StoryEditor
Politikaanaliza pobjede

Plenković je s Trga žrtava fašizma omogućio uvjerljiv trijumf političkog centra kakvog nismo imali još od 2003. i pobjede Ive Sanadera

7. srpnja 2020. - 11:30
Damir Sencar/AFP

Razobličen je mit o ekstremno desnim vrijednostima kao stranačkom fundamentu bez kojega će HDZ oslabiti, možda se čak i srušiti na zemlju. Plenković je s Trga žrtava fašizma omogućio uvjerljiv trijumf političkog centra kakvog s te pozicije nismo imali još od 2003. i slične pobjede Ive Sanadera. Izbijanje mogućnosti političkih ucjena iz ruku desnim ekstremistima i drugim lovcima u mutnom iz Škorina jata iznimno je važno postignuće u vremenu galopirajuće ekonomske krize, i u zemlji kronično umornoj od ideoloških svađa.

Pobjeda Andreja Plenkovića doista je dominantno samo njegov, a tek neznatno kolektivni stranački trijumf. Sa svojom štreberskom fizionomijom i aurom čovjeka rođenog sa zlatnom žlicom, hrvatski „Mr. Merkel“ je uspješno odigrao utakmicu visokog rizika, uz nemalu pozadinsku pomoć kolektivnih strahova nacije u vremenu prijeteće zaraze.

Kao tehnolog tihih, gotovo pa neprimjetnih stranačkih promjena, obračunao se s desnom opozicijom u HDZ-u bez fatalnih posljedica, puštajući penave, culeje, brkiće i ostale kockare ratnim traumama i najnižim ljudskim strastima da otplove na valovima vlastitih blefova. Naravno da je nepostojanje i približno dostojnog rivala na Iblerovu trgu sve to olakšalo i omogućilo, no Plenkoviću se na startu drugoga premijerskog mandata ipak ne može znatnije poreći gaženje vlastitoga programskoga pranačela po kojemu će Hrvatsku mijenjati primarno mijenjajući HDZ. Makar pritom hodao kao po jajima.

Loša vijest u ovoj priči je tek činjenica da je točno na pola puta, i da mu je iza leđa ona znatno lakša polovica: pred tihim reformatorom tek se izdiže vrtoglavi i prijeteći hrvatski Mount Everest. Obračun s ideološkim ekstremizmom na HDZ-ovoj kućnoj adresi smo, uostalom, već jednom gledali, kroz manifestna rušenja spomenika Juri Francetiću i druga rutinska brisanja proustaških sentimenata, pa se dosta toga danas doima kao déjà vu.

Ono što, međutim, još nikad u HDZ-u nismo vidjeli vjerodostojni je unutrašnji obračun sa stvarnim istočnim grijehom stranke: lopovlukom, klijentelizmom i korupcijom kao dugogodišnjim društvenim modelom. Uz iznimku kratkog i kozmetičkog mandata Jadranke Kosor, koju je naposljetku i pomela rebatajica vlastitih antikriminalnih pregnuća, stranka kojoj se kao kolektivu još uvijek sudi za korupciju nikad se nije dubinski zagledala u svoj srebroljubni i po Hrvatsku krajnje destruktivni odraz u ogledalu.

Takav pogled i podizanje kriterija tolerancije prema brzom političkom bogaćanju predstavlja stvarni pionirski izazov za Andreja Plenkovića, kani li doista promijeniti Hrvatsku, a stranku reformirati u modernu demokršćansku obitelj. Na tom putu čekaju ga dvije velike zapreke: usud drugoga mandata, koji je Ivu Sanadera posve iščašio prema pohlepi i osobnom osjećaju nedodirljivosti, te okrutna činjenica da HDZ u nedjelju nije dobio tek izbore, nego i veliki križ društvene bijede koji će ubrzo morati ponijeti na plećima.

A vremena u kojima egzistencija i goli opstanak znatnoga dijela građana izravno ovise o političkim odlukama moćnih stranačkih pojedinaca nisu baš najbolja ledina za sjetvu poštenja i pravednosti.

Dobra je vijest za zemlju u svemu tome što, usprkos dramatičnom sunovratu SDP-a, nije posve ostala bez javno odgovorne, socijalno osjetljive i istinoljubive opozicije, te otklizala u Vučićevski totalitarni model bez elementarne političke ravnoteže. Možemo, Pametno, Dalija Orešković, pa i poneki zastupnik Mosta jamče živost i govor bez tabua u budućim parlamentarnim bitkama.

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 09:28