Lektor je pomalo egzotično zanimanje, čuđenje ne samo u redakciji, nego često i u svijetu. To odgovorno tvrdim jer sam se otprilike pet godina bavio tim zahtjevnim poslom. Naravno, pod logom Slobodne Dalmacije.
Kada biste nekome rekli da ste lektor, često bi vas blijedo pogledao. Neki bi pomislili na lektore koji postoje na fakultetskim humanističkim katedrama. Prirodnjake bi asocirali na vektore, a kinoposjetiteljima bi na pamet padao lik Hannibala Lectera. Kako je prije tridesetak godina u Splitu bila aktualna izgradnja kolektora, neki bi rimovali lektor – kolektor. Peti su brkali lektore i korektore, osobe koji ispravljaju tipfelere i druge pogreške.
Tako je bilo prije tridesetak godina, tako je vjerojatno i danas. Međutim, i prije trideset godina, kao i pedeset godina prije toga, u Slobodnoj Dalmaciji postojala je lektorska služba, kao što ona postoji i danas, kao što će vjerojatno postojati i u budućnosti. U redakcijskoj memoriji pamti se Lektura iz vremena Josipa Rodina, koji je službu vodio do kraja osamdesetih godina. Poslije ju je do sredine dvijetisućitih vodila Tanja Popović, a danas je vodi Dubravka Puljiz.
– Lektori su samozatajni ljubitelji pisane riječi kojima su navika i užitak čitanja postali svakodnevni posao. Treba zahvaliti prijašnjim lektoricama i lektorima koji su godinama gradili službu Lekture Slobodne Dalmacije jer lektorska služba svake novinske kuće njeguje neku svoju jezičnu politiku, pogotovo kad je riječ o regionalnim novinama, zbog dijalekta u nekim tekstovima. Novine nisu regionalne samo po temama, nego i po jeziku koji njeguju – kaže Diana Zebić, jedna od današnje lektorske šestorke, kao i druge s tridesetak godina radnog iskustva iza sebe.
Obilje pravopisa
Iz osobnog iskustva sredinom 90-ih Lektura “Slobodne” bila je jezično dobro ustrojena služba. U to doba s internetom u povojima ona je bila središte redakcijskoga znanja. Bile su tu “jugoslavenska” i Hrvatska enciklopedija, Akademijin rječnik u 24 sveska, gotovo svi rječnici velikih stranih jezika, leksikoni i atlasi.
Pravopisa je pak bilo obilje, od onoga dviju Matica, hrvatske i srpske, takozvanoga novosadskog, preko Anić – Silićeva do tada službenog Babić – Finka – Moguševa “londonca”. Bilo je i nekoliko primjeraka tadašnje hit-knjige “Razlikovnog rječnika hrvatskog i srpskog jezika” Vladimira Brodnjaka, koji se koristio s popriličnom dozom opreza. Jest da je vrijeme bilo osjetljivo na srbizme, ali nije se smjelo olako otpisivati neke riječi.
Stizala je pretplata na časopis Jezik, uredništvo i poslovodstvo nije štedjelo. Daleko od toga da je u Lekturi vladao mir kao u knjižnici, ali bilo je mirnije nego u ostatku redakcije. Naravno, tolika prisutnost stručne literature kod nekih je urednika i novinara stvarala nerealna očekivanja pa su željeli ekspresni odgovor na pitanje kako se na njemačkome kaže zadužiti ili koji je glavni grad Madagaskara, a neznanje bi prokomentirali sa: “Ne znate, a imate toliko knjiga.” Takve bi ljutila i izjava “Treba pogledati i provjeriti”, kao da provjera nije jedno od temeljnih pravila novinarstva, a posebno bi ih ljutila dvojnost “Može i ovako i onako”. I tada su se, kao i danas, tražili brzi i jednoznačni odgovori i rješenja. A lektorice i lektori voljeli su provjeriti, raspraviti, koliko je to vrijeme dopuštalo.
