StoryEditor
HrvatskaProšlo savršeno vrijeme

Ivica Ivanišević: Nekoć su nestajali Buharin i Trocki, a danas manekenke

Piše Ivica Ivanišević
17. srpnja 2021. - 18:09
Za slavnu fotografiju vješanja zastave SSSR-a na vrh Reichstaga  ratni reporter Haldej osobno je izabrao trojicu vojnika te im naložio gdje će i kako stajatiAFP

Najblistavije svojstvo svake fotografije ujedno je i njezino prokletstvo: objektivom naciljani ljudi, predjeli i predmeti bivaju zamrznuti i tako sačuvani za vječnost. To je, naravno, lijepo, jer nam ostaju trajni podsjetnici na minula vremena. No, to je, naravno, i grozno, jer nam ostaju trajni podsjetnici na minula vremena.

Kao što ljudi prosijavaju svoje uspomene, pokušavajući sačuvati one nježne, drage i tople, a zaboraviti manje ugodne, uznemirujuće i tužne, to znaju činiti i države. Fotografije koje i danas, desetljećima nakon što su snimljene, izazivaju ganuće ili ponos nacije, radosno se izlažu pogledima znatiželjnika. One, pak, koje podsjećaju na neke sramne povijesne epizode, nerado se iznose na svjetlo dana i iznova pretiskuju. Uglavnom u mraku deponija skupljaju prašinu, čekajući ponekog istraživača da ih od prilike do prilike s njih otpuše. I to je savršeno normalno. Nešto je manje normalno kad se države, odnosno njezini vladajući aparati, prave da se povijest nije dogodila, pa onda, da bi potkrijepili revizionizam koji pokušavaju progurati, nastoje uništiti sve primjerke fotografija koje ih mogu inkriminirati ili ih žele retuširati, dakle, krivotvoriti.

DVOSTRUKO UMIRANJE

Sovjetski Savez u tome se smislu posebno istaknuo. Dojučerašnji moćni partijci koje je Staljin dao smaknuti, umirali su, u pravilu, najmanje dva puta. Prvi put kad bi ih pokosio metak čekista ili kad bi im zategnuta omča slomila vrat; drugi put kad bi ih neki pedantni retušer po nalogu s vrha izbrisao sa slike na kojoj su se svojedobno, u danima ponosa i slave, smiješili u društvu Josifa Visarionoviča ili svjedočili nekom važnom, povijesnom događaju.

Izraz čistka, koji se uobičajeno koristi da bi opisao odstranjivanje nepoćudnih i krivovjernih iz neke sredine, u Sovjetskom Savezu je imao najmanje dva značenja: doslovno i simboličko. Suborce koji su u međuvremenu proglašeni neprijateljima doslovno se ubijalo, a simbolički se zatiralo svako sjećanje na njih. Sam proces brisanja memorije počinjao je s fotografijama.

Ako vrijedi onaj stari poučak kako slika može govoriti više od tisuću riječi, valja ga dopuniti ne manje važnom opaskom da slika može i lagati više od tisuću riječi. Uzmimo za primjer samo onu slavnu fotografiju vješanja zastave Sovjetskog Saveza na vrh zgrade Reichstaga u svibnju 1945. godine. Tko god je završio srednju školu, morao se s njom barem jednom u životu susresti. Njezina kompozicija toliko je dojmljiva i moćna da se svatko tko je uzme u ruke htio-ne htio mora zapitati je li fotograf (u ovom slučaju radilo se o časniku Crvene armije i ratnom reporteru Jevgeniju Ananjeviču Haldeju, rođenom 1917., a preminulom 1997.) zaista bio toliko talentiran i sretan da bez ikakve pripreme u djeliću sekunde snimi taj veličanstveni kadar ili je okidanju ipak prethodio omanji koreografski napor. Tajna je dugo skrivana, ali je na koncu ipak izišla na svjetlo dana: nadahnut slavnom, nešto starijom fotografijom podizanja američke zastave na Iwo Jimi, Haldej je osobno izabrao trojicu vojnika koji će postaviti barjak na vrh zgrade te im naložio gdje će tko i u kojoj pozi stajati.

