Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kazao je da je plan novoizabranog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa za postizanje brzog mirovnog sporazuma između Kijeva i Moskve, ‘gubitak‘ za Ukrajinu, prenosi Jutarnji list.
‘Trump brzo želi postići mir, ali to ne znači da će se to tako i dogoditi‘, rekao je Zelenski.
Trump je nekoliko puta u kampanji kazao kako će, bude li ponovno izabran, postići dogovor s Vladimirom Putinom ‘za 24 sata‘.
Ukrajina traži ‘pravedan‘ završetak rata, a Zelenski je naglasio da bi žurba s prekidom vatre ili mirovnim sporazumom bila loša za Kijev.
‘Trump želi da se ovaj rat završi. Svi želimo da se rat završi, ali na pravedan način. Ako dogovor bude vrlo brz, to će biti gubitak za Ukrajinu‘, rekao je Zelenski.
Osvrćući se na riječi Viktora Orbana koji se također zalaže za brzi prekid rata, Zelenski je podsjetio: ‘S primirjem smo pokušali 2014. i onda smo izgubili Krim, a zatim smo imali invaziju punog opsega.‘ Dodao je da je brzi, neprovedivi prekid vatre, bio je ‘priprema da se uništi naša neovisnost‘.
Sasvim je jasno da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump neće ni približno podržavati Ukrajinu u borbi protiv Rusije kao što to čini Bidenova administracija. Štoviše, mogao bi je potpuno napustiti. Takva mogućnost već brine Ukrajince koji će biti prisiljeni tražiti neku drugu vrstu pomoći i razmotriti potencijalno nuklearno rješenje koje je dosad bilo samo nagoviješteno, piše Foreign Policy.
Prošlog mjeseca je Zelenski pojasnio potencijalne ishode rata: ‘Ili će Ukrajina imati nuklearno oružje i to će biti naša zaštita ili bismo trebali imati neku vrstu saveza. Osim NATO-a, danas ne poznajemo nijedan učinkovit savez.‘
Dio povijesti koji je Zapad zaboravio
Bilo je to prvi put da je ukrajinski predsjednik otkrio ishod koji se čini sve neizbježnijim. Dok se Kijev suočava s opadanjem ljudstva i opreme, jedini siguran način da se spriječi uništenje Ukrajine je članstvo u NATO-u - ideja koja ima sve više pristaša, ali je još uvijek daleko. Osim toga, ostaje još samo jedna opcija: razvoj vlastitog nuklearnog arsenala Ukrajine i vraćanje uloge nuklearne sile čega se odrekla prije tridesetak godina.
Za Zapad bi riječi Zelenskog mogle biti šokantne, ali za svakoga tko obraća pozornost na planove ruskog predsjednika Vladimira Putina, ideja da bi Kijev mogao nastaviti s vlastitim nuklearnim arsenalom uopće ne iznenađuje.
S obzirom na to da Putin ustraje u svojim naporima da razbije Ukrajinu i ‘uništi joj državnost‘, razumljivo je da ta zemlja teži svakoj mogućoj opciji za preživljavanje.
Možda još važnije, Zelenski ponovno izvlači važan dio ukrajinske povijesti za koji se čini da su mnogi na Zapadu zaboravili, ali za koji Zapad snosi značajnu odgovornost. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina se pojavila kao jedna od nekolicine zemalja koje su zahtijevale dio sovjetskog nuklearnog arsenala. I gotovo odmah, Sjedinjene Države i Rusija zajednički su se potrudile da Ukrajini oduzmu novo oružje, u čemu su uspjele 1994. putem sada zloglasnog Budimpeštanskog memoranduma.
Washington je bio silno ponosan na taj potez, koji je s vremenom pripremio pozornicu za kasniju rusku invaziju na Ukrajinu. Sada, kao što je Zelenski jasno stavio do znanja, taj račun dolazi na naplatu - i Zapad se sada suočava s opcijom da konačno primi Ukrajinu u redove NATO-a ili riskira da ponovno postane nuklearna sila.
