StoryEditorOCM
HrvatskaSVJETSKA, A NAŠA

Životna priča Sinjanke Danice Ramljak: ‘Nisu me ni mama ni tata gurali. Nije bitno čiji si ni odakle si, bitan je cilj!‘

Piše Ivan Ugrin
3. prosinca 2023. - 23:25
Zadnjih godina radim dosta u Africi, nevjerojatno je, impresivno, što taj kontinent radi u obrazovanju, znanosti i inovacijama. Rade velike pomakeBozidar Vukicevic/Cropix

Dr. sc. Danica Ramljak, rođena Sinjanka, doktorica biomedicinskih znanosti, prva je žena koja je bila čelu našeg najpoznatijeg instituta “Ruđer Bošković”, od 2009. do 2012. Prije toga provela je 22 godine u SAD-u. Proslavila se nakon što je na najprestižnijem medicinskom institutu na svijetu, National Institute of Health u Bethesdi, predstavila svoje znanstveno otkriće o učincima polifenola iz čokolade u sprječavanju rasta tumorskih stanica dojke koje je istraživala na Georgetown Sveučilištu.

Prije dolaska na IRB dr. Danica Ramljak vodila je vlastitu konzultantsku kompaniju Medora Global Consultants, a za boravka u američkoj prijestolnici lobirala je za Hrvatsku te je bila i potpredsjednica tamošnje Hrvatske kuće. Danas je viša savjetnica za znanost i obrazovanje u Svjetskoj banci, te volontira u nadzornim odborima Splitskog i Zadarskog sveučilišta.

U svijet ste krenuli iz Sinja u kojem ste proveli mladost, do završetka srednjoškolskog obrazovanja. Po čemu pamtite te dane?

- Ja evo uvijek s ponosom kažem da sam Sinjanka, tu sam rođena, završila sam osnovnu i srednju školu u Sinju, Gimnaziju Dinko Šimunović, koja je lani obilježila sto godina postojanja, a ove smo je godine proslavili. Sinj je zanimljiv što se tiče obrazovanja, jer su franjevci u gradu imali prvu gimnaziju na hrvatskom jeziku i zahvaljujući njoj kasnije je nastala i ova svjetovna gimnazija. Tako da smo mi malen grad, ali imamo nekoliko srednjih škola a među njima i dvije gimnazije. Ta mi je sredina pod ozračjem Čudotvorne Gospe Sinjske dala vrijednosti koje sam ja ponijela u život.

Kako ste se opredijelili za znanost?

- Većina mojih gimnazijskih profesora bila je iznenađena kad sam odabrala prirodni smjer i otišla na Veterinarski fakultet u Zagreb, zato što su svi očekivali da ću otići na Filozofski, na književnost. Zanimljivo je kako je Sinj tradicionalno vezan oko životinja, konja, osobito vezano uz Alku. U kući smo uvijek imali kućnih ljubimaca... Što se tiče pisanja, ostala sam uvijek aktivna, pa tako i danas često napišem neke svoje osvrte na Facebooku. Smatram da intelektualac, bez obzira koji je fakultet završio, bez obzira čim se bavi, ima tu jednu društvenu odgovornost progovarati u javnosti, jer kad oni zašute, onda to nije dobro.

Odlazak u Ameriku

Počeli ste, dakle s veterinom, što je uslijedilo poslije nje?

- Nakon diplome, najprije sam magistrirala, potom dobila mjesto asistenta pripravnika na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, no, željela sam otići u Ameriku jer sam znala da se na tamošnjim sveučilištima rade veliki iskoraci. Natjecala sam se za vrlo prestižnu američku stipendiju. Godine 1987. preko 200 ljudi na razini bivše države se javilo na natječaj. Bili smo testirani u američkom veleposlanstvu u Beogradu, podijeljene su tom prilikom četiri stipendije, a dvoje nas ju je dobilo iz Hrvatske, Damir Rapić i ja. Inače, bio je i test iz engleskog jezika koji sam također prošla, i uvijek volim istaknuti, zahvaljujući mojoj sinjskoj gimnazijskoj profesorici Giti Vuletić. Dakle, nisu me ni mama, ni tata, ni nitko drugi progurali u životu. Uvijek volim istaknuti da nije bitno čije si ti dijete, i nije bitno iz koje si sredine, već ako imaš svoj cilj u životu i ideš prema njemu, uspjet ćeš.

