Nitko pristojan ne istrčava se s osudom mladih ljudi kad naprave nešto nesvakidašnje ružno. To je, valjda, prirodan humanistički refleks: da iza svakog počinjenog nedjela tražimo razlog koji ga može objasniti i poslužiti kao neka vrsta olakšavajuće okolnosti. Klince je netko zaveo, upali su u loše društvo, malo su popili, a nisu vični alkoholu, to su osjetljive godine, pa im hormoni divljaju...
Duga je lista popularnih opravdanja za kojima posežemo kad treba umanjiti težinu neke gadosti koju su izveli momci i djevojke na pragu odraslog života. Još je duži popis osoba odnosno institucija koje smatramo odgovornima za ispade mladih. Krivi su roditelji, škola, politika, mediji, društvene mreže...
Da, izvan svake sumnje, jesu, pa što onda? Roditelji su prestari da bismo i...