Tada se još lektoriralo ručno, s crvenom kemijskom na papiru – kartici koja se sa špiglom slala na unos. Neki rukopisi znali su se crvenjeti od intervencija.
– Lakše je i brže raditi na internetu, ali i crvena kemijska olovka puno je toga otkrivala i pokazivala koliko je bilo ispravaka u tekstovima – kaže Diana Kavelj, koja je lektorirala tada, a to radi i danas. Kada bi se dogodila neka pogreška u lancu uređivanja koja bi odjeknula, tražila su se špigla kao dokazi, sve ono što danas rješava Article History, odnosno Povijest uređivanja. Špigla i tekstovi s pogreškama znali su i misteriozno nestati. Ako mogu nestajati i krunski dokazi sa splitskog suda, mogli su i rukopisi jučerašnjeg dana, zašto ne?
U toj Lekturi radili su i Bistra Tebaldi, Jadranka Josipović, Mila Bulimbašić Botteri i pokojna Radojka Baldić Đugum, koja je, među ostalim, objavila i knjigu “Beside kaštelanske”. Poslije su službu pojačale i Ljiljana Davidović, Slavica Aralica i Slavica Sokol.
Radio je i doajen Mirko Knežević, osebujan lektor kakav se vjerojatno više neće pojaviti. Dubinski je gledao jezik pa ukazivao na nepravilnost upotrebe veznika “zato jer” budući da se ispravno može reći samo “jer” ili “zato što”. Najviše je cijenio svoga profesora Ljudevita Jonkea i njegov “Književni jezik u teoriji i praksi”.
Pred mirovinu zasitio se brojnih promjena pravopisa, jedne godine ovako, druge onako, prepoznavao je u tome politiku i potrebu za zaradom. Znao je koliko su neke pravopisne odluke proizvoljne pa je govorio da se poslije rata Pavelić pisao malim slovom jer se tada tvrdilo da izdajniku ne pripada veliko.
Nevolja posla
Fakultet je navodno morao prekinuti zbog političkih razloga pa je zato bio oprezniji u izricanju nekih stavova. Tadašnji rat u Hrvatskoj promišljao je kroz optiku sukoba Amerike i Rusije, u redakciji ga se gledalo kao teoretičara urote, ali mu današnji rat u Ukrajini daje za pravo. Bio je i vaterpolski sudac, vidio je svijeta, a sa sportskim novinarima volio je zaigrati šah u večernjoj smjeni.
Volio je raditi navečer, a u toj smjeni i skoknuti do Zvončaca, pogledati brod kojim je izvan smjene išao u podvodni ribolov kod Čiova. Valjda je od ribe naučio “puštat crno”, pa je na stolici ostavljao jaketu, a na stolu naočale. Svi su mislili da će se vratiti svaki čas, a on bi između izdanja skoknuo do Zvončaca. Međutim, jednom je napravio pogrešku pa je špigl umjesto na unos odnio u prtljažnik. Glavni urednik Joško Kulušić zbog toga mu je odrezao kaznu uzimanjem deset posto od plaće, koju je doajen teško primio, ali fatalnu pogrešku nije ponovio.
Supruga Beata i kći Maja radile su u Korekturi, tako da je cijela obitelj radila u “Slobodnoj”. Nažalost, oni godinama nisu s nama, ali uspomena na njih itekako je živa. Mirko s obitelji lektorirao je većinu knjiga za Književni krug Split, što je poslije nastavila bivša lektorica “Slobodne” Katja Tresić Pavičić.
Koliko je lektoriranje važno, mogle bi posvjedočiti i redakcijske tajnice koje su primale i primaju reakcije čitatelja, zbunjenih ili nezadovoljnih nekim riječima, što se znalo objavljivati i u reakcijama čitatelja dok ih je bilo.
