Bacila sam se pod bager, a on me premlatio na mom zemljištu. Da nije bilo Predraga, ubio bi me, da nije bilo Nade, ubio bi i njega! Svi smo u strahu!

Tri rečenice šture vijesti iz „crne kronike”, teško mogu dočarati kakve se ljudske drame ponekad kriju iza formulacija pisanih klasičnim „policijskim jezikom”. Vijest glasi ovako:

- ”U utorak na području Islama Grčkog, prilikom narušavanja javnog reda i mira, nakon verbalnog sukoba došlo je i do fizičkog naguravanja kojom prilikom je 42-godišnji osumnjičenik fizički nasrnuo na 70-godišnjakinju i lakše je ozlijedio dok je prema 53-godišnjaku s kojim se oštećena nalazila u društvu, uputio prijetnje koje su kod njega izazvale strah i bojazan za život. Provedeno je kriminalističko istraživanje nad 42-godišnjakom kojeg se sumnjiči za tjelesnu ozljedu i prijetnju, te se protiv njega nadležnom državnom odvjetništvu u Zadru podnosi kaznena prijava. Kriminalističko istraživanje se i dalje nastavlja.”

Tu se vijest lako pročita i još lakše zaboravi. Ali, kada o tom događaju govori 70-godišnjakinja, ništa nije lako.

- Bila sam u svojoj kući, bio je ponedjeljak. Čujem, radi bager i nešto kopa po mojoj zemlji, tu ispod kuća. To je moja starina. Kažem bageristi da ne radi ništa, da je to moja zemlja. Zvala sam policiju. Dok su oni došli, bagerista je nestao. Sutradan, oko 9,30 sati, sve isto, a s bageristom je i taj čovjek za kojega radi. Onda mi je nešto došlo, dugo to traje, više nisam mogla, i legla sam pred bager. A on je preko mene nastavio kopati kao da me nema. Padala je zemlja po meni. Rekla sam im: kad već kopate, iskopajte rupu i zakopajte me, tri godine me mučite! Onda je prišao, uhvatio me s lijeve strane za vrat, šakom me udario u glavu i bacio me pet-šest metara. Opet me udario u rame i u slabine, ne znam, dva ili tri puta, psovao mi je majku. Tad je prišao Predrag i viknuo „Ubi ženu, što radiš!?”. A on se okrenuo prema njemu, rekao je „i tebe ću” i udario ga u glavu, uzeo neki debeli kolac i još jedan put ga udario. Sve je to vidjela moja susjeda Nada Župan i počela vikati „Ubi Predraga!” Stavili su neku deku pod mene, ležala sam tamo i odozdo sve to gledala. On govori „nosite tu starkelju”. Ne sjećam se što je bilo poslije, povraćala sam, odvezla me Hitna, dali su mi injekcije.

Tako „vijest” izgleda kada vam je ispriča Stevanija Kalapać, 70-godišnja žena koju je, prema kazivanju mještana, pretukao 42-godišnji Š.D. do čije verzije događaja, unatoč pokušajima, nismo uspjeli doći.

- Stevanija je bageristu molila da ne radi, ali nije koristilo. A tom sam čovjeku rekao da mi ne prilazi, da ne želim imati posla s njim. Udario me u prsa, pa u lice. Izbio sam mu kamen i kolac iz ruke, prethodno me udario po bedru. Zvao sam policiju zbog fizičkog napada na nas i rekao im da pošalju Hitnu jer žena leži i ne znamo što je s njom. Došli su za jedan sat. Umirovljeni sam policajac i znam što policija može, kolega mi je rekao „mi smo nemoćni”. Oni su odradili svoje, uzeli izjave i sastavili zapisnik. Podnio sam kaznenu prijavu protiv njega zbog fizičkog napada i prijetnje smrću, kaže Predrag Kokić, napadnuti 53-godišnjak ispod čijeg oka još stoji modrica od zadobivenog udarca.

- Pretučena sam, s rukom ne mogu ništa, sva sam crna od udaraca, ne mogu se pomaknuti. Da nije bilo Predraga, ubio bi me. Od tada loše spavam, na tabletama sam, uznemirena. U strahu sam, ne samo ja, svi mi smo u strahu. Pa ja se ne usudim spavati sama, pritekne mi moja susjeda Nada, pa ili ona spava u mojoj ili ja u njenoj kući. Pa ja na dvorišnim vratima imam dva lokota. On mi je kidao te brave. I na kraju me premlatio na mom zemljištu, priča Stevanija prisjećajući se pokojnog muža Jagoša koji je umro 1991.

Stevanija je godinu kasnije otišla u Australiju i vratila se 2011. u svoju obnovljenu kuću.

- A sad mi on kaže „mogu ti zabraniti da iz kuće izađeš”. Svašta mi je govorio, rekao mi je da nisam ni Srpkinja ni Hrvatica, da sam ništa i da idem Romima! A ja sam i rođena i udana u Islamu Grčkom, tu sam živjela skoro cijeli život. Tri godine to traje, imao je on zabranu da mi priđe, ali kakva korist od toga. Nema tu ništa nacionalno. Ne bih ja mogla da mi nema mojih susjeda Hrvata, bez njihove pomoći ne mogu ni sada. Ali i oni su u strahu. Nema tu nacionalno ništa, to je otimačina naše zemlje. Kupio je dio jednog imanja, tu u selu, i od tada se samo širi, ulazi u tuđe, probija putove kako mu padne na pamet, ruši zidove. Nema kraja i zato sam zvala novinare da se vidi što nam se radi. On govori da smo mi čobani i ne znamo što su zemljišne knjige i kako se stječe vlasništvo nad zemljom, da nismo vlasnici u ZK, a on stalno nosi nekakve katastarske papire, neki ljudi iz sela mu lažno svjedoče. Radi imanja, jednog je čovjeka proglasio mrtvim, a djeca mu živa, to je njihovo! Otimačina i gotovo, priča Stevanija praćena potvrdnim klimanjem glave jedne susjede koja polovinom prosinca ima sudski spor s istim čovjekom zbog „imovinsko-pravnih odnosa”.

U Stevanijinoj kući, na „spoju” Islama Latinskog i Islama Grčkog, ubrzo se okupilo šest-sedam njenih susjeda, ljudi su u strahu, kažu da su zbog jednog te istog čovjeka policiju zvali - 78 puta!

- Dođu oni, većinom su dobri, rade svoje, ali neki mi kažu da što ih stalno zivkamo. Pa tukao me na mom zemljištu, mi ne smijemo na svoje vlasništvo. Koga ću zvati? Zvali smo i ove iz Mjesnog odbora, a oni nam kažu „a što ću vam ja”. Ne znam više ni što ću ni kuda ću, rezignirana je Stevanija Kalapać.

Iz zadarske policije su nam potvrdili da su protiv oba sudionika „narušavanja javnog reda i mira”, 42-godišnjaka i 53-godišnjaka, podnijeli prekršajne prijave, dok je 42-godišnjak dobio i kaznenu prijavu zbog prijetnje i nanošenja tjelesnih ozljeda. Nismo uspjeli potvrditi da su mještani čak 78 puta zvali policiju, ali i neslužbena brojka je dovoljno upozoravajuća: zvali su „više desetaka puta”!