Što ukidanje Zakon o izbornim jedinicama znači za buduće političke procese u Hrvatskoj, hoćemo li na prijevremene izbore, zašto bezbrojnim aferama unatoč birači i dalje preferiraju HDZ, postoji li opozicijska snaga za preuzimanje vlasti, na ova i druga aktualna politička pitanja razgovaramo s dr. sc. Bertom Šalajem, političkim analitičarom i profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Kako komentirate odluku Ustavnog suda, ali i činjenicu da mu je trebalo 13 godina da "natjera” izvršnu vlast na usklađivanje izbornih jedinica s broj birača?
- Pozdravljam odluku Ustavnog suda o ukidanju Zakona o izbornim jedinicama. Ustavni suci su napokon shvatili da njihovi izvještaji i upozorenja nisu dovoljni i da će ih parlamentarne elite nastaviti ignorirati ukoliko ne posegnu za ukidanjem zakona. Ovih 13 godina koje je proteklo od izvješća Ustavnog suda o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama, u kojemu su već tada suci upozorili na kršenje ustavnog načela jednakosti biračkog prava, prije svega govori o odnosu političkih elita prema Ustavnom sudu. Političke elite, pri čemu prije svega mislim na HDZ i SDP, ignorirale su upozorenja Ustavnog suda, ali i politologa i stručnih organizacija o tome da su postojeće izborne jedinice neustavne, što im u svakom slučaju ne služi na čast.
Što sada Vlada može ili treba napraviti da bi se uspostavilo načelo jednakosti bračkog prava?
- Vidjeti ćemo kako će parlamentarna većina i Vlada pristupiti zadatku kojeg im je ispostavio Ustavni sud. Naime, premijer je nedavno najavio da će intervencije u izborne zakone biti minimalne te da će, uz potporu svojih koalicijskih partnera, uz najmanje štete i s najmanje intervencija najkasnije u rujnu usvojiti novi Zakon o izbornim jedinicama. Na taj način je moguće, jer se zakon donosi većinom svih zastupnika, a što je nešto što Plenković može lako osigurati, odgovoriti na zahtjeve Ustavnog suda, no osobno ne mislim da je to ono što nam treba.
Mislim da odluku Ustavnog suda trebamo iskoristiti za provođenje jedne šire i obuhvatnije političke i stručne rasprave o izbornim zakonima koja će ići puno dalje i dublje od nekih tehničkih promjena. Primjerice, treba li nam uopće 10 izbornih jedinica ili bi čitava država trebala biti jedna izborna jedinica? Trebamo li povećati broj preferencijskih glasova s jedan na tri? Trebamo li uvesti mogućnost dopisnog glasanja? Ili, što ćemo napraviti s činjenicom da u Hrvatskoj, prema popisu stanovnika, imamo 3,177.000 punoljetnih državljana, a istovremeno, prema registru birača, imamo 3,674.000 birača s prebivalištem u Hrvatskoj? Sve su to pitanja koja su izrazito važna, no koja će ostati zanemarena ukoliko se parlamentarna većina odluči da minimalnim promjenama zadovolji uvjete o jednakosti biračkog prava.
Je li vam poznat prijedlog Instituta Ivo Pilar o promjeni granica biračkih jedinica? Sudeći prema izjavama potpredsjednika stranke Anušića, HDZ je s njim suglasan.
- Ukoliko odluka ipak bude da se ide na što manje promjene, onda vladajuća većina ima dvije mogućnosti. Jedan je prijedlog kojeg spominjete, s instituta Ivo Pilar, a prema kojemu ostajemo u modelu 10 izbornih jedinica s 14 zastupnika po jedinici, no granice izbornih jedinica se iscrtavaju na drugačiji način, tako da glasovi birača budu jednako ‘teški‘. Problem s tim modelom je što on dodatno proizvodi izborne jedinice koje se ne podudaraju s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica, pa tako dobivamo dodatne frankenštajnovske jedinice. Druga mogućnost je da se ostane na 10 postojećih izbornih jedinica, ali da se u njima bira nejednaki broj mandata, pa bi se tako u ‘slavonskim‘ izbornim jedinicama biralo 12 ili 13, a u ‘dalmatinskim‘ 15 ili 16 zastupnika. Vidjeli smo da su najave usvajanja takvog modela izazvale nezadovoljstvo kod župana Anušića, pa ostaje vidjeti je li se u međuvremenu nešto promijenilo.