U Americi ste se s vremenom našli na prestižnom Nacionalnom institutu za istraživanje karcinoma, kako to?

- To je došlo kasnije, najprije sam provela nekoliko godina na Sveučilištu u Georgiji, gdje sam prošla doktorski studij, doktorirala, a potom sam kao postdoktorand išla na Nacionalni institut za zdravlje u Bethesdi, koji ima 27 podinstituta, a najjači je onaj za rak, na kojem sam ja bila i provela jako kvalitetne godine. U doba kad sam došla ravnatelj je bio jedan nobelovac Harold Varmus, a budžet tog instituta bio je nešto manji od cijelog jugoslavenskog proračuna.

Što ste radili na tom institutu za istraživanje raka?

- Nekoliko ključnih stvari sam radila. U institut me primio Jerry Rice koji je u Americi bio vrlo poznat kao istraživač tumora koji je koristio životinjske modele za raznorazne vrste tumora. Ja sam radila istraživanja Helicobacter hepaticus, bakterije koja je jako homologna s Helicobacter pilory koja je prisutna u preko 70 posto ljudske populacije a u nekih ljudi izaziva tumore. Ljudi je nose u sebi, iako ne mora kod svakoga izazvati tumor ali može i to čak rak jednjaka ili želuca. Mi smo bili prvi tim na svijetu koji je imao mišji model. Bakterija koja izaziva tumore kod miša - Helicobacter hepaticus - je odličan model. Taj model je bio bitan da se razumije kod ljudi kako takva jedna kronična infekcija bakterijom - što je tada u to doba bio jedan veliki iskorak - vodi do nastanka tumora. Godinama čovječanstvo nije spoznavalo da kronične infekcije s bakterijama i virusima mogu biti uzročnici tumora.

To je jedna stvar. Druga, na koju sam jako ponosna i to moram uvijek istaknuti, jer je u znanstvenom radu to bio moj najvažniji dio i doprinos, je taj da jedan od mikotoksina fumonizina B1, kojeg reguliraju sve svjetske agencije za hranu uključujući hrvatsku, ne smijete imati npr. u kukuruzu, jer je karcinogen i izaziva tumore u ljudi i životinja. Zajedno s američkim istraživačima s kojima sam radila, rješila sam mehanizam djelovanja toga spoja, i mi smo to prvi objavili, a kolege iz Južne Afrike su rješile kemijsku strukturu. Ti naši rezultati su bili vrlo bitni da se regulatorne agencije imaju na što osloniti kad su npr. određivale koliko bi fumonizina B1 bilo dozvoljeno u kukuruzu ili nekoj drugoj žitarici.

image
Bozidar Vukicevic/Cropix

Pročitao sam jednu zanimljivu stvar u vašem životopisu. Vi ste predstavili svoje znanstveno otkriće o učincima polifenola iz čokolade u sprječavanju rasta tumornih stanica dojke, o čemu se tu radi?

- Ovo sve što sam do sada pričala je preznanstveno za hrvatske medije, stoga mi je razumljivo da je najveći naglasak javnosti dan na čokoladu i rak dojke. Nakon tog Instituta za rak ja sam prešla na Georgetown sveučilište u glavnom gradu Washingtonu. U Americi ima oko 150 medicinskih fakulteta a onaj na Georgetownu je jedan od najkvalitetnijih. Tu sam na Lombardi institutu za rak provela pet, šest godina. Oni su pretežno istraživali karcinom dojke. Imali smo veliki ugovor s tvrtkom Mars koja proizvodi čokolade. Zašto? Zato što su prirodni polifenoli spojevi koji se nalaze u kakaovcu, a kakaovac je velikim dijelom osnova za čokoladu. Tih polifenola ima puno više u tamnoj čokoladi. Nakon što su kemičari izdvojili te spojeve, moja uloga je bila da u stanicama karcinoma dojke, i u onima koji metastaziraju u mišjim modelima, da ispitam djelovanje polifenola. Ja sam nositeljica američkog patenta i kasnije su ta moja istraživanja bila podloga za Harvard i neke druge američke institucije da nastave daljnja istraživanja. Georgetown je to otkriće dao u medije i naravno, to su objavili i naši hrvatski mediji.

