Psihijatrijska bolnica Rab smještena je u naselju Kampor, oko 5 km udaljenom od grada Raba.
Zauzima prostor od 124.000 m2 te oko dva hektara zelene površine od čega je dio visoko mediteransko raslinje. Arhitektonski gledano, prvotna namjena objekata bila je različita od današnje, a datira iz vremena II. svjetskog rata, točnije iz 1942./43. godine.
Talijani su u to vrijeme na području Kamporske drage, udaljene oko 1 km od današnje bolnice, osnovali logor u kojem je boravilo oko 15 000 logoraša, uglavnom Hrvata i Slovenaca te Židova. Izgradnja novog kompleksa od 10 jednokatnica i dvije prizemne zgrade prekinuta je kapitulacijom Italije 1943. godine, a nijedna od tih zgrada nije još bila u upotrebi.
Šuma pinija, izvanredne klimatske osobitosti blage mediteranske klime i stabilni, čvrsti kameni objekti godinama su stajali neiskorišteni. Inicijativom i suradnjom tadašnjih čelnika Općinske skupštine Raba i prof. dr. Desidera Juliusa, ravnatelja Duševne bolnice Vrapče, stvoren je plan o adaptaciji zgrada za duševnu bolnicu, što je u početku izazvalo podijeljene stavove i razmišljanja, ali i otpore otočana.
Posebno se ukazivalo na nedostatak vodovoda, otpore prema duševnim bolesnicima uopće i slično. S druge strane, postojanje ovakve ustanove bilo je značajno zbog zapošljavanja i zaustavljanja otočne depopulacije.
Prvi bolesnici su u pratnji bolničara došli, još 1. lipnja 1955. godine, parobrodom iz Rijeke. Bilo je to 18 bolesnika iz Popovače te 21 bolesnik iz Vrapča. U prvo vrijeme su za bolesnike skrbili glavni bolničar te tri bolničara za radnu terapiju.
Hrana i ostale potrepštine dopremane su zapregom, a voda u velikim spremnicima s obližnjeg izvora Valange. Kasnije je nedaleko od bolnice uređen vlastiti izvor kvalitetne pitke vode i izgrađen vodovod koji je korišten sve do 2004. godine.
Rješenje Izvršnog vijeća sabora NR Hrvatske od 1. rujna 1955. označilo je i formalni početak rada Bolnice.
Kao osnovni zadaci djelatnosti bolnice naznačeni su: liječenje i njega duševnih bolesnika po principima suvremene medicinske nauke, profilaktičko-zdravstveni, prosvjetni i psihoterapijski rad u smislu duševne higijene, savjetovanje i nadzor otpuštenih bolesnika, kao i vođenje zdravstvene statistike duševnih bolesti. Kao sporedne djelatnosti navedeno je vođenje ekonomije te zanatskih radionica.
Prva namjenski adaptirana zgrada sadržavala je 50 kreveta. Radi priliva sve većeg broja bolesnika, adaptiran je i drugi paviljon namijenjen bolesnicama, prijemnim kancelarijama, prijemnoj ambulanti, laboratoriju i ljekarni bolnice. 1. svibnja 1957. godine dr. Petar Draganov preuzima dužnost ravnatelja bolnice te nastavlja započetu izgradnju sve do listopada 1962. kada preuzima mjesto ravnatelja Duševne bolnice u Popovači. U prvih pet godina postojanja Bolnice broj bolesnika se učetverostručio te su se sustavno adaptirale i dovršavale zgrade za bolesničke sobe.
Nakon iznenadne smrti drugog ravnatelja, dr. Weissa, koji je na svoju dužnost stupio 1. lipnja 1963., u prosincu 1965. Savjet bolnice stupa u kontakt s Općom bolnicom Braće dr. Sobol u Rijeci i traži pomoć u liječničkom kadru. U bolnicu pristižu dr. Juraj Sepčić i doc. dr. Ipoly Haazs koji ujedno i vrši dužnost v.d. ravnatelja. U tom periodu značajno je unaprijeđen stručni rad, adaptiraju se svi paviljoni, a kapacitet Bolnice porastao je na 340 kreveta (196 za muške i 144 za ženske bolesnike).
