Britansko-ruski disident i protivnik Vladimira Putina, oslobođen u najvećoj razmjeni zatvorenika od Drugog svjetskog rata, opisao je brutalne uvjete kojima je bio izložen tijekom 11-mjesečnog zatočeništva u Sibiru. Vladimir Kara-Murza (43) osuđen je na 25 godina zatvora jer je javno govorio protiv ruske agresije na Ukrajinu. Kad je zatvoren, u maloj ćeliji je provodio i do 23 i pol sata dnevno.
Kara-Murza je odslužio dvije i pol godine prije nego što je pušten u kolovozu, a sada je opisao kroz kakvu je muku prolazio, kako je ‘razgovarao sa zidovima‘ svoje ćelije te da je u jednom trenutku ‘prestao shvaćati što je stvarno, a što nije‘, javlja Jutarnji.hr.
Ovaj aktivist obrazovan na Cambridgeu rekao da je njegova razmjena zapravo bila ‘misija spašavanja života‘. Smrt svog kolege disidenta Alekseja Navaljnog u zatvoru u veljači, nazvao je ubojstvom koje je orkestrirao Kremlj.
‘Mentalno, psihološki, emocionalno, samo biti zaključan u ormaru dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, bez ikakvog pozdrava s bilo kime, stvarno, stvarno nije lako‘, rekao je za Independent.
‘Nakon otprilike dva ili tri tjedna, vaš um se stvarno počne igrati s vama. Počinjete zaboravljati riječi. Počinješ zaboravljati imena. Počinjete govoriti zidovima. Prestaješ razumjeti što je stvarno, a što imaginarno.‘
Kara-Murza je uhićen u Moskvi u travnju 2022., dva mjeseca nakon što je Putin izvršio invaziju na Ukrajinu, jer je širom svijeta govorio o ratnim zločinima ruskih snaga protiv civila.
Svoje suđenje je nazvao namještenim i usporedio ga sa Staljinovim suđenjima tijekom diktatorove brutalne vladavine. Osuđen je na 25 godina zatvora u Sibiru, što je najduža kazna izrečena političkom zatvoreniku od raspada Sovjetskog Saveza.
‘Nitko ne može preživjeti 25 godina u ruskom gulagu‘
Ovo nije prvi put da se Kara-Murza našao na meti Putinovog režima. Kremlj ga je navodno pokušao otrovati 2015., a zatim ponovno 2017., što je natjeralo njegovu suprugu Evgeniju da s njihovo troje male djece pobjegne u SAD.
Kara-Murza je oba puta nakon trovanja bio u komi i skoro umro. To je oštetilo njegove živce, pa sada pati od polineuropatije i ne osjeća prste na rukama i nogama. Liječnici su rekli su da mu je potreban svježi zrak, šetnje i liječenje kako mu se stanje ne bi pogoršalo. Njegov odvjetnik Vadim Prohorov kaže da su mu tada dali još samo tri godine života.
No, umjesto svježeg zraka, Kara-Murza je poslan u zatvor u Omsku u Sibiru gdje je skoro stalno boravio u maloj ćeliji, osim pola sata dnevno kad mu je bila dozvoljena šetnja po zatvorskom krugu.
‘Nitko ne može preživjeti 25 godina u ruskom gulagu, pogotovo nakon dva trovanja kroz koja sam prošao. Bila je to smrtna presuda‘, rekao je nakon razmjene zarobljenika u kojoj je oslobođen i reporter Wall Street Journala Evan Gershkovich, zajedno s još 16 zarobljenika.
Kremlj je zauzvrat primio osam Rusa, uključujući FSB-ovog ubojicu Vadima Krasikova, osuđenog u Njemačkoj za ubojstvo Čečena Zelimkhana Khangošvilija 2019.
Psihička tortura
Kara-Murza je rekao da je psihička tortura s vremenom postajala sve gorom. Zatvorski čuvari, njegov jedini kontakt s vanjskim svijetom, kažnjavali su ga za manje prekršaje poput otkopčavanja gornjeg gumba ili skidanja šešira dok je bio vani. Vodili su evidenciju o tome koliko je bio ‘neobuzdan‘, a često bi ga na prevaru naveli da počini neki prekršaj samo kako bi ga mogli kazniti.
