Zorana Milanovića lako je zamisliti u seoskoj gostionici.
Uvijek dolazi u isto vrijeme, po njemu možeš narihtati sat, i sjeda za isti stol, odakle se pruža lijep pogled na cijelu krčmu. Konobarica zna što on pije, a on zna sve. Sjedne tako ovaj neizbježni gost uz šalicu kave bez šećera, mali vinjak i čašu mineralne, pa redom oplete po aktualijama. Ništa ne može uteći njegovoj pažnji, sve on prati, o svemu je obaviješten, o zbivanjima u selu kao i o događajima u bijelome svijetu, gdje god na zemljopisnoj karti upreš prstom, on je svugdje doma. I, naravno, priprosti seljani bez puno škole, običan svijet koji se cijeloga života nikamo nije mrdnuo, zadivljeno ga slušaju otvorenih usta kako divani čas o Stipinom pašancu Joskanu koji je kupio Toyotinog hibrida “ka da je auto, boga ti dragoga,...