Jeste li znali da najljepši kaktusi rastu u Trogiru? Daleko je grad-dvorac od pustinje, ali ipak baš u njemu možete pronaći primjerke kaktusa kakvih nema nigdje na svijetu. Ovi primjerci, koje već nekoliko godina izrađuje diplomirana kiparica Martina Lučin - za prijatelje i one na društvenim mrežama samo Marta - "rastu" na štandu smještenom na sjevernim vratima Trogira, Martinog grada kojeg obožava i koji joj je, kaže, vječna inspiracija u svemu što radi.
A da itekako zna što radi dokaz su nam bili znatiželjni prolaznici koji su zastajali i gledali svaki primjerak napravljen ručno i umjetnički. I nama su osmijeh izmamili magneti napravljeni od poklopaca boca, minijature nacrtane u praznim ribljim konzervama, stari lončići s krpenim kaktusima... Motivi koji inspiriraju našu umjetnicu uvijek su sasvim obične stvari iz svakodnevnog života, ali i onaj simpatični stari Volkswagenov kombi koji će dirnuti sve one koji barem svojim mlađim dijelom života pripadaju generaciji djece cvijeća. Kad smo primijetili kako je čudno što jedna tako mlada osoba koristi tako starinske motive, Martina nam kroz smijeh kaže da se "rodila u krivo vrijeme".
Ali, krenimo od početka, a to su u ovom slučaju zadnji razredi osnovne škole u kojima je Marta shvatila da je umjetnost ono čime se želim baviti.
- Ona pitanja "Može li se od toga živjeti?" nisu mi ništa predstavljala, pod svaku sam cijenu htjela stvarati, pa kako bude. Upisala sam Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer slikarski dizajner. Paralelno uz slikarstvo se provlačila i ilustracija pa sam počela spajati to dvoje, što radim i dan danas. Na likovnoj akademiji u Rijeci javila mi se jaka želja za trodimenzionalnošću, za istraživanjem prostora i forme, pa sam upisala kiparstvo, a privlačili su me i kolegiji Scenografija, Kostimografija i Objekti za tijelo i prostor. Za vrijeme studija radim u području skulpture, umjetničke instalacije, ilustracije i slikarstva.
U svom radu koristim odbačene predmete, stare novine, žicu, tkaninu pa sve do klasičnih umjetničkih materijala tako da mogu reći da veliku važnost u mom radu ima alkemijska komponenta, često od odbačenih predmeta pokušavam stvoriti nove oblike informacija koje više nemaju dah efermernosti jer alkemija preobrazbe uključuje i preobrazbu mišljenja - priča nam Martina Lučin koju studentske "preokupacije" nikad nisu napustile, a od tih dana je realizirala nekoliko izložbi, samostalnih i skupnih, kroz koje izražava i svoju ekološku svijest.
Priča nam da je već po završetku srednje škole počela razmišljati može li se i kako zaraditi od toga što voli raditi. S obzirom da je rodom iz prelijepog turističkog grada, kao logičan zaključak nametnula se ideja o prodaji radova za vrijeme sezone. Skupila je hrabrost i krenula sa jednim zidom i nekoliko radova bez velikih očekivanja. Nakon dvbije godine otvorila je štand, a to joj je, veli nam, doslovce izmijenilo život.
- Naučila sam puno o sebi, svom radu, upoznala sam puno krasnih ljudi, a najbitniju osobu koju sam upoznala na štandu je upravo moj suprug. Često me ljudi pitaju gdje smo se suprug i ja upoznali, s obzirom da on živi u Americi, evo vam odgovora, na štandu! - smije se Marta dok se mi gubimo u razgledavanju njenih rukotvorina za koje vam je odmah na prvi pogled jasno da su originali, ručno oslikani... Marta, ipak, ima i pomagačice: nakon što sama sašije kaktuse, njena mama ih puni sintetičkim punjenjem za jastuke, dok baka pomaže sa šivanjem ruksaka i pernica, tata svake godine postavlja i odvozi štand i radove, a što se tiče supruga, koji je također umjetnik, njega dopadne zadatak bojanja slika i ilustracija, ali uz to i lijepi, brusi ili što već treba.
Kako smo se za vrijeme druženja s Martinom na njezinom štandu i sami uvjerili koliko simpatije izazivaju njezini radovi, pitamo koja joj je publika najprivrženija.