Kako će nove izborne jedinice utjecati na rezultate izbora?
- Ne znamo koji će model će biti usvojen, pa mi je teško spekulirati kako će utjecati na rezultate izbore, no sigurno je da će morati otkloniti kršenje načela jednakosti biračkog prava koje je do sada bilo prisutno. Na kraju, izborni zakoni definiraju temeljna pravila izborne utakmice, to je dogovor o pravilima po kojima se natječemo, pa bi bilo dobro, što je više moguće, postići konsenzus glavnih političkih snaga o tim pravilima.
Mislite li da će Plenković nakon izmjene zakona možda ići na prijevremene izbore? Neki analitičari smatraju da bi mu se to u ovom trenutku, do kraj godine, itekako isplatilo?
- Takve prognoze su uvijek nezahvalne, posebno u situaciji kada vjerojatno niti Plenković i HDZ nisu do kraja sigurni trebaju li ići na prijevremene parlamentarne izbore te, ako misle da trebaju, koji bi bio najbolji trenutak za njihovo raspisivanje. Ono što je sigurno jest da takvi izbori nisu mogući prije listopada ili studenog ove godine. Naime, već smo rekli da je premijer najavio da će se pitanje izbornih zakona rješavati u parlamentu u rujnu, pa će tek u tom trenutku biti stvoreni uvjeti za njihovo raspisivanje. Hoće li se to i dogoditi ovisiti će o društvenim, ekonomskim i političkim procesima koji će se događati tijekom ove godine. Ukoliko se u obnovi Banovine konačno počnu događati pozitivne stvari, ukoliko vlast uspije zaustaviti ili suzbiti inflaciju koja ozbiljno narušava standard života građana te ukoliko turistička sezona bude uspješna onda će možda i Plenković i HDZ posegnuti za raspisivanjem prijevremenih izbora.
Mediji su preplavljeni aferama koje generira HDZ – aktualne AP i SMS-ovi iz Hrvatskih šuma – međutim stranka ne bilježi pad popularnosti u biračkom tijelu, naprotiv, i dalje su uvjerljivo na prvo mjestu. Kao da su birači postali imuni na sve skandale, prevladava apatija i osjećaj da se ništa ne može promijeniti. Je li HDZ u ovakvom društvenim uvjetima stvarno nepobjediv?
- Najprije treba reći da je recentni slučaj Hrvatskih šuma paradigmatski primjer postojanja koruptivno-klijentelističkih mreža kojima je HDZ, uz veću ili manju asistenciju koalicijskih partnera, premrežio Hrvatsku. Mislim da su stoga opravdane tvrdnje o Hrvatskoj kao zarobljenoj državi, što je situacija u kojoj se institucije koje bi trebale promovirati javno dobro, a to su ministarstva, javna uprava, javna poduzeća te lokalna i regionalna uprava, koriste za promoviranje nekih uskih, partikularnih, u ovom slučaju stranačkih interesa.
I tu dolazimo do vašeg pitanja – kako je moguće da je u takvoj situaciji HDZ i dalje najpopularnija stranka u Hrvatskoj? To se pitanje često postavlja kao svojevrsna politička zagonetka, no odgovor na njega je, po mom mišljenju, prilično jednostavan. Naime, recentna istraživanja javnog mnijenja pokazuju da oko 25 posto građana, dakle jedna četvrtina, podržava djelovanje vlade. Riječ je, očito, o HDZ-ovom biračkom tijelu na koje spomenute afere nemaju utjecaja. Prednost HDZ u odnosu na druge stranke je u tome što ti građani predstavljaju disciplinirano biračko tijelo koje se redovito pojavljuje na izborima. Nasuprot njih stoje tri četvrtine nezadovoljnih građana, no istovremeno postoje i bar dva problema zbog kojih oni ne mogu, za sada, nadvladati HDZ.