Kad se 1991. Sovjetski Savez raspao - čemu su pripomogli i antikolonijalni napori Ukrajinaca da postignu neovisnost - sovjetski nuklearni arsenal podijeljen je među nekoliko novih nacija, uključujući i Ukrajinu. I gotovo odmah, američki dužnosnici odlučili su da se Kijevu ne može i ne treba vjerovati da će moći održati vlastiti nuklearni arsenal.
Na taj su događaj podsjetili znanstvenici koji su analizirali neke previđene američke i ukrajinske dokumente. Na primjer, George Bogden sa Sveučilišta Columbia nedavno je objavio rad o internim raspravama u Sjedinjenim Državama i Ukrajini oko kijevskog postsovjetskog arsenala. Dokumenti su otkrili ne samo aroganciju američkih dužnosnika, koji su prioritet dali odnosima s Moskvom, već i jasna upozorenja dužnosnika u Ukrajini koji su shvatili čega se odriču.
Administracije i Georgea Busha i Billa Clintona uvjeravale su Rusiju da Moskva može imati regionalni primat - i da Sjedinjene Države ne pokušavaju iskoristiti vakuum moći koji se pojavio nakon raspada SSSR-a. Dio toga bilo je popuštanje pred zahtjevima Moskve da se cjelokupno sovjetsko nuklearno oružje vrati Rusiji. Tako je Rusiji bilo dopušteno da zadrži svoj status nuklearne sile, a zemlje poput Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine - koje su brutalno kolonizirane, desetkovane i žrtve generacija kolonijalizma Kremlja - morale su se odreći svojeg postsovjetskog nuklearnog arsenala.
‘Ukrajina nije mogla zadržati nuklearno oružje. Nitko u američkoj vladi nije dovodio u pitanje ovu stvarnost‘, rekao je kasnije Steven Pifer, bivši američki veleposlanik u Ukrajini.
No to nije sasvim točno. Bivši ministar obrane Dick Cheney bio je protiv prisiljavanja Ukrajine da odustane od svog nuklearnog oružja, a čak je i Henry Kissinger istaknuo da je Ukrajina zbunjena zato što se SAD s toliko strasti trudi postići da se Kijev odrekne svog nuklearnog oružja. Ali zabrinutosti su se rasplinule uslijed novonastalog prijateljstva između Washingtona i Moskve i sve veće spremnosti Sjedinjenih Država da donesu odluku koja ide na ruku Rusiji.
Greška povijesnih razmjera
Nastojanje SAD-a da natjera Ukrajinu da se odrekne svog nuklearnog arsenala još više zbunjuje s obzirom na to da je, čak i sredinom 1990-ih, rusko vodstvo pokazivalo jasne znakove one vrste revanšizma koji će kasnije zacementirati Putin. Dok su Sjedinjene Države vršile pritisak na Ukrajinu da odustane od svog nuklearnog oružja, ruska vojska je još uvijek podržavala proruske separatiste u Moldaviji, pokrenula program oružanog uplitanja u sjevernoj Gruziji i dovršila planove za invaziju na Čečeniju nakon ta je kolonija imala drskosti glasati za neovisnost od Moskve.
Štoviše, ruski predsjednik Boris Jeljcin je već ‘zaprijetio Ukrajini i Kazahstanu revizijom granica ako budu inzistirali na neovisnosti‘, kako je primijetio povjesničar Serhii Plokhy, pri čemu je posebno na umu imao ukrajinski Krim i Donbas. Za to su vrijeme ljudi poput Aleksandra Solženjicina javno pozivali Rusiju da povrati dijelove istočne Ukrajine što je naišlo na odobravanje diljem Rusije.
No, čini se da ništa od toga nije bilo važno američkim dužnosnicima. Kad su Ukrajinci izrazili zabrinutost zbog ruskog revanšizma, na njih se gledalo kao na cmizdravce, rekao je jedan bivši član Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće.
