Aleksandar Janković je 52-godišnji građevinski inženjer, Darko Pavin je 63-godišnji umirovljenik, Gordan Sikirić je 64-godišnji službenik na Općinskom sudu u Zadru, a Stanko Bartulović je 57-godišnji instruktor vožnje u Strukovnoj školi Vice Vlatkovića. Na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, ali ono što ih povezuje i spaja je nesebično darivanje krvi.
U Velikoj vijećnici doma Zadarske županije održan je tradicionalni prijem jubilarnih darivatelja krvi, a Aleksandar, Darko, Gordan i Stanko u svojim knjižicama darivatelja krvi upisali su jubilarni stoti put. Jednostavnom računicom dođete do brojke da su do sada skupa darovali oko 140 litara krvi i spasili tko zna koliko života.
Kako je Rade Šimičević, predsjednik Društva Crvenog križa Zadarske županije, rekao: "Krv ne možete nigdje kupiti, krv ne možete proizvesti nego u ljudskom organizmu, a ono što je najvrjednije za taj organizam, to ljudi daju."
Sva četvorica se slažu i potvrđuju kako ih ništa ne košta izgubiti deset minuta vremena kada znaju da nekome pomažu, a nas je zanimalo kada, kako i zašto su počeli.
Aleksandar Janković prvi put je darovao krv 1991. godine kada je kao član Druge bojne 112. brigade saznao da u sanitetu nedostaje krvi i da je došlo do prvih ranjavanja i stradavanja njegovih suboraca.
– Tada je nas nekoliko otišlo darovati krv i tako je ostala navika da svaka tri mjeseca darujem krv. Jednom kad uđete u taj krug teško je izići jer vas jednostavno vuče želja da pomognete drugima – objašnjava Aleksandar, dodajući kako je jedina osobna korist darivatelja ta što u nekoliko mjeseci naprave sistematski pregled krvi i tako kontroliraju svoje zdravlje.
Kaže da su i njegova djeca, sin i kćer, također izrazili želju da budu dragovoljni darivatelji krvi.
– Sljedeći mjesec je moje novo davanje pa će ići sa mnom. Meni će to biti 101. put, a njima prvi pa ćemo vidjeti dokle će dogurati i hoće li me prestići – kroz smijeh će Aleksandar koji "baterije" puni na otoku Ravi na koji ide u svakom slobodnom trenutku.
Gordan Sikirić počeo je iste godine kao i Aleksandar, ali "slučajno s razlogom", kako kaže.
– Stajao sam na semaforu u automobilu u Jazinama kada sam preko radija čuo da su naši vojnici stradali i da u bolnici fali krvi. Nisam se dvoumio ni trenutka nego sam se uputio prema bolnici kada se upalilo zeleno svjetlo i od tada svaka tri mjeseca darujem krv – prisjeća se Gordan početaka. Kaže kako mu je uvijek zadovoljstvo dati krv jer zna da ima priliku nekome spasiti život, ne zanima ga ni vjera ni nacionalnost, ništa, samo je bitno da krv dođe u prave ruke.
– Ako ste spasili jedan život već ste puno učinili. Na dodjeli priznanja kada su me prozvali srce mi je tuklo sto na sat, bio sam jako uzbuđen i dok god budem mogao davat ću krvi – iskreno će Gordan.
Darko Pavin se pridružio davateljima u 28. godini dok je radio kao električar u "Marasci". Na poslu je saznao da nedostaje krvi u bolnici. Uputio se zajedno s nekolicinom svojih kolega...
– Jednom kada sam počeo nisam stao i evo već je prošlo 35 godina. Pokušao sam uključiti i članove obitelji, ali spletom okolnosti zbog zdravstvenih razloga ne smiju davati krv. Zato sam aktivirao svoje prijatelje, kolege, članove KUD-a "Bleke i konji", ali i druge – govori Darko ističući kako mu je 100. put vrlo emotivno pao.
– Psihički sam se za to pripremao jer sam vrlo emotivan, ali na kraju sam se i rasplakao jer mi je samo kroz glavu prošlo tih 35 godina. Svi smo mi ljudi i normalno je da nas dotakne, a medicinsko osoblje je bilo uz mene i skuhali su mi kavu – rekao je Darko.
Stanko Bartulović također ima zanimljivu priču o prvim koracima u davalaštvu, a kao i njegove kolege "stoputaši" nije stao i ne planira tako skoro. Dokle god bude mogao.
– Na prvoj godini fakulteta u Zagrebu na oglasnoj ploči vidio sam oglas na kojem je pisalo da se organizira akcija darivanja krvi u Petrovoj bolnici i nisam se ni trenutka dvoumio, odmah sam otišao. Stekao sam mnogo prijatelja i ni trenutka ne žalim. Potakao sam mnoge da se priključe jer ovo nije nešto što moraš, nego kada osjetiš potrebu odeš i pomogneš nekome – objašnjava Stanko, dodajući kako mu je supruga Gizika najveća podrška u svemu.
Iako Aleksandar, Darko, Gordan i Stanko imaju različite priče, složni su u jednom: na ovaj način žele pomagati dok im god zdravlje bude dopuštalo. Nadaju se da će se broj darivatelja krvi povećavati te da će svojim iskustvom ponukati nekoga da se danas ili sutra javi na Odjel za transfuziju i pomogne spasiti nečiji život. Jer krv ne možete nigdje kupiti...