Prvi i najvažniji jest činjenica da se većina tih nezadovoljnih građana potpuno politički pasivizirala. To je vidljivo po odazivu na parlamentarne izbore, koji je u Hrvatskoj među najnižima u državama Europske unije. U Hrvatskoj nažalost postoji značajan dio građana koji su izgubili svaku nadu da se političkim angažmanom nešto može promijeniti. Drugi problem je u činjenici da i oni građani koji žele političku promjenu fragmentiraju svoju potporu na različite političke stranke. S jedne strane je to i logično jer živimo u pluralističkom društvu, no s druge strane to otežava „rušenje“ HDZ-a, jer trenutno niti jedna oporbena stranka nema potporu veću od petnaestak posto. Oporba mora do kraja osvijestiti činjenicu da se politička promjena u Hrvatskoj teško može dogoditi na način da će HDZ dramatično izgubiti na popularnosti. Ključ za oporbu je mobilizirati što veći broj građana. To nije jednostavan zadatak, ali nije niti neostvariv, pa stoga ne bih rekao da je HDZ nepobjediv.
Je li Europska unija nakon našeg ulaska postala benevolenta prema korupciji u Hrvatskoj? Dojam je da visoke korupcije nikad toliko nije bilo, a posljedice za političke aktere su minimalne. Europska komisija sve to prilično mirno promatra.
- Europska unija trenutno ima puno drugih problema koje mora rješavati. Prije svega, očuvati političko jedinstvo u uvjetima ruske agresije na Ukrajinu i agresivne ruske propagande koja želi narušiti to jedinstvo. Osim toga, u nekim državama članicama, poput Mađarske, svjedočimo ozbiljnom narušavanju ideala liberalne demokracije i eroziji određenih građanskih sloboda i prava. Na kraju krajeva, pa nedavno smo i u samom srcu Europske unije, europskom parlamentu, svjedočili ozbiljnoj političkoj korupciji. Ne očekujem stoga neki veći pritisak od strane Europske komisije. Osim toga, ne mislim da se određeni standardi i institucije mogu nekoj političkoj zajednici, na dugi, rok, uspješno nametati izvana. Ukoliko akteri u Hrvatskoj, civilno društvo, akademska zajednica, mediji i, prije svega građani, nisu posvećeni borbi protiv političke korupcije, slabe su nam šanse za uspjeh.
Nitko više ne zna broj ministara koje je Plenković smijenio zbog korupcijskih afera, u nekim drugim demokracijama nakon pada samo jednog ministra ostavku bi podnio i premijer. Plenković međutim kao da je od teflona, na njega se ništa na lijepi. Kakva je to politička kultura koju predstavlja Plenković i koju poruku šalje takvim svoji ponašanjem?
- Riječ je, naravno, o nerazvijenoj demokratskoj političkoj kulturi. Potpuno je jasno da su naše političke elite jako daleko od standarda političke odgovornosti kakva je, primjerice, prisutna u demokratskim političkim sustavima skandinavskih država. No niti hrvatski građani ne mogu se ekskulpirati od odgovornosti za takvu situaciju. Predstavnička demokracija temelji se na ideji da će građani na izborima kažnjavati one političare koji svoj posao ne rade dobro, a naročito će biti neskloni prema onima koji su se upustili u političku korupciju radi zadovoljenja svojih uskih, partikularnih interesa.
Politička praksa nam pokazuje da to u Hrvatskoj nije uvijek tako te da hrvatskim građanima politička korupcija nije razlog zbog kojih bi na izborima kažnjavali političare. Pritom ne mislim isključivo na HDZ. Pa nedavno smo imali jedne prijevremene izbore za župana na kojima je premoćno, sa 70 posto glasova, pobijedio političar koji je prethodno sam priznao kaznenu odgovornost za zlouporabu javnog položaja!? Kvalitetni i odgovorni političari ne padaju s Marsa, oni se u demokracijama pojavljuju kao rezultat pritiska javnosti i građana.
