Faust Vrančić je bio čovjek širokoga znanstvenog interesa, bavio se leksikografijom, filozofijom, teologijom i tehnikom, s pravom ga nazivaju “hrvatskim Leonardom da Vincijem”, svojim je radom, osobito na području tehnike, bio daleko ispred vremena u kojem je živio.
Rođen je u Šibeniku 1551. godine, umro je 1617. u Veneciji, a po vlastitoj je želji sahranjen je u sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću kraj Šibenika. Bio je izumitelj, inženjer, diplomat, biskup, u Padovi i Veneciji je studirao filozofiju, matematiku i fiziku, a tečno je govorio najmanje sedam jezika.
Podrijetlom je iz ugledne šibenske obitelji, koja se spominje već u 14. stoljeću. Otac Mihovil i majka Katarina, koja je bila iz plemićke obitelji Dobrojević, imali su još četvero djece. Za njegovo početno humanističko obrazovanje zaslužan je stric, biskup Antun Vrančić, humanist, ugledni diplomat i crkveni dostojanstvenik koji ga je uzeo kod sebe u Ugarsku, a kasnije ga je poslao na studij u Italiju.
Nakon studija se 1571. vratio u Šibenik, ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se sljedećih dvadesetak godina bavio znanstvenim radom i kretao u društvu brojnih uglednih europskih umjetnika, znanstvenika i graditelja tog doba. Potom je ponovno boravio u Šibeniku i Italiji, 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu, a nakon što mu je rano preminula supruga Marieta, zaredio se 1600. i postao kraljevskim tajnikom za Ugarsku i Transilvaniju.
Nezadovoljan državnom službom napustio je kraljevski dvor 1605. godine, te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Odrekavši se 1608. biskupske časti, nastavio je borbu protiv reformacije, a u Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o strojevima za što je 1614. dobio povlasticu od francuskoga kralja Louisa XIII., a sljedeće godine i od toskanskog vojvode Cosima II. Medicija.
U tom svom kapitalnom djelu, “Machinae Novae” (Novi strojevi), na 49 bakropisa prikazao je 56 različitih konstrukcija, tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, mostove, satove, mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola itd., te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra.
U njihovim opisima Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao savjeti za praktičnu uporabu, a konstrukcija nazvana Mlin ovješen na stijenu predstavlja preteču suvremene vodene turbine.
Opisao je i mogućnost iskorištavanja plime i oseke, opisao je i dao konstrukciju naprave za čišćenje morskog dna. Njegova konstrukcija Most od zvonovine predstavlja prvi razrađeni prijedlog masivnog mosta od metala, koji je ostvaren 150 godina kasnije.
Vrančićev Željezni most predstavlja prvi opis i konstrukcijsko rješenje lančanog mosta, a konstrukcija Most s jednim užetom preteča je suvremene žičare. “Homo Volans” – leteći čovjek, najpoznatija je i u tehničkoj literaturi često spominjana Vrančićeva konstrukcija. Jasno je opisan princip i konstrukcija padobrana, a navodno ga je i sam Vrančić iskušao skokom s nekog tornja u Veneciji.
Živeći izvan domovine Vrančić se služio mnogim jezicima, što je u doba boravka na kraljevskom dvoru u Pragu iskoristio i napisao, za tadašnje poimanje neobičan, višejezični rječnik. Nazvao ga je Rječnik pet najodličnijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga. U tome rječniku je 5411 abecedno poredanih latinskih riječi uz koje su u stupcima riječi ostalih jezika. Vrančićev stupac hrvatskih riječi prvi je hrvatski rječnik uopće i sadrži oko 3800 hrvatskih riječi.
Vrančić se kretao u krugu poznatih znanstvenika, a i sam je istraživao mnoga područja. Rezultate svog rada objavio je u nekoliko knjiga i ostavio u nekoliko rukopisa, gotovo sve na latinskom jeziku. Na svom materinskom jeziku, koji je Vrančić smatrao "najljepšim" i nazivao ga „dalmatinskim” napisao je i knjižicu „Život nikoliko izabranih divic” o dvanaest ranokršćanskih mučenica, a posvetio ju je opatici i sestrama benediktinkama samostana sv. Spasa u Šibeniku.
Zbog bolesti je napustio Rim 1615. želeći svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, ali se zaustavio u Veneciji gdje je preminuo 20. siječnja 1617. godine.