Godine, uspomene, događaji, olimpijade, svjetska i europska prvenstva, utakmice kojima više ne zna ni broja, kao ni tekstova,...
Nakucao je, utipkao milijune i milijune slova, riječi, novinskih kartica u svom uspješnom novinarskom, potom uredničkom radu, jer ime Mije Grabovca zna svatko tko i površno prati sport, poglavito košarku.
Ime je to novinarske legende koja je sport i novinarstvo – živjela.
Ispada ovo floskula, no kada nemate godišnji odmor, kada slobodne dane s obitelji kombinirate s ritmom sportskih događanja i svjetskih manifestacija na sportskim borilištima, kada ne pamtite, ma u stvari uopće se i ne pitate – kada sam imao slobodan vikend, jer tko od sportskih novinara ima taj luksuz odmaranja kada su utakmice na rasporedu, onda znate da ste svoj život posvetili prvo sportu, a nakon toga i novinarstvu.
I kako sada predstaviti čovjeka koji je punih 50 godina u novinarstvu, pola stoljeća on piše, izvještava, komentira, stvara našu novinu Slobodnu Dalmaciju? Kako prezentirati taj životni uspjeh, profesionalni vrhunac čovjeka koji vam je bio prvi urednik kada ste ušli u Slobodnu Dalmaciju, kao klinka koja je došla na praksu, i to odmah u Sportsku rubriku kojom su dirigirale novinarske veličine – Ivo Jurišić, Zdravko Reić i Mijo Grabovac.
Trag u poslu
- Idemo ispočetka, ovdje nije važno je li sugovornik umro, već što je sve napravio, koji je to trag ostavio u svom poslu – sa širokim osmijehom, urednički usmjeravajući, započeo je priču o sebi Grabovac, u redakciji poznat kao vrsni poznavatelj običaja i važnih osoba Imotske krajine.
Ipak je on iz Prološca Gornjeg, iz zaseoka Bušanje, rođen u dimnoj kužini 29. rujna prije punih 70 godina. Jedan od devet potomaka obitelji Grabovac.
- No rođendan mi se službeno piše 18. studenoga 1953. godine, tek tada su me roditelji upisali u knjige rođenih. Tako je to tada bilo, ali su mi ime dali po svetom Mihovilu, kada sam i rođen – zbori nam čovjek koji je enciklopedija što se sastava igrača tiče.
Od nogometa, reprezentacije, klubova do košarke, ali i sa zavidnim znanjem o atletici. On će vam danas, bez obzira na vremenski odmak, izdiktirati cjelokupnu postavu Hajduka, Jugoplastike, reprezentativnih vrsta,...
- Život u Prološcu imao je svoje draži, nije tada bilo struje ni televizora, pješačio sam 4-5 kilometara do škole, učio nogometaše napamet, pisao sastave... Dolaskom u Split u srednju školu, bio sam smješten u školskim domovima, a kada su moja braća Vlade i Darko izgradili kuću u Stobreču, preselio sam se tamo, igrao nogomet u lokalnom klubu Primorac. Priznajem nisam baš neki nogometaš, bolje su mi išli krosevi, trčanje....
Pojašnjava naš sugovornik da je epitet nogometni virtuoz na terenu – njega jednostavno zaobišao.
- Bolna istina! Više je bilo upornosti i volje nego talenta kod mene dok sam igrao u stobrečkom Primorcu, pa sam se usmjerio i iskazao kao tajnik kluba. Tu ulogu sam imao od 1972. do 1977. godine, a u tom periodu sam se zakačio i na novinarstvo. S ponosom ću reći da sam sa 17 godina kupio pisaći stroj, makinju za kucanje tekstova. Zaradio sam novac na baušteli u Njemačkoj kao klinac. Radio sam i na benzinskim postajama, a najbolji posao mi je bio sjediti u hladu, pod suncobranom, te pisati registracije kamiona koji su dovozili pijesak kada se gradila njemačka podzemna željeznica. To je bio posao za mene - kroz osmijeh iznosi Grabovac, koji se 1973. godine javlja na natječaj "Sportskih novosti" za mlade novinare.
Pedesetak ih je bilo prijavljenih, testiranje je prošlo njih šest, a nakon tri mjeseca probnog rada ostao je samo – on!
- Pomoglo mi ono moje znanje igrača! Ma zezam se... ali sve se ocjenjivalo, znao sam daktilografiju, kao i stenografiju, dandanas kucam tekst sa svih deset prstiju, što je pravi raritet među novinarima, svi kuckaju, odnosno sada tipkaju po tastaturi s tri-četiri prsta... Studirao sam vanjsku trgovinu i paralelno bio honorarac u "Sportskima", počeo uz Zlatka Jurička, oca našeg prerano preminulog kolege Zdravka, našeg Lava. Kada sam napunio 22 godine, oni su me slali za dopisnika u Mostar ili Zadar. Posao mi je nudio i "Večernji list", no tada me je nazvao urednik Ivo Jurišić da dođem u "Slobodnu", što je realizirano u rujnu 1976. godine, kada je glavni urednik bio Miro Jajačanin. Primljen sam bez pripravničkog staža i ostao sve do danas.