Dobri polifenoli

Je li onda dobro da žene jedu više čokolade kako bi imali manje problema s rakom dojke?

- Teško je to reći, jer u čokoladi ima jako puno i šećera. Ali, definitivno, polifenoli koje smo mi kasnije testirali su se pokazali čak i u kliničkim ispitivanjima kao potencijalni dobri lijekovi. Nakon tih istraživanja, ne samo mojih i naših s Lombardi instituta nego i drugih u Americi, tvrtke poput Marsa su napravile proizvode koji su fortificirani s polifenolima. Ja bih savjetovala ljudima da odu na internet i da potraže te proizvode obogaćene polifenolima.

Svakako, malo da se i udebljaju od čokolade neće biti zgorega...

- A, pa, slušajte, nije dobro udebljati se. Ja jako volim čokoladu, priznajem, ali, ako mogu dati savjet, sebi priuštim često tamnu čokoladu.

Kad se sve zbroji i oduzme, jesu li sva ta istraživanja oko karcinoma pomogla da se nađe neki lijek za smanjenje oboljenja i smrtnosti od raka?

- Nažalost, borba s karcinomom je kompleksna. Prva stvar, ovisno o kojoj vrsti tumora govorite, svako tkivo je priča za sebe, svaki tumor je priča za sebe. Molekularna događanja, promjene na molekulama neke stanice, je li to mozga, jetre, pluća ili dojke, uvijek diktira specifičnost tog tkiva, i to je veliki izazov. Međutim, napravljeni su i veliki iskoraci, i danas imamo mnogo lijekova koji pomažu u liječenju karcinoma. Kad sam ja došla u Ameriku 1987. godine karcinom dojke nije bio izlječiva bolest. Danas, s dobrom dijagnostikom, s ranim otkrivanjem, s mamografijom, danas je skoro 80 do 90 posto tumora dojke izlječivo.

Je li to samo u Americi ili je tako i kod nas?

- Gledajte, što se tiče onkologije, Hrvatska još mora uloviti američki korak. U Americi se već odavna primjenjuje tzv. terapija pametnim lijekovima, koja se daje ciljano s obzirom na genetske promjene u tumoru. Nekada je Hrvatska dosta zaostajala no, danas je hrvatska onkologija daleko kvalitetnija, pa tako imate i u Splitu grupu dr. Eduarda Vrdoljaka koji se specijaliziraju za pojedine vrste karcinoma. Tu su i druge vodeće institucije kao KBC Rebro, Institut za tumore, Jordanovac i neke druge. Napravljeni su veliki pomaci. Međutim, nažalost, Hrvatska još nije među zemljama, čak ni Europske unije, koja vodi dobru preventivu glede pušenja, alkohola i drugih rizičnih faktora, uzročnika karcinoma. Mi smo među osam zemalja EU koje nemaju Institut za istraživanje raka poput američkih. Zašto je Institut važan? Zato što on diktira nacionalnu strategiju i za Zagreb, ali i za Rijeku, Zadar, Split, Dubrovnik te na taj način imate ujednačene protokole što je jako važno.

Govorili ste o tome kako Hrvatska nema kontinuiteta ni u nacionalnoj strategiji znanosti i obrazovanja i kako ona ovisi o tome koja je politička garnitura na vlasti?

- Moram reći, budući da radim za Svjetsku banku i na takvim projektima koji uključuju donošenje strategija za obrazovanje i znanost u mnogim zemljama, da je to vrlo važno. Ali ne kao mrtvo slovo na papiru bez akcijskog plana i financijskih mogućnosti da se sprovede. Hrvatska je 2014. godine donijela tu strategiju. Nisam sigurna kolika joj je kvalitetna provedba i je li se itko kasnije zamislio i napravio analizu što se napravilo od onoga što je zamišljeno u toj strategiji. Nedavno je donesen novi zakon o znanosti i visokom obrazovanju, i taj zakon je veliki iskorak jer uvodi neke kvalitetne promjene. Država ne može funkcionirati na način da svaka nova vlast ignorira ono što je prijašnja napravila.