Na njegovu sreću, u to vrijeme nije bilo bežičnog interneta, čak ni telefota, sprave kojom su novinari u neka davna, analogna vremena „šerali“ slike, pa snimku nije mogao poslati u redakciju. Morao ga je osobno donijeti, zaključati se u mračnu sobu i razviti fotografiju. Tek tada je opazio kako jedan od vojnika koji pridržavaju kolegu koji podiže barjak ima sat na obje ruke. Ispravno procijenivši da se ne radi o control-freaku koji ne vjeruje jednoj uri pa sa sobom uvijek nosi i poneku rezervnu, nego da je vojnik objektivu nehotice izložio svoj ratni plijen, vjerojatno skinut s ruke nekog mrtvog njemačkog vojnika, Haldej je izbrisao onaj izdajnički drugi sat i pustio sliku u tisak. Iz matičnog tjednika imenom „Ogonjok“ (utemeljenog 1899., a ugašenog u prosincu prošle godine) fotografija je mali milijun puta obišla globus i odavno ušla u naše kolektivno pamćenje kao simbol pobjede nad nacizmom. Trebala su proći duga desetljeća da sovjetski imperij kihne, a istina o ovoj kanonskoj fotografiji konačno dospije u javnost.

Priča koja stoji iza te crno-bijele snimke zorno pokazuje da povijest nikad nije crno-bijela. Jer, kao što nije nepoznat identitet snimatelja, nema nikakvog misterija ni oko toga o kojim se vojnicima radilo. Onaj s dva sata bio je Dagestanac, zvao se Abdulhakim Isakovič Ismajlov (1916. - 2010.) i vi sada vjerojatno mislite kako se radilo o beskrupuloznome gadu koji je cijeli život, u najboljem slučaju, proveo negdje u sivoj društvenoj zoni, ako ne baš u kriminalnom podzemlju. Ali vraga, Ismajlov je bio autentični ratni heroj, sudionik bitke za Staljingrad, pet puta je teško ranjen i uvijek se iznova vraćao na prvu crtu.

NIŠTA OD NAPRETKA

Ma čekajte – mogao bi mi sada prigovoriti poneki čitatelj – kako se priča o povijesnim krivotvorinama u režiji ljudi koji su služili megasatrapu kao što je bio Josif Visarionovič, uklapa u koncept ove rubrike koja se trsi dokazati kako je slavna prošlost uvijek i u svemu bila nadmoćna turobnoj sadašnjosti? Idealno, moram reći. Jer, ako se vama čini da je čovječanstvo u međuvremenu načinilo velik i važan iskorak, barem ako govorimo o fotografskim manipulacijama, sa žaljenjem vas moram upozoriti da griješite. Istini za volju, na globalnom tržištu negativaca danas možda nećete naći mračnjake Staljinova kalibra, a u novije vrijeme nijedan ozbiljan spin-doctor neće svome klijentu preporučiti da s fotografija izrezuje tipove koji mu idu na jetra. Unatoč svemu, bojim se da nikad prije nije bilo toliko nestanaka ljudi koji su se do jučer radosno smiješili sa slika. Nema dana da na portalima ne pročitam kako su neka srdita manekenka ili neki nervozni nogometaš s Instagrama izbrisali sve fotografije sa svojim dojučerašnjim partnerom, odnosno partnericom, koji su im u međuvremenu prestali biti dragi.

Kao što su nekad nestajali revolucionari kalibra Buharina, Zinovjeva, Kamenjeva ili Trockog, danas nestaju mladići i djevojke kojima se friga za bilo kakvo mijenjanje svijeta, ali su zbog nečega jako naljutili svoje dojučerašnje partnere ili su im naprosto dodijali, pa su ih oni osudili na digitalnu smrt. I sada su izbrisani s Instagrama kao stari boljševici s parada na Crvenome trgu. To meni baš i ne zvuči kao bogzna kakav napredak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. srpanj 2021 23:43