Anthony Lake, Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, čak je ‘ismijavao strah Ukrajine zbog odustajanja od svojih nuklearnih sposobnosti‘, otkrio je Bogden, dodajući da ‘Kijev nije razumio svoj pravi ‘dugoročni interes‘, već je na tome inzistirao Lake. Ironično, bivši sovjetski dužnosnici daleko su bolje razumjeli zabrinutost Ukrajinaca. Kako je rekao sovjetski ministar vanjskih poslova u odlasku Eduard Shevardnadze, samo ‘jedna nuklearna raketa‘ u Ukrajini mogla bi poslužiti kao sredstvo odvraćanja Moskve.
Na kraju su Amerikanci uspjeli postići svoje, čime se povećala zabrinutost Kijeva zbog ruskog imperijalizma. Budimpeštanski memorandum koji je stigao nakon toga, dao je Kijevu maglovita ‘sigurnosna jamstva‘, a Kremlj je izjavio da nikada neće gurati nikakvu ‘prijetnju ili upotrebu sile‘ protiv Ukrajine. Zauzvrat, Kijev se odrekao svog preostalog nuklearnog arsenala, što je potez koji sada mnogi Ukrajinci smatraju pogrešnim i zbog čega mnogi ukrajinski dužnosnici osjećaju gađenje prema američkoj ulozi u regiji i ne smatraju ih pouzdanim partnerima. ‘Razumijem rusku podlost. Ali Amerikanci su još gori – ne slušaju naše argumente‘, rekao je tadašnji ukrajinski predsjednik Leonid Kravchuk, a otkrio Bogden u svojoj analizi.
Nekoliko desetljeća kasnije, inzistiranje Amerike da se Ukrajina odrekne svog nuklearnog oružja i dâ ga Rusiji, sada se smatra greškom povijesnih razmjera. Čak je i sam Clinton izrazio žaljenje zbog tog poteza. A sada, sa stotinama tisuća mrtvih Ukrajinaca i silno destabiliziranom Europom, jasna je cijena pritiska Washingtona.
Što nas vraća na ponovni Trumpov dolazak u Bijelu kuću i nedavne komentare Zelenskog da bi Kijev mogao nastaviti razvoj nuklearnog oružja ako se ne pridruži NATO-u. Ukrajina ima povijest, tehničko znanje i iskustvo za razvoj vlastitog nuklearnog arsenala. Ako nacija poput Sjeverne Koreje - koja sada sudjeluje u ruskoj invaziji na Ukrajinu - može razviti vlastite nuklearne sustave, onda bi zemlja poput Ukrajine to trebala napraviti puno lakše. To se ne bi dogodilo preko noći, ali ako NATO nastavi zatvarati vrata ukrajinskom članstvu - i američkom nuklearnom kišobranu - tada bi nuklearizirani Kijev bio jedina opcija.
Otprilike u vrijeme kada su Sjedinjene Države prisiljavale Ukrajinu da odustane od svog nuklearnog oružja, poljski su dužnosnici digli buku oko brzog pokretanja vlastitog domaćeg nuklearnog programa - bez obzira na želje SAD-a.
‘Razgovarali smo s Poljacima i rekli su: ‘Ako nas ne pustite u NATO, nabavit ćemo nuklearno oružje. Ne vjerujemo Rusima.‘‘ NATO se ipak proširio na Poljsku 1999. godine, ukidajući potrebu za poljskim nuklearnim arsenalom - što je jedna od dobrodošlih, ali zanemarenih prednosti širenja NATO-a u Europi.
Ali Ukrajina više nema vremena čekati na članstvo u NATO-u. Svakim je danom sve jasnije da ako želi Ukrajini osigurati državnost, Zapad mora primiti Ukrajinu u NATO ili se mora početi pripremati na to da Ukrajina ponovno postane nuklearna sila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....