Dužnost ravnatelja 1967. godine preuzima dr. Zvonko Bahun koji je zaslužan za intenzivnije upućivanje medicinskih radnika na dodatno školovanje, stipendiranje i specijalizacije svih profila medicinskog kadra i pratećih službi.
Na inicijativu prof. psihologije Vere Bahun utemeljen je kvalitetan i organiziran rad s ovisnicima o alkoholu, a 1967. godine formira se i odjel za liječenje bolesti ovisnosti s kapacitetom od 70 kreveta. U to vrijeme utemeljeni su i počeci forenzičke psihijatrije, a u proces liječenja uvodi se terapijska zajednica kao obligatan način liječenja ovisnika, ali i ostalih duševnih bolesnika. Kapacitet bolnice povećava se na 500 kreveta.
Od 1977. do 1979. godine dužnost ravnatelja Bolnice obavlja dr. Željko Marinić koji iz Bolnice Rab odlazi na mjesto ravnatelja Psihijatrijske bolnice Jankomir, a na ravnateljsko mjesto dolazi dr. Miljenko Jurić.
Zbog permanentno prisutnog problema nedostatka liječničkog kadra i stalno prisutne fluktuacije, primaju se novi liječnici kojima se omogućuju specijalizacije i poslijediplomski studiji.
Od 1988. do 1991. funkciju ravnatelja Bolnice obavlja dr. Slobodan Elezović, a nakon njega dr. Slavko Dujmić.
Godine Domovinskog rata bile su vrlo teške i za Psihijatrijsku bolnicu Rab.
Dolazak 90 teških duševnih bolesnika iz razrušenog Zemunika, pedesetak nepokretnih starih i nemoćnih iz Doma umirovljenika Gospić, četrdesetak najtežih i socijalno ugroženih štićenika iz Lopače, pomorska blokada, mobilizacija dijela radnika na ratište i kontinuirano skromne materijalne mogućnosti Bolnice značajno su otežavale rad u prepunoj Bolnici.
Deficit srednjeg medicinskog kadra rezultirao je polovičnim rješenjima te zapošljavanjem i edukacijom pomoćnog osoblja što je dovelo u pitanje kvalitetu zdravstvene usluge. Smještajni kapaciteti bili su slabo održavani, a investicijskih ulaganja gotovo da nije bilo. Ukupnim brojem hospitaliziranih dominirao je sve veći broj teških bolesnika s vrlo složenom socijalnom situacijom.
Mnogi su, nažalost zbog nebrige ili pak gubitka najbližih, zauvijek pokopani na skromnom bolničkom groblju.
U teškim godinama djelatnicima i bolesnicima Bolnice veliku podršku pružili su brojni gosti otoka Raba, prijatelji i donatori iz Republike San Marino, Königsbrunna i drugih gradova Njemačke i Austrije te razne udruge i zaklade.
Od 1997. godine Bolnica je uknjižena u vlasništvo Primorsko-goranske županije, čime županija postaje formalno-pravni osnivač i vlasnik.
Osiguravaju se minimalna sredstva za najhitnije sanacije i nabave, koja nisu bila dostatna za zaštitu objekata i opreme od daljnjeg propadanja. Strateški planovi razvoja bili su u sjeni goleme većine dugoležećih kroničnih bolesnika s lošom socijalnom situacijom i nemogućnošću povratka u matičnu sredinu.
Bolnica je zaostajala za većinom istovrsnih ustanova u zemlji u broju stručnog kadra, opremi, uvjetima smještaja i boravka, broju primljenih bolesnika te vrsti i kvaliteti terapijske ponude. Nespremnost, nemogućnost ili pak neučinkovitost promjena, uz derutnost i neodržavanost kapaciteta, osiguravali su prostor za različite interese i rješenja izvan same ustanove.
2001. godine dužnost ravnatelja preuzima prim. dr. sc. Vesna Šendula-Jengić. Iste je godine Bolnicu posjetio župan primorsko-goranski g. Zlatko Komadina, a zatim i dožupani g. Luka Denona i g. Zoran Dragičević te je dogovoren strateški program obnavljanja objekata i opreme, kao i program reorganizacije i restrukturiranja ustanove u cjelini.
