga. I da nisam kazneno gonjen, ostao bih pri tome. To su moji ljudi, moji prijatelji, jedan mi je bio kum… I još živjeti u ovako maloj sredini s tom hipotekom. Vratiti se na posao, među kolege vatrogasce, s kojima i danas radim… 

Znači, vratili ste se na posao. Kako to izgleda svih ovih godina?
– A kako? Potpuno sam marginaliziran. Ne radim ništa 11 godina. Ne dobivam nikakva zaduženja. A s kolegama? Pa tko mi se javi, javim se, tko se ne javi, ne javim se… Neki od njih rodbinski su vezani sa stradalima. Razumijem ih. Još uvijek ustajem ujutro i radoholičarski idem na posao. Ne mrzim taj posao unatoč svemu. Došao sam u vatrogastvo kao dijete, prošao sam sve razine u sustavu, nisam došao ni po kakvoj političkoj vezi. I zarekao sam se da ću odbaciti vatrogasnu odoru kad ja budem mislio da trebam. Tu sam možda pogriješio jer je obitelj zbog tog moga stava više propatila u svemu ovome. Bilo mi je, nakon godinu dana, ponuđeno da se premjestim u Zagreb, unutar sustava, ali nisam htio jer sam smatrao da bih time priznao svoju odgovornost. Ja sam častan građanin Republike Hrvatske i očekivao sam pravedno i pravično suđenje koje će biti u razumnom roku. A ne 11 godina. Ali ako će moje zatvaranje oživiti stradale, spreman sam na doživotni zatvor. 

Zašto me ignoriraju?

Kako to izgleda kad ujutro dođete na posao?
– Ništa, čitam novine. Zadnji zadatak sam dobio prije tri godine, a u 11 godina sam ih odradio pet. To je tako… 

Zanimljivo je da ste jedini optuženi u cijelom lancu odgovornosti unutar sustava. Mislite li da će netko podići prijavu protiv odgovornih osoba iz vrha sustava, kako je to sudac Radman sugerirao?
– Ja neću. A vjerojatno ni drugi. Zašto to moji kolege ne naprave? Zašto mene ignoriraju? I sad slušam kako na televiziji govore o jednom zaposleniku Ministarstva znanosti da je uhljeb. Jesam li sada i ja uhljeb? 

Namjeravate li do mirovine raditi u vatrogastvu?
– A gdje ću? Ne mogu ja uteć nigdi. Hoćete li me vi zaposliti u 51. godini? A i znam li ja više išta drugo raditi? Došao sam u vatrogastvo s 13 godina. Do prve oslobađajuće presude nisam ni kredit mogao dignuti u Hrvatskoj. Zbog hipoteke optužnice nitko mi ga nije htio dati. Nisam se imao kome, ni gdje okrenuti. Bio sam prisiljen raditi u vatrogasnoj postrojbi di sam radio i prije. Kad se tragedija dogodila, žena mi nije ni bila zaposlena. Morao sam prehraniti obitelj. 

Jeste li imali potporu prijatelja, kolega…?
– Kompletno vatrogastvo stoji iza mene, ne mogu reći ni riječi. Da nije njih, ne znam kakav bi moj moral bio dosad, kako bih se s ovim nosio. Kad vidiš da ti ljudi koje ne poznaješ žele pomoći, da se okupljaju grupe vatrogasaca i idu u Međugorje i Mariju Bistricu na molitvu, šalju ti poruke ohrabrenja, da te zovu kolege vatrogasci iz Slovenije, BiH, da je vatrogastvo Europe uključeno u ovaj proces, odmah ti je lakše… 

A čelnici Hrvatske vatrogasne zajednice, što je s njima?
– Ništa, svi su ostali na svojim radnim mjestima. Eno, Vuko je sada dobio nagradu za životno djelo. Što da vam kažem…

16. studeni 2024 04:32