– Nevolja lektorskoga posla je u tome što se na kraju vidi samo ono što je lektor eventualno propustio ispraviti u tekstu, a ne i ono što je preuredio, učinio jasnijim, u čemu je sve doradio tekst kako bi on bio bolji – kaže voditeljica službe Dubravka Puljiz.
– Lektoriranje je stalno balansiranje, uz poštovanje autora, ali i jezičnih pravila. Čitatelj mora biti na prvom mjestu, važno je da tekst njemu bude jasan. Vjerni čitatelji sve primijete i na sve reagiraju – dodaje Diana Zebić.
Kako se redakcija informatizirala, crvene kemijske otišle su u povijest, a počelo je lektoriranje na računalima. Budući da više nije bilo prekucavanja teksta, ugasila se i kvalitetna služba korekture, dijelom pojačavši i Lekturu. Nešto poslije, valjda radi uštede i stava da u stvarnosti i medijima ima dovoljno logike, otpali su i logički čitači, završni dio terceta službi koji je pogreške svodio na minimum. Budući da je pravilo kako više usta više koštaju nadvladalo ono da više očiju više vide, lektorice su dodatno otvorile oči, a dobile su i pojačanja, Jasnu Franić i Ivanu Krstulović.
I dobro su se snašle na kompjutorima, reklo bi se da se tehnike mijenjaju, a kvaliteta opstaje. Ipak, i uz računala opstalo je uredničko pravilo da se zbog žurbe i hitnosti preskoči lektura. Međutim, tu lektorice redovito izlaze na lice mjesta, odnosno na mjesto prijeloma, i ako su zbog pokušaja efektnog sažimanja naslova narušena temeljna jezična pravila, ne može ih se zaobići. Lektorice pri tome nisu dio problema, nego najčešće dio rješenja. O drugim branšama da ne govorimo, ali da su novinari i urednici toliko odani postulatima svoga posla, mediji bi nam sigurno bili bolji.
Brzo, ali kvalitetno
Lektori su u redakciji često slovili kao dežurni krivci, rušitelji poante naslova, zanimljivosti i dinamike teksta, krivci i za činjenične pogreške. Lektorima se pamte pogreške jer se često radi u velikoj brzini i nikoga nema iza njih. Ne broji se pritom koliko su tekstova spasili, koliko su aritmičnih rečenica reanimirali i koliko su uspješnih operacija izveli na kralježnicama nabacanih tekstova. I one same ističu da postoje novinari i urednici koji žele naučiti, i to uspijevaju, kao što postoje i oni koji stalno ponavljaju jedne te iste pogreške.
– Zanimanje lektora je zahtjevno, odgovorno i nikad dovoljno cijenjeno. O bilo kojem području da se piše, pogotovo kada lektoru tematika nije poznata, on se mora potruditi provjeriti sve ono što mu je imalo “sumnjivo”, konzultirati rječnik, enciklopediju, kolegu novinara, urednika… Za ozbiljan lektorski rad nije dovoljno samo poznavanje materinskog jezika, potrebno je to jezično znanje stalno nadopunjavati i provjeravati, a potrebna je i široka opća kultura. Žao mi je što se općenito, na nacionalnoj razini, hrvatski jezik premalo poštuje, i mislim da bi se to trebalo promijeniti – objašnjava Dubravka Puljiz.
– Radimo dnevne novine, nisu to knjige i ne može se postići savršenstvo – dodaje Diana Zebić.
– Često treba raditi brzo, ali odraditi kvalitetno – poentira Diana Kavelj.
– Sve se manje vodi računa o jeziku, lektorski se posao obezvrjeđuje – kaže Nada Arar-Premužić, poznata po novostvorenoj riječi “uspornik”.
– “Uspornik” je i nastao upravo iz potrebe u radu lektorske službe u Slobodnoj Dalmaciji, jer nije bilo odgovarajuće riječi za “ležećeg policajca” – objašnjava Nada.