Kako komentirate izjave predsjednika Milanovića oko Ukrajine i njegov permanentni sukob s Plenkovićem? Njihov odnos izgleda kao tvrda kohabitacija dva najdraža neprijatelja.
- Izjave predsjednika Milanovića oko Ukrajine su, iz moje perspektive, sramotne, ponekad izgledaju kao da su ih pisali ruski propagandisti. Pritom ne mislim da je Milanović ruski čovjek ili putinofil, nego nam želi pokazati da je on, globalno gledano, najbolji poznavatelj geopolitičkih odnosa i kako svi oni koji podržavaju Ukrajinu nemaju pojma o povijesti, politici, ratu, diplomaciji, nacionalnim interesima itd.
Tvrda kohabitacija, odnosno sukob Milanovića i Plenkovića, temelji se, po mom sudu, na dva međusobno povezana razloga. Prvi je strukturni i proizlazi iz tipa političkog sustava kojeg smo odabrali. Nakon siječanjskih izbora 2000. godine odlučili smo se za transformaciju iz polupredsjedničkog u čisti parlamentarni sustav. Međutim, u tom procesu smo zadržali neposredan izbor predsjednika države te ostavili tom predsjedniku ovlasti u segmentima vanjske, sigurnosne i obrambene politike. Na taj način i dalje imamo sustav u kojemu u određenim sektorima imamo dvoglavu izvršnu vlast – vladu i predsjednika države. Od 2000. do 2020. godine takav je sustav funkcionirao relativno stabilno, iako su postojale određene nesuglasice i povremeni zastoji u dogovorima između premijera i predsjednika.
Od 2020. godine ta je inherentno prisutna strukturna napetost eruptirala uslijed sukoba dvaju političkih karaktera, Plenkovića i Milanovića, koji se ne može do kraja objasniti politološkim pojmovima. Koliko god mediji, analitičari i dio političara upozoravali da taj sukob treba što prije završiti kako bi politički sustav mogao funkcionirati učinkovito, meni se ne čini da ćemo to vidjeti u dogledno vrijeme. Štoviše, sasvim mi je zamislivo da nakon sljedećeg izbornog ciklusa imamo istu situaciju kao i danas – Plenković premijer, a Milanović predsjednik.
Zašto Grbinov SDP podržava ovakvog Milanovića? Imaju li oni išta zajedničko? I što se događa s tom strankom, SDP je već odavna na aparatima, ima li budućnost?
- O razlozima zbog kojih SDP podržava takvog Milanovića mogu samo spekulirati. Činjenica je da je jedan dio ljudi iz aktualnog vodstva SDP-a, uključujući i samog Peđu Grbina, bio u krugu najbližih Milanovićevih suradnika dok je on bio premijer i da u njemu, izgleda, i dalje vide neupitnog političkog lidera. Uz ovaj izostanak političke emancipacije od bivšeg vođe, moguće je da su u SDP-u zaključili, ili ih je u to neki savjetnik uvjerio, da bi svako oponiranje Milanoviću naštetilo njihovom političkom rejtingu. Politička realnost sugerira, međutim, da izbjegavanje oponiranja Milanoviću ne donosi nikakav porast rejtinga nego, dapače, potpora SDP-u pomalo erodira.
Što se tiče budućnosti SDP-a, u jednom intervju sam parafrazirao izreku jednog političara iz bivših vremena – spasa im nema, ali propasti još neće! Vjerojatno je to pomalo prestrogo, no činjenica je da istraživanja pokazuju da SDP ima, prosječno gledano, najstarije birače i da vrlo teško privlači birače iz mlađih dobnih kategorija. SDP je već duži niz godina u vrlo ozbiljnoj krizi, koja je pritom višedimenzionalna – ideološka, organizacijska, ideološka itd. Predstojeće razdoblje biti će stoga vrlo izazovno za SDP jer bi i uvjetima takve interne krize trebali biti vodeća stranka u koaliciji koja će na izborima pokušati srušiti HDZ.
