U Europi se trenutno vode dvije građanske revolucije: prozapadna u Gruziji i proruska u susjednoj Armeniji. Sličnosti i razlike između tih revolucija zapravo su priča o današnjoj Europi, zaglavljenoj u političkom, ideološkom i vojnom limbu između Istoka i Zapada.
U obje zemlje južnog Kavkaza žestoki antivladini prosvjedi traju već mjesec dana, s tisućama prosvjednika koji povremeno – kao ovog ponedjeljka – nasrću na policijske barikade pred zgradama parlamenta u Tbilisiju i Erevanu, dok ih interventna policija sprječava vodenim topovima, suzavcem i masovnim uhićenjima.
Također, u obje zemlje krajnji cilj prosvjednika je isti: smjena nepoćudne vlade koja zemlju „vodi u propast”.
Još indikativnije su razlike između ovih dviju revolucija. Iako od Tbilisija do Erevana nema niti 200 kilometara zračne udaljenosti, povodi i dublji razlozi ovih narodnih pobuna stubokom se razlikuju, kao i glavni organizatori, a svakako upada u oči i izrazita neravnoteža u medijskom praćenju ovih dviju revolucija. Koje se, ponavljamo, odvijaju u dvije susjedne zemlje.
Jedan zakon i četiri sela
Prosvjedi u Gruziji izazvani su prošlomjesečnom odlukom vladajuće stranke Gruzijski san da donese zakon o transparentnosti stranog utjecaja, po kojem se svaka nevladina organizacija koja više od 20 posto financija prima iz inozemstva mora registrirati kao „strani agent”, odnosno „agent stranog utjecaja”.
S obzirom da prosvjednici ističu kako se radi o „kopiji ruskog zakona”, čiji je cilj „gušenje disidenata” i koji će zemlju udaljiti od europskih integracija, u širem smislu prosvjedi
predstavljaju pobunu prozapadnog dijela gruzijskog društva, koji aktualnu gruzijsku vladu optužuje da vodi prorusku politiku.
S druge strane, ustanak u Armeniji izbio je povodom prošlomjesečne odluke premijera Nikola Pashinyana da četiri napuštena sela iz ratom izgubljene regije Nagorno Karabah, u sklopu mirovnog sporazuma, prepusti Azerbajdžanu. U širem smislu, međutim, radi se o pobuni proruskog dijela armenskog društva, koji aktualnu armensku vladu optužuje da vodi prozapadnu politiku i okreće leđa Rusiji.
Drugim riječima, glavna razlika između revolucija u Gruziji i Armeniji je ona ideološka: prosvjednici u Tbilisiju žele više Zapada u Gruziji, dok prosvjednici u Erevanu žele spriječiti širenje utjecaja Zapada na Armeniju.
Otuda proizlazi i druga velika razlika između ovih revolucija, koja se odnosi na njihov medijski tretman: europski i zapadni mainstream mediji zadnjih tjedana često objavljuju vijesti i snimke s gruzijskih prosvjeda, dok se informacije o armenskim prosvjedima daju „na kapaljku”, po sistemu koji se može izraziti formulom: „Naše podržavamo, ruski svijet ignoriramo”.
Ne znaš je li Erevan ili Tbilisi
Treća velika razlika odnosi se na glavne organizatore prosvjeda: u Gruziji su to nevladine udruge i prozapadna politička oporba, dok u Armeniji revoluciju vodi prosvjedni pokret „Tavush za domovinu”, na čijem čelu stoji Armenska pravoslavna crkva, odnosno poglavar Tavuške biskupije Armenske apostolske crkve (AAC), nadbiskup Bagrat Galstanyan.
Baš je nadbiskup Galstanyan ovog ponedjeljka, 13. svibnja, pozvao građane Erevana i čitave zemlje na „totalne” prosvjede i akcije građanskog neposluha „kako bi se paralizirao cijeli grad i druge regije Republike Armenije, izražavajući neslaganje s lažima i zlom”. Nadbiskup je pritom zatražio ostavku premijera Pashinyana, optuživši ga za „laganje, progon Armenske crkve, širenje kulture mržnje, prijetnje ratom i ponižavanje vojske”.
Rezultat nadbiskupova poziva je bio taj da se koji sat kasnije tisuće prosvjednika pred zgradom parlamenta u Erevanu sukobilo sa
specijalnim policijskim postrojbama, uz preko 150 uhićenih prosvjednika (koji su kasnije pušteni na slobodu).
Istog tog 13. svibnja slični prizori „ljubavi” između prosvjednika i interventne policije viđeni su i pred parlamentom u Tbilisiju – tamo je prosvjede organizirala oporba - gdje je policija koristila vodene topove i suzavac. Za razliku od dramatičnih scena iz Erevana, gdje je prozapadna vlast hapsila proruske prosvjednike, dramatične scene iz Tbilisija - u kojima se proruska vlast obračunava s prozapadnim prosvjednicima - mogli su se vidjeti u većini europskih medija.
Grmljavina iz svih topova
Četvrta velika razlika između revolucija u Gruziji i Armeniji dolazi iz istog ishodišta kao i ova u medijskom praćenju tih revolucija, a odnosi se na nejednake reakcije zapadne politike prema zbivanjima u Tbilisiju i Erevanu.