Tako je jednom kažnjen jer nije ustao u 6 ujutro, kada zatvorenici moraju započeti dan. Ali stražari su isključili alarm, a zatvorenicima nije bilo dopušteno imati satove u ćelijama. U siječnju je Kara-Murza nestao iz kažnjeničke kolonije IK-6 i ponovno se pojavio nekoliko dana kasnije u obližnjoj kaznenoj koloniji IK-7 - jednom od najrestriktivnijih zatvora u zemlji.
Vlasti su tada tvrdile da je to kazna za Kara-Murzino ‘dosljedno kršenje pravila izdržavanja kazne‘.
Do tog trenutka već su mu bila smanjena prava telefoniranja i onemogućen razgovor s vanjskim svijetom. Njegov posljednji poziv obitelji bio je u prosincu 2023., ograničen na 15 minuta. Njegova žena je svakom od njihovo troje djece dala po pet minuta razgovora s ocem, te tako propustila priliku da i sama s njime popriča. Koristila je štopericu kako bi osigurala da svako dijete ima jednako vremena za razgovor sa svojim ocem. Razgovarao je s njima u samo tri navrata 2023. godine.
Kada je premješten u IK-7, nije više smio telefonirati.
‘Moja obitelj, moja žena i moja djeca, pate samo zato što nose isto ime kao ja, samo zato što su moja obitelj‘, rekao je. Sa suprugom i djecom više nije razgovarao sve do sredine srpnja ove godine, a do tada je propustio dan mature svoje kćeri i 20. godišnjicu braka.
Zatvorenici nisu smjeli leći
U zatvoru je bio prisiljen svaki dan se probuditi u 5 ujutro i gurnuti svoj krevet uza zid, gdje bi ostao do 21 sat kada bi se svjetla ugasila. To je bilo zato što čuvari nisu dopuštali zatvorenicima da tijekom dana legnu na krevet.
90 minuta dnevno je dobio olovku i papir kako bi se mogao dopisivati s odvjetnikom i pisati strogo cenzurirana pisma svojoj supruzi. Ostatak vremena čitao je jednu od dvije knjige koje mu je bilo dopušteno držati u ćeliji. Odabrao je udžbenik španjolskog jezika – učenje jezika bio je savjet koji mu je predložio njegov idol, sovjetski disident Vladimir Bukovski – ili Bibliju, koja je, kaže, bila ključna za njegovo preživljavanje.
Svaki su ga dan podsjećali koliko će još morati provesti u zatvoru.
‘Svaki put kad ste pisali zahtjev, na primjer za ono što ste htjeli uz čaj, morali ste napisati svoje ime, broj mobitela i datum završetka kazne. U mom slučaju to je bio 21. travnja 2047. Nikad neću zaboraviti taj dan. U nekom trenutku počeo sam stalno pisati i izgovarati ovaj datum‘, kaže Kara-Murza.
Zatim je sredinom srpnja Kara-Murza ponovno nestao. Vlasti su rekle da je prebačen u bolnicu, no prebacili su ga u IK-11, još strožu koloniju odakle nije smio kontaktirati niti s odvjetnicima.
‘To je bila bolnica samo po imenu. Kad ljudi čuju riječ ‘bolnica‘, zamišljaju krevete i doktore koji hodaju okolo. No, to nije bilo ništa slično. Bio je to zapravo najteži zatvor u kojem sam bio‘, rekao je.
Kara-Murza je to što je preživio svu tu psihičku torturu, nazvao ‘čudom‘. Njegova vjera, odlučnost da nauči španjolski i njegova žena koja se strastveno borila za njegovo oslobađanje, pomogli su mu da ne odustane, piše Jutarnji.hr.
Također, na životu ga je držala nada da će jednog dana postojati miroljubiva Rusija bez Putina na čelu. Sve vrijeme dok je bio u samici, bez ikakvog ljudskog kontakta, govorio je sam sebi: ‘Znam da sam u pravu.‘