Sigurna kuća je ustanova socijalne skrbi koja žrtvama obiteljskog nasilja pruža smještaj. Skoro uvijek se radi o ženama koje tamo potraže utočište nakon što su doživjele nasilje od svojih partnera. Nažalost, po svjedočenju žena koje su završile u sigurnoj kući u Sisku, za njih ni u takvoj ustanovi, u kojoj su očekivale podršku i razumijevanje, problemi nisu prestali. Ohrabrene izlaskom u javnost žena s kojima su dijelile životni prostor u istoj sigurnoj kući, bivše korisnice su nam se obratila kako bi i njihova priča ugledala svijetlo dana.
Naša prva sugovornica, koja se sada nalazi izvan Hrvatske rekla nam je
– Bila sam dva tjedna u toj sigurnoj kući. Došla sam tamo kad mi dijete još nije navršilo dva mjeseca starosti. Tamo se i razboljelo. Morala sam ga kupati u hladnoj sobi. Bili smo natrpani u jednoj sobici ja, dvije žene i moja beba. Kuća je prokišnjavala, sobe su bile vlažne i ustajale, pune prašine i paučine. Stalno sam trpjela vrijeđanje od zaposlenica sigurne kuće. Jedna od njih mi je rekla da sam nemajka jer ne dojim svoju bebe, a zapravo nisam mogla dojiti ga jer sam mlijeko izgubila zbog stresa. Još mi je rekla da me majka nije odgojila. Tamo ni beskućnicima ne bi poželjela da žive. Došlo je do toga da sam nazvala bivšeg partnera da me odvede od tamo, iako me prethodno tukao. Toliko mi je dozlogrdilo biti tamo – rekla nam je.
Po njoj, nemaju sve korisnice sigurne kuće isti tretman.
– Jedna korisnica sigurne kuće ponaša se kako hoće i ne trpi nikakve opomene ili kazne zbog toga. tuče svoju djecu. po noći smo slušali kako urlaju, ali nije bilo reakcija od zaposlenica sigurne kuće.
Naša druga sugovornica, koja se sada nalazi u drugoj sigurnoj kući ispričala nam je svoja iskustva:
– U sigurnoj kući u Sisku sam provela mjesec dana, ali imam osjećaj da je to trajalo kao cijela godina. Nisu mi dopuštali da izađem na zrak, kao ni mom djetetu. Dijete je u razvitku, potrebna mu je fizička aktivnost, a one samo što ga nisu vezale za krevet. Zbog opomena sam morala raditi i s temperaturom 40°c. Zaposlenica kuće mi je govorila da sam "glupača glupa". Jednom mi je za kaznu zaključala WC. Govorila je da nisam normalna. Dobivene donacije za djecu moje dijete nije vidjelo.
Njihovom svjedočenju pridružila se još jedna korisnica sigurne kuće u Sisku, koja je već govorila o svom iskustvu. Ona je, kao i naše prethodne sugovornice, napustila sigurnu kuću u Sisku, a iskustva su im slična.
– Osjećam se dezorijentirano, kao da još nisam mentalno izašla iz te kuće. Čekam da mi netko zabrani izlazak vanka na zrak, da dobijem opomenu – rekla nam je, osjetno uznemirena, bivša korisnica sigurne kuće koja je grupom žena odlučila izaći u javnost sa svojom pričom o nemilim iskustvima iz sigurne kuće.
Prethodno je bila u dvije sigurne kuće koje je morala mijenjati zbog toga što je njen bivši partner otkrio u koju predškolsku ustanovu ide njihovo dijete. U trećoj sigurnoj kući, onoj u Sisku, za nju su počeli problemi. Od pretjerane strogoće prema djeci do izostanka pomoći psihologa, samo su neki od problema koji su, po njenom svjedočenju, bili obilježje života u sigurnoj kući.
– Nedavno sam iz nje izašla, svojevoljno, jer nisam mogla više trpjeti to. U toj sigurnoj kući smo promijenili dva objekta. Prvi je bio toliko neuvjetan da nas je u jednoj sobi spavalo nas petoro. S bakom u pelenama spavali smo u istom krevetu ja i moje dijete. Nije bilo tople vode, osim one koju bi grijali sami u loncima na peći za drva. tako smo kupali djecu – rekla nam je naša sugovornica. Za nju i njene, nevolje nisu prestali ni u novom objektu, čiju je kupnju i adaptaciju financirao grad Sisak s pola milijuna eura.