Promjene su, uz manje individualne otpore, dočekane sa zadovoljstvom. Razvoj ustanove pratila je permanentno restriktivna politika zapošljavanja i financiranja u zdravstvu. Unatoč kadrovskim i financijskim poteškoćama, već je 2002. godine Bolnica pozitivno poslovala.
U cilju unaprjeđenja kvalitete Bolnice, poboljšanja standarda bolesnika te boljih uvjeta rada zaposlenih, tijekom proteklih osam godina uložena su značajna sredstva i rad u obnovu infrastrukture i opreme i, što je osobito važno, u edukaciju postojećeg te zapošljavanje novog stručnog kadra.
Tako se zapuštena ustanova preobrazila u suvremenu psihijatrijsku bolnicu, kako uređenim izgledom i opremljenošću objekata tako i radnim i znanstvenim postignućima stručnoga kadra. Ponuđeni su kvalitetniji i sveobuhvatniji programi liječenja, Bolnica je postala propulzivnija, broj prijema je udvostručen, a boravak bolesnika maksimalno je skraćen.
Od 2001. do danas više od 430 kroničnih bolesnika smješteno je u vaninstitucionalne oblike smještaja. Organizirani su brojni stručni skupovi i simpoziji, a aktivno sudjelovanje radnika na kongresima i seminarima prepoznato je u široj stručnoj javnosti.
U Bolnici djeluju podružnica Hrvatske udruge za Alzheimerovu bolest PGŽ, Udruga za rehabilitaciju i resocijalizaciju osoba sa duševnim smetnjama i drugi. Utemeljena su dva sindikata radnika te ogranak Hrvatske udruge medicinskih sestara.
U znanstveno-istraživačkom i edukacijskom segmentu rada Bolnica surađuje s nizom relevantnih ustanova: s Pravnim fakultetom Sveučilišta u Rijeci, Odsjekom za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Hrvatskim Institutom za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Centrom za epilepsije Klinike za neurologiju KBC Rebro, Institutom za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci i brojnim drugima.
Danas se Psihijatrijska bolnica Rab sastoji od 2 službe s pripadajućim odsjecima, 4 odjela, zatim Odsjeka za medicinsku dijagnostiku (LAB, RTG, EKG, EEG, UZV) i SKZZ, Odsjeka za stručni i istraživački rad, Jedinice za opskrbu lijekovima te pratećih nemedicinskih službi. Bolnica raspolaže s 480 kreveta i zapošljava 243 radnika, od čega je veći broj zdravstvene struke.
Pored općih tendencija ka sustavnom i trajnom podizanju kvalitete smještaja i liječenja za psihijatrijske bolesnike, od 2004. godine provodi se "Knowledge Investment Programme", odnosno program investiranja u znanje i trajno usavršavanje visoko obrazovanih kadrova, kako bi mogli odgovoriti izazovima psihijatrijske struke 21. stoljeća. U postojeću organizacijsku i funkcionalnu strukturu u budućnosti će biti potrebno implementirati i nove odsjeke, a u skladu s potrebama populacije.
Psihijatrijska bolnica Rab je, povijesno gledano, kroz svojih 55 godina postojanja, unatoč financijskim i kadrovskim poteškoćama, sustavno razvijala svoje resurse. S obzirom na brojku od više od stotinu psihijatara čiju je specijalizaciju financirala vlastitim sredstvima, Psihijatrijska bolnica Rab može se svrstati u rasadnik mladih stručnjaka od kojih su mnogi nakon specijalizacije ostajali u većim gradovima i središtima.
Brojni ugledni, javni i društveni djelatnici, znanstvenici, donatori i gosti koji su u proteklih nekoliko godina posjetili Bolnicu izrazili su potporu njezinu razvoju i postignutim rezultatima. Radujemo se postignutom i zahvaljujemo svima koji su podržali projekt razvoja naše Bolnice na dobrobit korisnika naših usluga i svih zaposlenih.