Vratila sam se u Hrvatsku 2009. i dandanas ne vidim da je na razini cijelog našeg političkog spektra shvaćeno da je obrazovanje i znanost ključ napretka države, gospodarskog oporavka i rasta, zajedno s inovacijama i znanosti. U zadnjih četiri, pet godina radim dosta u Africi, to je nevjerojatno, impresivno, što taj kontinent radi u obrazovanju, znanosti i inovacijama. Nemaju demografskih izazova, 70 posto populacije je ispod 30 godina. Rade velike pomake.

Bili ste prva žena na čelu ‘Ruđera’, od 2009. do 2012. Po čemu dobrom pamtite te dane?

- Pamtim jako puno lijepih stvari, a one ružne s vremenom blijede. Čak i oni koji su me kritizirali smatram da su manjina jer su me dobri znanstvenici podržavali. A i kritičarima sam pružala ruku suradnje jer to je važno. Na IRB-u sam započela reformu Instituta 2009. godine i time odmah imate dio ljudi koji su protiv promjena.

O kojim je reformama riječ?

- Pa prije mene Institut je usvojio novi Statut da se reorganizira u strukturi da bi se podigla kvaliteta istraživanja. Do tad ste imali pretežno male istraživačke grupe gdje svatko vrti svoju priču i tako ne možete napraviti impact ni na Pušću Bistru, a kamoli na svjetsku znanost. Pokrenula sam reorganizaciju tako da se odrede strateški prioriteti, da se financije kontroliraju i usmjeravaju prema prioritetima. Našla sam ubrzo i neke nepravilnosti na Institutu i nosila sam se sa stvarima za koje sam smatrala da idu na tragu modernizacije Instituta. U reformu Instituta uključila sam i pomoć naših vrhunskih znanstvenika iz dijaspore te neke iz svijeta. Pozvala sam nekoliko nobelovaca, zatim Gorana Senjanovića, vrhunskog teorijskog fizičara koji je sada u Splitu, pa Igora Štagljara, Živka Pavletića, prof. Borisa Labara, koji je vrhunski svjetski stručnjak u hrvatskim okvirima i još mnoge druge. Svi su se odazvali osim Ivana Đikića.

Koje ste još probleme rješavali na Institutu?

- Dočekao me je bio jedan ugovor koji je potpisao čovjek koji je u interregnumu od tri mjeseca između bivšeg ravnatelja i mene upravljao Institutom. Dakle, bio je vršitelj dužnosti koji nije imao pravo potpisivati ništa osim putne naloge. Radilo se o iznosu od 40 milijuna kuna, ugovor totalno nepovoljan za “Ruđer”. Angažirala sam vanjsko odvjetničko društvo Orsata Miljanića, koji mi je pomogao da raskinem taj ugovor. Tadašnje Upravno vijeće Instituta mi je to branilo, jer je među njima bilo ljudi koji su imali određeni interes od tog ugovora.

A podsjetit ću vas, imala sam i izazov kad sam odbila da IRB postane nacionalno odlagalište radioaktivnog otpada. Digla sam tada Zagrepčane na noge i njih je 16 tisuća potpisalo peticiju protiv toga da se u skladištu Instituta ostavlja radioaktivni otpad iz cijele Hrvatske.

Nakon ‘Ruđera’ počinjete raditi u Svjetskoj banci...

- Da, oni su me uzeli samo par mjeseci nakon moje naprasne, nezakonite smjene u “Ruđeru” 2012. godine. Putujem dosta po svijetu, s tim da sam sebi napravila bazu u mojoj obiteljskoj kući u rodnom Sinju. Odavde iz Splita mogu putovati gdje god hoću. Sad sam nedavno bila u Obali Bjelokosti. Najprije sam dosta intenzivno surađivala s Osječkim sveučilištem po jednom projektu Svjetske banke. Kao lokalpatriotkinja moram reći da ipak Splitsko sveučilište predstavlja puno za moj Sinj i cijelu našu Cetinsku krajinu. Iskorak rektora prof. Dragana Ljutića da se u gradu Sinju pokrene studij mediteranske poljoprivrede nama puno znači. Za naša Sveučilišta radim pro bono i sa zadovoljstvom doniram vrijeme i znanje kad god je to moguće.

image

Hrvatska sveučilišta imaju veliki demografski izazov, jako smo pali i nemamo dovoljno studenata. Moramo napraviti iskorak i privući strane studente, raditi na internacionalizaciji visokog obrazovanja

Božidar Vukičević/Cropix

Kako vidite perspektivu naših hrvatskih sveučilišta?