- To su definitivno djeca od 0 do 99 godina! Ponekad se sakrijem iza štanda i samo promatram ljude kako reagiraju, najdraže mi je vidjeti kako im se oči zasjaje, kako se smiju i upiru prstom u neki rad i jedno drugom pokazuju 'vidi ovo, vidi ovo'. A najdraže mi je kad neka nona ili nonić kupe konzervu ili poklopac s ilustracijom ili kaktus u starom potiću. Izgleda da svatko ima to nešto dječje u sebi. Također sam kroz godine stvorila puno stalnih kupaca koji svake godine dođu nešto kupiti, ili ako nisu u mogućnosti fizički doći pošaljem im poštom, jer, kako kažu, upotpunjuju svoju kolekciju mojih radova. To mi je potvrda da radim nešto kako treba.
Rad na štandu za vrijeme sezone Martini oduzima vrijeme za stvaranje, ali ipak radi i ljeti. Svakodnevno na štandu crta, uglavnom manje ilustracije, jer nema dovoljno prostora za velike formate. Ne voli, kaže, da joj vrijeme "ode u vjetar", pa pokušava iskoristiti svaki trenutak. Dok radi na štandu, a ne izrađuje neke nove stvari, Martina Lučin, veli nam, bilježi u teku sve svoje ideje. Kad smo se s njom sreli, otkrila nam je da joj je teka već prepuna.
- Naredni mjesec, uz nekoliko drugih ideja po pitanju realizacije novih radova, imam u planu šivati nove, velike kaktuse, baš me zanima koliko će 'narasti' ovaj put. Trenutno radim šablone za drugačije oblike, tražim tkanine, te košare i stare teće u koje ću ih "posaditi". Bez kontinuiteta u radu, posvećenosti i odricanja ne bi bilo svega ovoga, ali ne bi ga bilo ni bez inspiracije, a ono što mene nadahnjuje su mačke, Trogir, biljke, Danijel Dragojević, putovanja, vintage interijeri, jazz, oblaci, kiša, odbačeni predmeti, hrana, tiramole... Kod mene rijetko prođe dan, a da nisam ništa nacrtala, sašila, naslikala... Kao samozaposlena radim 24/7 i to mi skroz odgovara. Bitne su mi i organizacija i sloboda, tako da je freelancing, ta kombinacija slobode i discipline, za mene "win win" kombinacija. Nemam ni praznike, ni neradne vikende, a opet imam slobodu uzeti pauzu usred radnog tjedna ako želim, mogu raditi danima u kontinuitetu od 9 do 23 a mogu raditi i od 7 do 13. Možda nekome zvuči nedorečeno i neorganizirano, ali u mojoj glavi i u mom danu je to sve posloženo u jedan savršeni red - objašnjava nam umjetnica.
Pitamo je kako je počela "saditi" svoje prepoznatljive kaktuse, a odgovr nam dokazuje koliko je ova kreativna Trogiranka ujedno snalažljiva i ekološki svjesna.
- Kad sam počela sa šivanjem ruksaka i torbi, uvijek bi mi preostajalo malih komadićaka tkanine. Kako ne volim ništa bacati, jer mislim da se sve može iskoristit na kreativni način, razmišljala sam kako ih upotrijebiti. Doma sam imala pozamašnu kolekciju starih potića i teća koje sam skupljala po otpadima i buvljacima, također i ribljih i mesnih konzervi, i eto, sasvim neočekivano jedan dan je kaktus izrastao u potiću. Do današnjeg dana ih je izraslo toliko puno da ni sama nisam sigurna u brojku. Trenutno me najviše vesele kaktusi koji su moje visine, a mislim da će narasti i još puno viši. Velike kaktuse također šijem po narudžbi i željama kupca. Super pristaju svakom interijeru, ujedno su "child and pet friendly", a idealni su za one kojima biljke inače ne uspijevaju. Često ih kupuju takvi ljudi, dobro se nasmiju sami sebi i odu s "biljkom" koja ne treba ni vodu ni sunce ni brigu - priča nam Marta o svojim kaktusima koji su posljednjih nekoliko mjeseci postali i ogroman hit na društvenim mrežama, a možete ih vidjeti i na njenom Instagram profilu, marta_lucin.
Eto, ni im nismo odoljeli. Htjeli smo ih svakako uživo vidjeti i barem izmjeriti koliko su zadnji primjerci prerasli samu Martinu. Još nisu, ali mogli bi ubrzo.
Pratite Stil i na Instagramu!