Znate li što je zajedničko svim mladim i vrlo uspješnim ljudima s kojima smo imali priliku razgovarati u Stilu? Snažna, gotovo zarazna doza vjere – kako u sebe i svoje mogućnosti, tako i u uvjerenje kako uspjeh neće izostati ako se zaista potrudimo. Jedan od takvih mladih ljudi je Toni Kanaet, 25-godišnji Splićanin koji je na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojio brončanu medalju u taekwondou. Za Tonija je sudjelovanje na Olimpijadi ispunjenje snova koje sanja od djetinjstva, kad se, zaintrigiran prezentacijom koju su članovi kluba "Marjan" održali u njegovoj osnovnoj školi, odlučio priključiti klubu čije su članice, među ostalima, i sjajne sestre Zaninović, Lucija i Ana.
Koje značenje za vas ima ova medalja?
– Sad kad je imam, znam što mogu i znam da mogu postići još više od toga. Ogromna mi je motivacija i zbog nje na Olimpijskim igrama u Parizu želim biti još bolji.
Jeste li pomalo razočarani što nije zlatna?
– Nisam. Znao sam da mi na putu prema zlatu stoji Rus kojeg u prethodnim borbama nikad nisam uspio pobijediti. To me ipak nije obeshrabrilo, dao sam sve od sebe, ali bio sam realan. Ono što mi je na neki način dao taj poraz bila je snaga da u iduće dvije borbe budem još bolji i da se borim još jače. Tako sam osvojio brončanu medalju. Iz ljutnje zbog poraza od Rusa izvukao sam ono najbolje.
Nedavno ste istaknuli kako vas jako veseli što drugima možete biti primjer i nadate se da ćete ih motivirati. Recite nam nešto o tome.
– Najviše od svega me veseli biti motivacija djeci i nadam se da će ih moj primjer potaknuti da se počnu baviti sportom.
A tko je, ili što, vas motiviralo na bavljenje sportom?
– Odmalena sam u sportu. Jedno sam se vrijeme, poput mnogih, želio baviti nogometom, ali nakon što su članovi kluba "Marjan" posjetili našu osnovnu školu, svi moji prijatelji i ja odlučili smo se učlaniti u klub. Na kraju sam od svih ostao samo ja, ali tamo sam stekao nove prijatelje. Mislim da je za mene presudno bilo odrastanje u klubu u kojem su bile sestre Zaninović. Jako sam se veselio svim njihovim uspjesima i s radošću ih dočekivao nakon povratka s natjecanja. Puno mi je značilo što su sada one mene dočekale na povratku iz Tokija i ishvalile moj nastup.
Što vam u najtežim trenucima daje snagu za ustrajnost?
– Ono što radim stvarno jako volim pa mi nikad nije teško otoći na trening. Naravno, dogodi se povremeno neki dan u kojem mi se sve nakupi, kad mi zatreba pauza, pa je uzmem, jer to je važno učiniti, odmoriti se malo, ali čak i tada mi se dogodi da mi nedostaje trening. Evo, nekidan sam se vratio iz Tokija, imao sam doček, proslavili smo, ali meni već sad nedostaje trening...
Što vas se posebno dojmilo u Japanu?
– Pamtit ću upoznavanje s hrvatskim sportašima, to kako sam otkrio koliko smo svi slični, kako nam je zajedničko to što živimo za sport.
Što vam je još novo donijelo ovo iskustvo?
– Sad kad sam primio medalju, vjerujem da ću biti puno opušteniji u budućim borbama, još ću više uživati u njima, ali ću, također, biti još sigurniji u sebe. Davat ću se još jače.
Želite li nešto poručiti za kraj?
– Želim svima reći da mogu ostvariti što god žele, samo trebaju vjerovati u sebe. Tada će moći ostvariti sve što zamisle.
Pratite Stil i na Instagramu!