– Konstantno su nas zaposlenice sigurne kuće vrijeđale, govorile su nam da smo glupače, da smo zaslužile zlostavljanje od svojih bivših partnera. Govorile su nam da su vlažne maramice preveliki luksuz za nas. Dobivale smo hranu s isteklim rokom trajanja. Strahovala sam da će mi se dijete otrovati od mliječnih proizvoda kojima je istekao rok trajanja. O privatnosti nema ni riječi, ovdje lokalni Romi ulaze i izlaze kad ih je volja – ispričala nam je naša sugovornica.
Prozvanu sigurnu kuću iz Siska vodi Centar za žene Adela. Od njih nismo dobili odgovor na naše upite glede svjedočanstava korisnica sigurne kuće koju vode. Ipak, prije dvije godine predsjednica navede udruge za medije je govorila o teškoćama s kojima se susreću voditelji sigurnih kuća.
– Naše financiranje bi trebalo biti po modelu 1/3 nadležno ministarstvo, 1/3 županija, a 1/3 gradovi i općine s područja Sisačko-moslavačke županije. U praksi, mi smo uvijek najzadnji, nakon što se druge namiri – rekla je tada.
– Pomoć skloništima poput našeg trebala bi biti sustavna, jer ovako kao da Hitnu pomoć stavite u status udruge. Status skloništa za žrtve obiteljskog nasilja trebao bi biti istovjetan kao što ga imaju Hitna pomoć, centri za socijalnu skrb i Crveni križ. Naš je angažman od 0 do 24, često i noću sa žrtvom obiteljskog nasilja moramo u bolnicu, na policiju, tu je još i SOS telefon…Kod nas u sigurnoj kući smještaj traže ne samo žene i djeca iz naše županije, nego i iz Dalmacije, Slavonije, pa čak i iz Zagreba – navela je u nastavku predsjednica udruge.
Te godine (2022.) imali su obećanje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da će, pored trogodišnjeg projektnog financiranja, „uskočiti“ i pokriti razliku manjka dobivenih sredstava iz županijskog proračuna. Pomoć Sisačko-moslavačke županije pala je s lanjskih 170 tisuća kuna na 100 tisuća kuna. Istovremeno, i dalje je godišnja pomoć lokalnih jedinica bila više-manje simbolična, između 5 i 20 tisuća kuna.
Činjenice su to koje se trebaju uzeti u obzir prilikom donošenja sudova o svjedočanstvima korisnica sigurne kuće. Odgovore od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, u čijoj je nadležnosti nadzor sigurnih kuća, dakle i one u Sisku, nismo dobili do objave teksta.
Iz udruge Domine koja se bavi promicanjem prava žena o stanju u sigurnim kućama su nam odgovorili:
Domine godinama rade na prikupljanju podataka o tome kakve su usluge dostupne ženama koje su preživjele nasilje i koliko su same žene zadovoljne uslugom. Činjenice su, a istraživanja koje su Domine provodile i iskustvo dugogodišnjeg rada je pokazalo da je nužna standardizacija pružanja usluge. Postojeći standardi su više tehničke prirode i zajednički su za sve pružatelje socijalnih usluga savjetovališta i prihvatilišta. Upitno je koliko je realno očekivati da isti standardi zadovoljavaju skloništa koja vode udruge i JLS, a da nismo osigurali održivo financiranje. Stoga se Domine zalažu za standardizaciju rada, dostatno financiranje osigurano iz proračuna koje bi i savjetovalištima i skloništima osiguralo financijsku održivost, ali za takvo nešto još uvijek nedostaje političke volje.
Istraživanje koje smo provele, pokazalo je da su žene u većini slučaja zadovoljne uslugom u sigurnim kućama, ali nedostaje nam sveobuhvatnih podataka, kako bismo imali potpunu sliku. Ovaj primjer nažalost ukazao je na problem koji je rezultat upravo nedostatka kontinuiranog financiranja i potrebne brige i skrbi sustava, što svakako treba mijenjati i raditi na poboljšanju kroz suradnju svih u sustavu. Važno je ulagati u skloništa jer su nužna kao sigurna mjesta za žene koje su preživjele nasilje i u svakom trenutku se mogu javiti I potražiti pomoć, bilo Centrima, bilo udruzi.