Film "Ribanje i ribarsko prigovaranje" prikazan je u hrvatskim kinima, a uz imena Rade Šerbedžije, Leona Lučeva, Bojana Brajčića i ostalih na plakatu se našlo i ime mlade splitske glumice Uršule Najev. Za 23-godišnju apsolventicu na Akademiji za dramsku umjetnost u Splitu taj je film bio prva prilika da na snimanju prije dvije godine stane uz bok tako velikim glumačkim imenima, a njegova premijera je također nešto čega će se dugo sjećati:
- Prvi put sam gledala sebe u kinu! Imala sam užasnu tremu, kao i kad sam snimala sa Šerbedžijom. U filmu igram lokalnu djevojku koju trojica protagonista susreću na svom putovanju. Film je povijesna drama, temom odskače od većine hrvatskih filmova, vrlo je poetičan. A odlučila sam ga premijerno gledati na Hvaru, gdje je sniman, a ne u Puli ili Zagrebu jer sam pripremala koncert, pa sam čitav tjedan bila na otoku. U Venerandi na Hvaru smo moj bend i ja odsvirali koncert "For Amy" za njezin rođendan, 14. rujna – kaže Uršula koja se čitavo ljeto spremala za taj koncert, hommage za Amy Winehouse.
- Ne znam jesam li ikada bila ponosnija nego nakon koncerta – sjeća se ona.
- Bend se sastoji od devet članova, sve redom vrhunskih glazbenika i divnih ljudi koji su mi pružili puno povjerenja. Zajedno smo stvorili neku magiju pred publikom, bilo je predivno, srca su nam eksplodirala. Ljudi su guštali, kao i mi, reakcije su bile fenomenalne!
Nažalost, zbog korone su nakon toga otkazani koncerti u Zagrebu i Splitu. Ali mi i dalje radimo probe jer to je jedan kvalitetan i autentičan glazbeni projekt, i ne bih bila sretna kad bi sve ostalo na jednoj izvedbi. A vjerujem da neće. Jer dobivam upite, ima zainteresiranih za taj koncert – svi smo mi sada u jednom limbu i čekamo na oportunu situaciju - a ono što možemo napraviti je da nastavimo vježbati, probavati, pa čim se ukaže prilika...
Dogodine je deseta obljetnica njene smrti, bilo bi u redu da se to obilježi jer ipak je Amy jedina glazbenica nove generacije koja je donijela nešto apsolutno novo, to je žena s pet Grammyja u rukama u istoj večeri, upisana u Guinnessovu knjigu rekorda – drži Uršula koja jako voli i cijeni britansku pjevačicu i autoricu koja je umrla u 28. godini života.
- Sjećam se kad se pojavila, ja sam bila jako mala. Nisam je toliko slušala kad je objavila prvi album "Frank", ali kad je izašao "Back to Black" 2007. godine, poludjela sam za njom. Bila mi je "vau"! Tada su hitovi bili Britney Spears, Beyonce, ne sjećam se, a Amy mi je bila ko crna, a najlipša ovca na svitu! - govori Uršula i objašnjava zašto je obožava:
- Fascinantno je što nikad nije pjesmu otpjevala dva puta isto, ona ne pjeva u nekom banalnom smislu te riječi, ne proizvodi lijepe zvukove kao što to radi 99 posto naše estrade. Ona kad pjeva na pragu je umiranja, a umirući stvara život i to je prekrasno. Dušu ogoljeva beskompromisno; njezini tekstovi su toliko intimni, prepoznatljivi, privatni, a iznijeti ih javno već je ogromna hrabrost. Bila je apsolutno svoja, nije bila ukalupljena i to mi se sviđa.
Glazba je jezik kojim je ona jedino mogla komunicirati kako treba, možda je baš to nešto gdje sam se ja prepoznala. Možda. Nisam je htjela oponašati, niti izgledom, niti načinom kako pjeva, htjela sam joj koncertom dati počast i prenijeti mlađim ljudima taj njen fantastičan opus i pokušati, uz moj glumački poziv, prenijeti i dio njene duše, ono što je mislila i osjećala dok je izvodila te pjesme. S čime sam se negdje poistovjetila – priča mlada glumica.
Pored otkazivanja koncerata u koje je uložila puno truda i energije, zbog epidemiološke situacije na čekanju su joj svi planovi vezani za glumu. Uršula je morala, kao i svi iz njene generacije, ponovno upisati petu, apsolventsku godinu na Akademiji, ima i završnu, diplomsku predstavu, ali odigrat će je, kaže, u siječnju 2021. godine:
- Jedva čekam! Od ožujka nisam glumila u predstavi, zaboravila sam i kako to izgleda stajat na sceni – nestrpljiva je, čekajući kada će odigrati monodramu čiji je tekst pročitala još kad je bila studentica treće godine, i odmah je znala da je on taj pravi:
Odabrala sam priču iz knjige "Rabljeno doba" istraživačke novinarke Svetlane Aleksievič, to je dokumentarna proza, iskustva i sudbine ljudi iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza u tranzicijsko vrijeme. Priča koju sam odabrala između stotine i dramatizirala je govori o ženi koja je ostavila obitelj i muža jer se zaljubila u doživotnog robijaša. Otišla je za njim, u mjesto gdje je bio zatvor za najstrašnije ubojice, i smjela ga je viđati dva puta godišnje.
Pitanje koje me privlači u tom komadu je: što je ispravno i postoji li uopće ispravno kao objektivno? Kad pročitamo fabulu koja je ispričana iz više vizura – iz njene, njenog bivšeg muža, sadašnjeg – robijaša, njene obitelji, susjeda, medalja nema dvije, nego stotinu strana. Postoji li onda generalno ispravno ili svatko živi svoju istinu i svoj put? Ništa nije crno-bijelo, život ima sivu zonu. Čovjek ima svoju istinu, ako je on živi kako on misli da treba, kako to može biti krivo ili pravo? - pita se mlada glumica.
Što će se dogoditi kad završi tako dugo iščekivani diplomski rad? Što planira?
- Jutro nakon toga će sunce izaći isto kao i prije, promijenit će se jedino to što ću bit' magistrica, a skinut ću jedan teret s leđa, završit ću bitno poglavlje u životu. Ne volim planove, sve što mi se dogodilo i što sam radila je bilo neplanski. Nadam se da će se situacija popraviti, da će se osloboditi teren za kreativnost jer ja sam radoholičar. Mene veseli raditi, radim ono što obožavam, moj me posao definira, tako da se zbilja nadam otvaranju prilika.
Jer čim ih bude, ja ne sumnjam da ću raditi. Otvorena sam za sve, nije mi bitno je li to u Dugopolju ili New Yorku, ići ću gdje god me srce vuče, gdje god mislim da ću raditi sa kvalitetnim ljudima i steći nova iskustva, učiti, obogatiti znanje i vještine, biti kreativna i slobodna, uživati, gdje god to bilo. Sad sam u Splitu, obožavam ga, ovo je najlipši grad na svitu, ali naravno da bih voljela raširit' krila i poletit' – veli Uršula.