Posljednjih se dana žučno raspravljalo o (ne)opravdanosti hrvatskog protivljenja rezoluciji Opće skupštine UN-a o humanitarnom prekidu sukoba. Vlada je to pravdala time što u tekstu rezolucije nije osuđen napad Hamasa, dok su drugi isticali kako to nije bilo mudro, jer smo svrstavanjem uz Izrael i SAD "stavili metu na čelo". Drugim riječima, da postajemo potencijalna meta terorista!
Zato je logično da je sigurnosni aspekt čitave priče komentirao i prvi čovjek Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Daniel Markić.
"Nismo dobili metu na čelo! U našem postupanju mi uvijek uzimamo u obzir koja je naša vanjska politika i ništa tu izvanredno nećemo poduzeti".
Štoviše, kazao je i sljedeće: "Ne trebamo strahovati niti se građani trebaju bojati. Osobna sigurnost građana Hrvatske je najveća u EU"...
Umirujuće zvuče riječi prvog obavještajca Hrvatske. Ali, govoreći o mogućoj ugrozi od strane radikaliziranih islamističkih skupina u susjednoj BiH, staroj temi koju je najnovija bliskoistočna kriza iznova aktualizirala, Markić je dao do znanja kako – neke opasnosti ipak potencijalno postoje.
"Nadgledamo susjedstvo godinama i dobro poznajemo pitanje islamskog terorizma. Uostalom, mi smo prvi komunicirali brojke koje su zadnjih tjedana reaktualizirane. Znamo da se oko 1000 ljudi otišlo boriti u Siriju i Irak. Barem jedna trećina se vratila. Možemo dodati ljude koji su frustrirani što nisu išli tamo i žele nešto potencijalno napraviti. Tako da to shvaćamo ozbiljno!", kazao je za Novu TV šef SOA-e.
Nego, otkud zapravo islamistički radikali u BiH, dakle u našem neposrednom susjedstvu?
Nema sumnje da su oni posljedica dolaska arapskih boraca u BiH početkom 90-ih godina. Američki analitičar terorizma Evan F. Kohlmann tvrdi da je tadašnja Bosna i Hercegovina bila sredina "u kojoj su se izvježbani strani muslimanski borci po dolasku iz Afganistana mogli družiti s neuskusnim i gorljivim teroristima-početnicima iz Zapadne Europe, pa su mogli stvarati planove za budući džihad". Arapski borci su domaće dragovoljce podučavali urbanom ratovanju i gerilskim operacijama, izviđanju, ali su ih i podvrgnuli fundamentalističkoj indoktinaciji.
Tako u knjizi "Al-Qa‘idin džihad u Europi - afganistansko-bosanska mreža" (kod nas u izdanju Naklade Ljevak, Zagreb, 2005.) Kohlmann, inače poznat i kao savjetnik američkog Ministarstva pravosuđa i FBI-ja za teme međunarodnog terorizma, podsjeća na infiltraciju mudžahedina u sukobe koji su se odvijali početkom 90-ih u ratnoj BiH. Prvo u kontekstu sukoba sa Srbima i JNA, a potom i sa Hrvatima u BiH.
Kao jednu od presudnih epizoda za razumijevanje odnosa s Hrvatima ističe slučaj otmice prvog zapovjednika brigade HVO-a Jure Francetić iz Zenice, Živka Totića, sredinom travnja 1993. godine. Totić je arapskim borcima posebno "stao na žulj" svojim istupima u kojima je naglašavao kako "arapski borci ne trebaju biti ovdje". Otmica se odigrala ispred samog ulaza u zenički stožer HVO-a, a džihadisti su pritom nemilosrdno pobili pratnju zapovjednika HVO-a kojega su na koncu, mjesec dana kasnije, razmijenili za svoju "zatočenu braću". Kada je predstavnik UN-a, koji je posredovao u razmjeni, predložio da se na koncu rukuju u znak dobre volje, mudžahedin kojemu se obratio je to s gnušanjem odbio i dobacio kako se ne rukuje s nevjernicima...