Urednik s 33 godine
Broji Grabovac godine u sportskoj rubrici "Slobodne", od 1976. godine pa do 2000. godine, uz Jurišića, Reića i Maria Garbera, koji su dirigirali "sportskom". Naime, kao mlad je već dobio važnu funkciju urednika rubrike, s 33 godine!
- Uz Ivu Jurišića sam učio i novinarstvo i život. Mogu reći kako je on moj drugi otac! Hvala mu na svemu...
Ulaskom u novi milenij otišao je korak više – postao je zamjenik glavnog urednika, prvo Miroslavu Iviću, pa urednici Olgi Ramljak te Josipu Joviću.
- I onda 1. prosinca 2016. godine – penzija! No ne i mirovanje, budući sam i danas urednik Splitsko-dalmatinske županijske kronike "Moja županija". Paralelno radim na mnogo monografija. Uredio sam Hajdukovu monografiju za 100 godina i monografiju Stipe Božića "San o Everestu", te sam najmanje stotinu puta predstavljao po Hrvatskoj i Europi "Hajdučku priču" Ivana Gudelja autora Blaža Duplančića i šezdesetak knjiga autora Jurice Gizdića... Radim i dalje, nema mira kod mene. Iako moram priznati da vrijeme u penziji koristim najviše za uživanje s obitelji. Kazale su odavno moje kćerke, Natalia i Anita, kao i supruga Andrijana s kojom sam u braku od 1975,. godine, da me tek sada upoznaju, kako su me dijelile sve ove godine s novinarstvom. To je naša pokora, nama koji živimo novinarsku profesiju. A sada guštam s unučicama Hanom i Dunjom, sada sam pravi djed u mirovini – otkriva nam aktualnu situaciju Grabovac, kojeg smo pokušali opet vratiti u te slavne novinarske dane.
Veličanstvena košarka
Kada je pratio sportske velikane, sve zvijezde ovog segmenta života, kada je bio izvjestitelj s Olimpijskih igara u Atlanti, Sidneyu,...
- Bio sam svugdje, diljem svijeta, Japan, Kolumbija, Australija, Amerika, Brazil, Europa uzduž i poprijeko, jedino nisam bio u Kini. Uživanje je bilo pratiti košarkaše tadašnje Jugoplastike odnosno POP 84, koji su triput bili prvaci Europe: 1989., 1990. i 1991. godine, a možda bi nastavili taj niz da ih, pod imenom Slobodna Dalmacija, nije Domovinski rat zaustavio! Mijenjala su se imena kluba, no naši "žuti" su uvijek ostali top sportaši. I dan-danas se ljutim kada se sjetim Vlade Divca, koji je našu zastavu bacao na pod! Bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Buenos Airesu 1990. godine, grad u kojemu je 12 godina živjela moja supruga, a na taj potez Divca posebno je bio ogorčen njen rođak Dino Trebotić - niže jedinstvene uspomene Grabovac, nastavljajući:
- Sjetim se i veličanstvene atmosfere 1992. godine u La Coruni, na sjeverozapadnu Španjolske, uz Atlantik, gdje su Splićani bili domaćini na utakmici za prvaka Europe koju su pod imenom Slobodna Dalmacija igrali sa Cibonom. Igraju dva hrvatska kluba a Španjolci mašu u prepunoj dvorani našim zastavama. Uživao sam tih godina izvještavati o trenerskim umijećima Božidara Maljkovića, igri košarkaških legendi Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađe, mog Stobrečanina Velimira Perasovića,... - sa sjetom se tih slavnih sportskih dana i veličanstvenih uspjeha prisjeća Grabovac, nanovo ističući imena sportskih legendi, od Krešimira Ćosića do veslača Zlatka Celenta, ali i Stipe Božića, koji se bavi alpinizmom, što mnogi ne smatraju sportom, no po Miji on je kompletan sportaš... Napravio je sve što se moglo u domeni njegova sporta! Bilo je tu i mnogo svjetskih zvijezda, poglavito atletskih, od Sergeja Bubke, Guya Druta, Sebastiana Colea,... upoznavanje brojnih svjetskih dužnosnika, vladara, prinčeva, kraljeva, predsjednika, no uvijek se Mijo vraća svojim korijenima. - Mali smo dio svemira, a tako moćan s talentima koji su ovdje stasali. Mi smo sportski izvanzemaljci! Evo samo Dalmacija – od Kreše Ćosića, Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Luke Modrića, Danire Nakić, koja je četiri godine bila najbolja europska košarkašica, Blanke Vlašić,... Tko će ih sve nabrojati. Pa pogledajte moj imotski kraj, evo u Runovićima u malom klubu Mračaj stasali su Ivan Buljan, Ivan Gudelj, Zvonimir Boban, iz Ričica je boksač Mate Parlov i Josip Pavić, zlatna vaterpolo-hobotnica, danas državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta... Pa rukometaši, vaterpolisti, jedriličari,... svi su na našem kršu odgojeni... Baš smo svjetsko čudo od sportskih talenata – rezime je čovjeka koji ima iskustvo od pola stoljeća u sportskom novinarstvu!