- Zagrebačko sveučilište po najprestižnijoj Šangajskoj listi je među prvih 500 u svijetu. Splitsko nije na toj listi visoko, ali postoji još jedna lista po kojoj je Splitsko uz Zagrebačko, jako visoko. Barem desetak ljudi sa Splitskog sveučilišta je među 2 posto najcitiranijih znanstvenika u svijetu, to je ogroman iskorak. Zanimljiva je i ova vizija rektora Ljutića da u splitskom okruženju otvara nove studijske programe. Split ima fantastičan potencijal. Top sastavnice su Medicina, zatim FESB, te još nekoliko fakulteta koji su jako iskočili. Sviđa mi se i Centar izvrsnosti koji vodi prof. Vlasta Bonačić-Kotecki, što Sveučilištu daje dodanu vrijednost. Hrvatska sveučilišta imaju dva velika izazova i to se odnosi na Split i na sve ostale gradove, a to je demografski gdje smo kao zemlja jako pali i nemamo dovoljno studenata. Tu moramo napraviti iskorak i privući međunarodne studente te raditi na internacionalizaciji visokog obrazovanja.

Programi na engleskom

Pa eto, kažete da puno putujete, možete nas reklamirati u svijetu.

- Ja radim s afričkim centrima izvrsnosti po projektu Svjetske banke. Studenti i profesori iz 54 afrička centra izvrsnosti iz 11 zemalja dogodine dolaze u Split, jer sam predložila svojim šefovima u Svjetskoj banci da se okupe u našem gradu i tu ćemo pozvati sve europske znanstvene centre izvrsnosti, kao i hrvatske centre izvrsnosti. To će biti u svibnju 2024. Mi moramo kao Sveučilišta privlačiti mlade ljude izvana. Kad sam nedavno na konferenciji u Abidjanu pokazala mladim ljudima sliku Splita i Hrvatske, to je bilo oduševljenje i pljesak. Zašto? Split je atraktivno mjesto, a kad student istražuje i traži mjesto svoga studiranja, bira među inim kvalitetu, tko će ga mentorirati, tko će mu predavati, a bira itekako i gdje će živiti.

Klima, atmosfera, Hajduk...

- Tako je. A gledajte, u gospodarskom smislu imati međunarodne studente, pozvati ih da ovdje studiraju, ne samo da ćete riješiti nepopunjena mjesta na pojedinim programima, koji moraju biti kvalitetni nego i na engleskom jeziku, a to je drugi izazov za naša sveučilišta. Zašto je Medicina u Splitu uspješna, pa zato što ima studij i na engleskom jeziku. I rekla bih još ovo, postoji i još jedan izazov...

To je treći...

- To je jačanje suradnje sveučilišta s gospodarstvom. Radila sam analizu po kojoj smo mi među zemljama EU koje nisu na visokoj razini inovativnosti, nemamo značajan broj patenata s kojima se možemo pohvaliti, kaskamo za Europom.

I nešto za kraj?

- Ovo što rektor Ljutić radi i pokušava da međunarodno pozicionira Split, kao što je nedavno bio u Berlinu i potpisao suradnju s jednim od najboljih njemačkih sveučilišta, dobar je pravac. Dodatna kvaliteta, u čemu dajem podršku splitskom rektoru, je dovođenje ljudi u tzv. chair pozicije. To je posebna pozicija s nekoliko ljudi, npr. na Harvardu ih je 12, gdje dovodite top ljude izvana, kao što prof. Ljutić razgovara s Goranom Senjanovićem koji je svjetska razina teorijskog fizičara, on je iza Nikole Tesle čovjek koji je najviše napravio u teorijskoj fizici čestica. Goran se vratio sad u Split, bio je cijelu karijeru vani. Senat bi trebao odlučiti o postavljanju Gorana Senjanovića u ovu chair poziciju. Senjanovićev dolazak na Sveučilište u Splitu je takav iskorak, da kad sam ja o tome govorila po svijetu onima koji se bave fizikom čestica, svi su rekli ne samo da će studenti hrliti u Split, nego Sveučilište neće moći primiti toliko zainteresiranih studenata.

image

Goran Senjanović

 

Saša Burić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. studeni 2024 00:31