Samo godinu prije, strani muslimanski borci su prelazili i prevozili oružje preko hrvatskog teritorija, ali to se brzo promijenilo. Pa se čak i Osama Bin Laden u jednom intervjuu požalio da "Hrvati ne puštaju mudžahedine kroz Hrvatsku, za razliku od Pakistanaca u slučaju Afganistanaca".
"Na primjer, privremeni put oružja koji je uspostavila Agencija za pomoć Trećem svijetu (Third World Relief Agency) putem hrvatskih luka gotovo se potpuno zaustavio", podsjeća Kohlmann koji naglašava da ni godinu dana nakon početka rata u Bosni, arapsko-afganistanska zamisao o "junačkom spašavanju" ugroženog muslimanskog stanovništva u Bosni već je ustupila mjesto glavnom cilju: korištenju Bosne kao odskočne daske za veću i širu međunarodnu "svetu borbu"...
Uostalom, izjave arapskih boraca u stilu: "Tu smo da pomognemo u borbi protiv zapadnjačke agresije na muslimanske narode" i "... Da vratimo muslimanske zemlje Europe" sugerirale su da njihova misija nije bila daleko ambicioznija od konkretne pomoći Bošnjacima. Procjenjuje se da ih je u BiH stiglo oko pet tisuća...
Zato su u svibnju 1992. mudžahedinski zapovjednici pod vodstvom šeika Anwara Shaabana i amira Abua Abdela Aziza Barbarosa utemeljili glavne džihadističke logore u Zenici, u napuštenom staračkom domu, te u Mehurićima, nekih 10 kilometara udaljenim od Travnika. Bilo je i manjih kampova,poput onoga na Igmanu, u Turbetu, Radini i po Lašvanskoj dolini.
Kohlmann također tvrdi da su u kasno ljeto 1992. godine 43 pretežno saudijska mudžahedina pokrenula vojne operacije između Tešnja i Teslića. Oni su, navodi, početkom kolovoza prešli austrijsko-slovensku granicu te su krenuli za Hrvatsku. Ondje su dobili "službenu potvrdu" da mogu ući u BiH preko graničnog prijelaza Kamensko pod izgovorom da su "poslani kako bi istražili mogućnosti dostave humanitarne pomoći"...
A upravo je humanitarna aktivnost bila paravan za "ubacivanje" džihadista, nerijetko baš preko Hrvatske, odnosno preko zagrebačke zračne luke! U Zagrebu su tih godina osnivani brojni uredi organizacija koje su često bile platforma za vojnu pomoć muslimanima u BiH. Francuski La Tribune je 1. lipnja 1995. pisao da je na čelu zagrebačkog ureda Međunarodne ljudske pomoći (HCI), formalno međunarodne dobrotvorne organizacije koja je bila izravno povezana s egipatskim islamskim džihadom Al-Gama‘at, Al-Islamiyya, Al-Qa‘idom i Osamom Bin Ladenom.
Američko obavještajno izvješće iz 1996. je utvrdilo da je "gotovo trećina islamskih nevladinih organizacija na Balkanu potpomagala djelovanje iskamskih skupina koje se bave terorizmom i među koje spadaju egipatska Al-Gama‘at Al-Islamiyya, palestinski Hamas i libanonski Hezbolah".
A na ponašanje tadašnjih arapskih dragovoljaca znao se požaliti čak i Rasim Delić, tadašnji zapovjednik BiH, govoreći kako strani borci "čine besmislene pokolje, poput neprijatelja... to su kamikaze, očajnici"... Nije tajna ni da su džihadisti znali doći u sukobe i s lokalnim vlastima u sredinama u kojima su se udomaćili tijekom ratnih operacija. Naravno, nekoliko stotina njih ostalo je živjeti u BiH i nakon rata. Osnovali su obitelji, a nametanjem rigidnih pravila u svakodnevnom životu stvorili su i svojevrsne enklave radikalnog prakticiranja islama, od kojih je medijski najeksponiranija ona u Gornjoj Maoči.
Sjeme radikalizma koje su džihadisti posijali u BiH tijekom devedesetih danas dođe nešto kao tiha prijetnja sigurnosti Hrvatske i stabilnosti čitave regije. Ona o kojoj je ozbiljnog izraza lica ovih dana govorio i šef SOA-e.