Duša u tekstu
S informatizacijom i digitalizacijom lektorska služba našla se pred novim izazovima. Prvi je bio što su pravopisi, kao i jezični savjetnici, enciklopedije, atlasi i leksikoni sada dostupni na internetu.
– Internet nam je dosta toga ubrzao i olakšao – priznaje Diana Kavelj.
– Na internetu se mogu pratiti stručne rasprave, sada je puno bolje i lakše. Ja koristim i spelling checker, da provjerim je li nakon lektoriranja ostao neki tipfeler – dodaje Nada.
Ipak, dio svoje biblioteke lektorska služba i dalje čuva kao uspomenu na papirnata vremena i za slučaj da internet zašteka. Ponekad pogriješe i lektori, a gdje neće serveri?
Međutim, drugi i veći problem je, kažu, brzina i kvaliteta sadržaja na portalima.
– Brzina uništava kvalitetu, poneki se tekstovi često preuzimaju po sistemu copy-paste pa se pogreške prenose iz medija u medij. Novinari su ponekad ograničeni vremenom i rokovima pa nakon pisanja i ne pročitaju svoj tekst, ali i za takve situacije lektori imaju razumijevanja – kaže Diana Kavelj.
– Čitatelji danas upućuju primjedbe najviše na tekstove na portalu, koji se zbog ograničenog vremena često ne stignu lektorirati – dodaje Nada.
– Veliki su izazovi riječi iz stranih jezika, koje ulaze u hrvatski javni i medijski prostor brzo, svakodnevno, u mjeri u kojoj nikada prije nisu pristizale. Treba brzo takve tuđice prilagoditi, naći način kako neku riječ stranog podrijetla pisati, sklanjati – kaže voditeljica Lekture.
– Po potrebi se savjetujemo i s Institutom za hrvatski jezik, na primjer vezano uz pisanje ukrajinskih imena kad je počeo rat u Ukrajini – dodaje Diana Kavelj.
U svemu tome održali su ih zajedništvo i razgovori.
– Kada nismo sigurne u neka rješenja, dosta se međusobno konzultiramo – otkriva Nada.
Ni lektorski posao nije bez spekulacija o budućnosti i eventualnoj zamjeni umjetnom inteligencijom. Međutim, lektorice “Slobodne” nisu pretjerano zabrinute.
– Lektorski posao danas se nalazi i pred globalnim izazovom strojnoga ispravljanja. Radi se o mnogobrojnim mogućnostima koje pružaju razni algoritmi za automatsku korekturu i lekturu tekstova. Često se takvi tekstovi ispravljaju samo na pravopisnom planu uz velika ograničenja i zato je iznimno važno da medijske kuće i portali imaju lektore. Oni su dragocjeni suradnici novinarima i urednicima, nisu tu samo da bi “bacili oko na č i ć, ije i je”. Na lektora bi trebalo gledati kao na jedan završni, sveobuhvatni filtar koji pazi da vam nešto ne promakne, da se nešto ne provuče u javnost, ne samo jezično – ističe voditeljica lektorske službe Dubravka Puljiz.
– Ni internet ni umjetna inteligencija ne mogu zamijeniti lekturu – smatra Diana Kavelj.
– Novinarski tekst mora imati i malo duše – dodaje Nada.
– Ostaje nam dostojanstvo rada, entuzijazam, želja da tekst i konačni proizvod, novine i portal, ispadnu što bolji, da nema pogrešaka i da je sve jasno – poentira Diana Zebić.
Budući da su premijer i predsjednik Matice hrvatske najavili novi zakon o hrvatskom jeziku – koji, srećom, nema kazni – bilo bi dobro da se, barem za Dan materinskog jezika, predvidjelo čestite nagrade za one koji ga njeguju i čuvaju. A to su nedvojbeno generacije lektorica i lektora iz lektorske službe Slobodne Dalmacije. •