Zakon obvezuje ministra Piletića da objavi popis tvrtki u kojima se zapošljava na crno. Ali on to još ne čini. Zašto?

Zakon o suzbijanju neprijavljenog rada višim bi kaznama, javnom objavom poslodavaca koji radnike ne zapošljavaju zakonito, automatskom prijavom radnika na zdravstveno i mirovinsko osiguranje te priznavanjem staža radnika šest mjeseci unatrag, osim ako inspekcija nedvojbeno ne utvrdi kada je radnik počeo raditi kod poslodavca, trebao bi učinkovitije štititi radnike te smanjiti neprijavljeni rad, piše Gabrijela Galić za Faktograf. 

Međutim, iako je Zakon o suzbijanju neprijavljenog rada na snazi od prvog dana 2023. godine, on nije u punoj primjeni.

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike još uvijek nije počelo objavljivati listu poslodavaca koji radnike angažiraju na crno, kao ni listu poslodavaca kod kojih inspektori nisu utvrdili nepravilnosti u zapošljavanju domaćih i stranih radnika.

Crne i bijele liste

Zakon je propisao da ministar rada u roku od šest mjeseci od njegova stupanja na snagu treba donijeti pravilnik prema kojem bi se objavljivale crne i bijele liste poslodavaca, ali ministar Marin Piletić taj podzakonski akt još uvijek nije donio. A dok nema pravilnika, na stranicama Ministarstva rada nije moguće objaviti popis poslodavaca kod kojih je Državni inspektorat zatekao neprijavljene radnike.

„Tekst Nacrta Pravilnika kojim će se urediti ova pitanja u postupku je usuglašavanja prije objave na portalu e-savjetovanja. Po završenom postupku e-savjetovanja slijedi usklađivanje s pristiglim primjedbama i donošenje samog Pravilnika“, odgovorili su iz Ministarstva rada na naš upit.

Gotovo identičan odgovor tog ministarstva upućen je u prosincu prošle godine Telegramu uz objašnjenje kako bi lista poslodavaca trebala biti uspostavljena u prvom kvartalu 2024. godine.

Iako je prvi kvartal tekuće godine došao i prošao, u tom roku niti je izrađen pravilnik, niti su na mrežnim stranicama ministarstva objavljene dvije liste poslodavaca – onih koji radnike zakidaju, odnosno nezakonito ih zapošljavaju i onih kod kojih nezakonito zapošljavanje inspektori nisu utvrdili.

Iz Ministarstva rada, međutim, više se ne zalijeću najavom rokova u kojima bi crna i bijela lista poslodavaca trebale zaživjeti. Odgovor na naš upit kada će se to dogoditi, naprosto su preskočili.

Objava imena prekršitelja bolna je točka

Kada je Vlada u rujnu 2022. godine u saborsku proceduru uputila prijedlog Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, resorno ministarstvo je predvidjelo donošenje pravilnika u roku od godinu dana od stupanja zakona na snagu. Tijekom saborske rasprave taj je rok skraćen na pola godine.

Praksa nakon stupanja Zakona na snagu pokazuje kako Ministarstvo rada vjerojatno ne bi ispoštovalo niti svoj planirani duži rok za donošenje pravilnika kojim bi dodatno objasnili uvjeti javne objave liste poslodavaca koji radnike zapošljavaju na crno.

Oštriju borbu protiv rada na crno, država je najavila još 2021. godine donošenjem Nacionalnog programa za suzbijanje neprijavljenog rada za razdoblje od 2021. do 2024. godine (1, 2). Tim je programom najavljen i novi zakon, kao i oštrije mjere prema poslodavcima koji ne poštuju zakonske odredbe, a upravo je to problem zbog kojeg se Zakon o suzbijanju neprijavljenog rada ignorira i od strane samog Ministarstva rada.

Naime, poslodavac kod kojeg inspektori Državnog inspektorata utvrde postojanje neprijavljenog rada, na crnoj listi ostaje punih šest godina. Za svakog neprijavljenog radnika takav poslodavac u državni proračun treba uplatiti kaznu od 2 650 eura. Ako inspektori kod istog poslodavca u razdoblju od šest godina od „prvog utvrđenja činjenice neprijavljenog rada“ ponovo utvrde neprijavljeni rad kazna po svakom radniku raste na 6 630 eura. U slučaju trećeg i svakog idućeg otkrića nezakonitog rada kod tog poslodavca (u razdoblju od šest godina od prvog otkrića nelegalnog rada) slijedi usmeno pečaćenje poslovnog prostora, odnosno zabrana rada.

Poslodavcu kod kojeg  je utvrđeno nezakonito zapošljavanje radnika, do donošenja Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, već kod prvog prekršaja rad bi bio zabranjen na 30 dana. No, zabrana poslovanja uglavnom je otkupljivana uplatom kazne. Sada je plaćanje kazne obavezno, a tek nakon trećeg „prekršaja“ može uslijediti zatvaranje poslovanja. Sve je to relativno bezbolno prolazilo jer se nije znalo tko su poslodavci kod kojih su radnici zatečeni u radu na crno.

Iako je riječ o nelojalnoj konkurenciji svim poslodavcima koji poštuju zakone, objava prekršitelja i njihov ostanak na listi u periodu od šest godina, bolna je točka zbog koje se puna primjena zakona za sada ignorira.

Kazne, javna objava i moguće zatvaranje tvrtke nisu jedine novine u borbi protiv rada na crno. Naime, Zakonom se utvrđuje i presumpcija postojanja radnog odnosa šest mjeseci unatrag od utvrđivanja neprijavljenog rada, osim ako iz podataka kojima inspektor raspolaže u nadzoru nedvojbeno proizlazi da je prethodno trajanje radnog odnosa bilo kraće ili duže.

Radniku je, pritom, poslodavac dužan isplatiti plaću za puno radno vrijeme za svaki mjesec pretpostavljenog razdoblja rada. Visina plaće određuje se u visini mjesečne bruto medijalne plaće. Osim toga, poslodavac je dužan platiti i zdravstveni doprinos koji se isplaćuje na plaću, navodi Faktograf.