Ante Matulović: "Četiri godine moja obitelj trpi ovo nepodnošljivo stanje, a ja spavam u svom stanu sa zatvorenim prozorima - buka i smrad su nepodnošljivi!"

„Suživot” preostalih stanovnika zadarskog Poluotoka i malog milijuna ugostiteljskih objekata, odavno je ušao u horor fazu.„Preživjelih stanovnika” Poluotoka je sve manje, ugostitelja sve više i već iz toga je jasno da nećemo vidjeti završetak iz bajke u kojemu svi žive sretno do kraja života.

Posljednji od primjera narušenih odnosa između stanara i vlasnika privukao je pažnju zbog imena Ante Matulovića, proslavljenog zadarskog košarkaša, a ne zato što je riječ o posebno drastičnom slučaju: ovakvu ili još goru priču, na žalost, mogle su ispričati i stotine drugih Zadrana koji žive u sličnoj situaciji, ali su ljudi već „štufi” i umorni jer ubrzo shvate da „institucije ne rade svoj posao”, da gradske vlasti ne poduzimaju potrebne mjere da ih zaštite od notornih kršenja propisa na „svom teritoriju”, da razne komunalne službe s ljudima igraju ping-pong, a kad inspektori konačnu i donesu rješenja, malo ih se tko pridržava.

Sve to vidljivo je i iz priče Ante Matulovića koji se, na koncu, našao u fizičkom obračunu sa zaposlenicima „Švabos burgera” u centru zadarskog Varoša. Taj ćemo sukob preskočiti jer policija ga još obrađuje, ali nas je zanimalo što je prethodilo i što je legendarnog košarkaša dovelo na novinske stranice.

-Ove godine sam u nekoliko navrata razgovarao s voditeljem objekta kako bi klima uređaje i ventilacijski sustav palili ujutro u 9 sati, te ih gasili navečer po završetku radnog vremena. Prvo vrijeme je bilo u redu, a onda su uređaje ostavljali da rade cijelu noć. Dolaskom sezone, kulminirao je i bezobrazluk osoblja, pa sam u nekoliko navrata pozivao policiju radi nesnosne buke i smrada. Ponovno sam kontaktirao voditelja, ali on kaže da ne može ništa, te da se dogovorim s vlasnikom koji je u Njemačkoj, započinje Matulović svoju priču uvjeren da se u njegovom slučaju radi o jednoj od brojnih zadarskih „mini Ledana”.

-Kako vidim da od toga nema ništa, odlazim u inspekcijsku službu i podnosim prijavu, a 30. lipnja zove me voditelj objekta i moli me da sutradan budem u stanu jer mu dolazi ovlašteni servis za mjerenje buke. Sljedeći ih dan dočekujem u svom dvorištu, a voditelj mi se zahvaljuje i ispričava zbog svega što je dovelo do ovakve situacije, ali – oni moraju nastaviti s radom s tim što će anulirati klima uređaje. Nakon nadzora i mjerenja buke, ovlaštena osoba konstatira da objekt ne zadovoljava minimalne uvjete, što znači da je buka debelo iznad dopuštene. Takav se nalaz prosljeđuje zadarskim inspektorima. S obzirom da sam nakon toga još jednom vidio inspektore u nadzoru tog lokala, pretpostavljam da su i poduzete neke mjere čiji ishod ja ne znam. Kako bih doznao što je sve učinjeno i do koje je faze predmet riješen, uputio sam zahtjev prema nadležnoj inspekciji u Splitu te mailom Ivi Dunatov u Zadar. Odgovor ću vjerojatno dobiti kada se za to steknu nekakvi uvjeti, nastavlja Matulović ni danas ne znajući što su to inspektori upisali u svoje bilježnice i kakvo su rješenje donijeli.

Ono što Matulovića razlikuje od brojnih drugih stanara Poluotoka koji „šute i trpe” ništa ne poduzimajući, je činjenica da godinama pokušava riješiti problem.

-Više od četiri godine ja i moja obitelj trpimo ovo nepodnošljivo stanje, a ja po cijele dane i noći boravim i spavam u svom stanu sa zatvorenim prozorima. Ne radi se o poslovnim prostorima, nego o prostorima u kojima moja obitelj živi, to je tortura koju trpe i mnogi drugi stanovnici Poluotoka. Ovom je događaju prethodilo moja molba osoblju da isključe klimatizaciju iza ponoći, točnije u ponoć i 25 minuta! Rekli su mi da im to ne pada na pamet jer ne žele raditi na 40 stupnjeva. Ali ni ja ne mogu spavati na 35 ili više stupnjeva! Izvrijeđali su me i izbacili iz prostora uz napomenu da se sve snima. Danima poslije toga, svaki put kad bih prošao cinično bi me pozdravljali s „dobro jutro, jeste li dobro spavali?” uz posprdni smješak. Nekoliko dan kasnije zamolim ih da ugase klime, oni ih ugase i ja se vratim u stan i vidim da su opet upaljene, a oni umiru od smijeha. Doista ne znam tko bi mogao istrpiti da ima posla s bahatim, agresivnim i bezobraznim ljudima, zaključuje Ante Matulović želeći na kraju poručiti i ovo:

-Nikome i nikad neću dopustiti da me vrijeđa ili tuče na mom kućnom pragu! Ali, po njihovom sam sada ja nekakav nasilnik od 64 godine!? Tek toliko da se zna: dragovoljac sam Domovinskog rata, dobrovoljni davatelj krvi sam bio sve do operacije karcinoma, jedan sam od najstarijih članova Lige protiv raka i mislim da sam zajednici dao svoj doprinos.