Ukratko: o Erevanu se nastoji šutjeti, dok se u slučaju Tbilisija iz svih institucionalnih topova grmi u korist prosvjednika, a protiv gruzijske vlade i njezina kontroverznog zakona (za koji gruzijski zakonodavci tvrde da je nastao po uzoru na sličan američki zakon iz 1938. godine). U toj paljbi po Gruzijskom snu unisoni su i SAD, i EU i NATO.
Tako je State Department preko glasnogovornika Matthewa Millera već 9. svibnja ustvrdio da je Amerika „duboko uznemirena” akcijama protiv prosvjednika u Gruziji, poručivši da bi gruzijska vlada „trebala promijeniti svoj kurs”.
- Ako ovaj zakon prođe, to će nas natjerati da temeljno preispitamo naš odnos s Gruzijom – prisnažila je koji dan kasnije i tiskovna tajnica Bijele kuće Karine Jean-Pierre.
A dužnosnici Europske unije, koja je Gruziji u prosincu prošle godine dodijelila status kandidata, ističu da bi ovakav zakon mogao zaustaviti napredak Gruzije u pridruživanju bloku.
„Usvajanje ovog zakona negativno utječe na gruzijski napredak na putu prema EU-u. Izbor o daljnjem putu u rukama je Gruzije.
Pozivamo gruzijske vlasti da povuku zakon i sačuvaju predanost putu prema EU-u”, stoji u izjavi visokog EU predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella.
Kako rekosmo, usvajanje spornog zakona kritizirao je i NATO:
- Odluka gruzijske vlade da donese zakon o stranim agentima korak je u krivom smjeru i udaljava je od europskih i euroatlantskih integracija. Pozivamo Gruziju da promjeni smjer i poštuje pravo na mirne prosvjede - veli glasnogovornica NATO-a Farah Dakhlallah.
Okretanje Zapadu
Ništa od toga nismo čuli kad su u pitanju prosvjedi u Erevanu: nitko se na Zapadu nije „duboko uznemirio” zbog vladinih akcija protiv prosvjednika, niti je itko toj vladi poručio da bi trebala „promijeniti kurs”. Jasno, kad je taj kurs zapadni. Ali upravo zbog toga su i izbili tamošnji prosvjedi.
Iako armenski prosvjednici vladu u Erevanu formalno terete za četiri prazna sela, odnosno za ratni poraz u kojem je izgubljen Nagorno Karabah, taj je teritorijalni gubitak zapravo poslužio kao katalizator pobune koja u svojoj srži ima negativan stav prema vladinom recentnom okretanju Zapadu. Na tu se geopolitičku promjenu armenski premijer Pashanyan odlučio upravo nakon lanjskog poraza u ratu protiv Azerbajdžana, smatrajući da Rusija – s kojom dijeli članstvo u Euroazijskoj ekonomskoj uniji (EAEU) – nije štitila armenske interese u tom sukobu.
Tako se 5. travnja u Bruxellesu armenski premijer sastao s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen i državnim tajnikom SAD-a Antonyjem Blinkenom, a tema sastanka bila je uspostava suradnje i tješnjih veza Armenije s EU i SAD-om. Bruxelles i Washington obećali su dati Erevanu 270 milijuna eura i 65 milijuna dolara razvojne pomoći tijekom četiri godine. Samo nekoliko dana kasnije u Armeniji su izbili prosvjedi onog dijela građana koji se ne slažu s tim prozapadnim okretom.
A nakon što je Pashinyan 8. svibnja na sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi dogovorio povlačenje ruskih vojnika iz armenske zračne luke Zvartnots te s dijelova
armensko-azerbajdžanske granice - gdje su nakon rata bili smješteni upravo na Pashinyanov zahtjev – i nakon što je ta vijest u državnim medijima predstavljena kao pobjeda Pashinyana nad Putinom, prosvjedi u Erevanu su se pojačali.
Strah od Majdana
Vratimo se na Gruziju, gdje je atmosfera toliko uzavrela da je u utorak, pri konačnom donošenju spornog zakona, došlo čak i do masovne tučnjave u parlamentu. Prošlog tjedna gruzijska Služba državne sigurnosti optužila je organizatore prosvjeda za pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti, pozvavši građane da se „ne pridružuju” prosvjednicima čiji je cilj „rušenje državnih struktura i vlade nasilnim putem”.
Istaknuvši da se organizatore prosvjeda „financira izvana” i da su planirali „nasilje protiv policije”, gruzijska agencija za unutarnju sigurnost je dodala da se aktualna kampanja građanskog neposluha vodi po principima „obojenih revolucija”, koje su u ovom mileniju - uz nemalu inozemnu pomoć - poharale više postsovjetskih država. A u nekima su uspjele i srušiti izabrane vlade, kao recimo 2014. u Ukrajini, na kijevskom Majdanu.
Upravo se strah od nekog „gruzijskog Majdana” može iščitati iz postupaka i izjava vladajuće većine u Tbilisiju. Premijer Irakli Kobakhidze rekao je da će vlada ustrajati na zakonu unatoč protivljenju „zavedene omladine koja osjeća ogorčenost prema Rusiji”, dok je bivši premijer Bidzina Ivanishvili – osnivač vladajuće stranke Gruzijski san – upozorio da bi strano uplitanje „moglo uvući Gruziju u rat s Rusijom”, u kojem bi se Gruzijci koristili kao „topovsko meso”.
Sudeći po tome do čega je Majdan doveo Ukrajinu, taj strah i oprez gruzijskih autokratskih čelnika možda i nije toliko neobjašnjiv.