Može li lijeva koalicija predvođena SDP, Možemo i Centrom, nešto napraviti na idućim izborima, ili je to unaprijed izgubljena bitka u zemlji koju su opozicijski nastrojeni mladi ljudi odavno napustili ili apstiniraju od izbora?
- Ne mislim da je bitka unaprijed izgubljena i nisam do kraja pesimističan prema šansama tih stranaka da se na idućim izborima ozbiljno suprotstave HDZ-u. Iz današnje perspektive čini se da je zajednički nastup glavnih stranaka ljevice i centra ono što im daje određenu šansu za pobjedu na parlamentarnim izborima. Tu prije svega mislim na SDP, Možemo i Centar, to jest Ivicu Puljka, vjerojatno i IDS, a možda i na neke političare s lokalne razine koji su se iskazali na lokalnim izborima. Takva koalicija imati će pred sobom veliki izazov, a to je da na izborima osvoji najmanje između 65 i 70 mandata. Naime, ukoliko se na sceni ne pojave nove političke opcije lijevo ili centristički orijentirane, jedini potencijalni koalicijski partneri toj koaliciji biti će predstavnici nacionalnih manjina.
Kako komentirate izjavu Puljka da je važno HDZ maknuti s vlasti na dva mandata i da će se ta stranka sama od sebe urušiti?
- U nešto više od 30 godina demokracije i višestranačja u Hrvatskoj još nismo doživjeli situaciju u kojoj bi HDZ na državnoj razini dva mandata proveo u opoziciji. Moguće je da bi se Puljkova teza pokazala točnom, no očito je to jako teško ostvariti. Vlast se, pokazale su to koalicije koje su predvodili Račan i kasnije Milanović, može osvojiti na temelju kritike HDZ-a, no da bi se na vlasti zadržali duže od jednog mandata morate ponuditi i nešto više.
Mislim da je glavni problem opozicijskih stranaka u Hrvatskoj, prije svega SDP-a, što se nedovoljno kvalitetno pripremaju za situaciju preuzimanja vlasti. Pritom najviše mislim na nedostatak kvalitetnih javnih politika i kvalitetnih kadrova koje bi takve javne politike proveli. S jedne me strane fascinira, a s druge ljuti, takva intelektualna lijenost opozicijskih stranaka. Pa ne možete o obnašanju vlasti početi razmišljati tek u trenutku kada osvojite vlast! Vidjeti ćemo mogu li, baš što se lokalne razine tiče, Možemo i Centar ponuditi nešto više.
Sveučilišni ste profesor, što preporučujete mladim ljudi, da ostanu u Hrvatskoj i bore se jer ”smo zemlja s perspektivom” ili da bježe vani što prije mogu jer ”samo jednom se živi”?
- U odgovoru na ovo pitanje referirati ću se, za kraj, na jednog teoretičara. Njemačko-američki polit-ekonomist Albert Hirschman u svojoj studiji ”Izlazak, glas i lojalnost” propituje situacije u kojima se članovi, to jest pripadnici određenih zajednica, primjerice poduzeća, organizacija, stranaka ili država u cjelini, suočavaju s problemima u tim zajednicama. Hirschman smatra da su u suočavanju s problemima članovima grupa na raspolaganju tri opcije. Pojmom izlazak opisuje situaciju koju vi spominjete u pitanju, a to je da napustite grupu koja se suočila s problemima i potražite neku drugu zajednicu, Irsku ili Njemačku, u kojoj ćete probati realizirati svoje potencijale. Pojmom lojalnost Hirschman izražava potporu vladajućoj kliki što bi, prevedeno na hrvatsku situaciju, značilo učlanjivanje u HDZ ili neku drugu stranku na vlasti. Na kraju, pojmom glas opisuje situaciju u kojoj članovi zajednice iznošenjem svojih stavova i svojim aktivizmom žele pomoći u prevladavanju krize i problema. Mladi će sami izabrati neku od tih opcija, nemam iluzija da im moje preporuke nešto znače, no moj je izbor uvijek bio glas.
