Zašto je povijest prepuna krvi i stradanja? Zato što su njezini glavni akteri često bili ljudi kojima su bijes i gorčina bili glavni politički pokretač. Biti bijesan privatno, na suca koji je dosudio nepostojeći penal, na Livaju koji se udebljao, na vozača u prometu, sasvim je prirodna, normalna, ali i prolazna reakcija. No kada se bijes i gorčina organiziraju u politički pokret poput komunizma ili nacizma u ne tako davnoj prošlosti, pa se institucionaliziraju u političke stranke koje potom postaju banke bijesa, kako je taj fenomen nazvao Peter Sloterdijk u djelu „Srdžba i vrijeme“, onda smo u banani. Jer za biološku bjesnoću imamo cjepivo, za političku – ne.
Zadnji istupi bjesnoće Zorana Milanovića, s Benčićkom kao ženskim primjerom političke bjesnoće, ukazuju na v...