Kada pročitate da je neki horor "najstrašniji ikada", ili da je neka komedija "najsmješnija ikada", znate da je u pitanju samo najprozirniji marketinški trik. Jer, iako vama osobno to možda i jest najstrašniji horor i najsmješnija komedija, jasno vam je da živimo u 2020. godini te da su vrlo male šanse da je tek sada snimljeno nešto toliko smiješno ili strašno.
Ali kada vidite da se društvenim mrežama širi dokumentarac koji se naziva "najstrašnijim ikada", to vas već može zaintrigirati. Još kada je riječ o dokumentarcu u kojem bivši zaposlenici nekih od najvećih tehnoloških tvrtki na svijetu govore o tome kako nas društvene mreže "kontroliraju" i navode da radimo ono što one žele, čini se da ga ne biste smjeli zaobići. Ili?
Netflixov dokumentarac "Social Dilemma" izazvao je kontroverzije među svjetskom javnosti, ali već nakon nekoliko minuta gledanja shvatili smo kako je riječ o najobičnijem senzacionalističkom uratku koji zapravo "otkriva toplu vodu".
Film nam zaista donosi svjedočanstva ljudi koji su imali istaknute uloge u razvoju Facebooka, Instagrama, Twittera, Googlea i ostalih giganata, ali ona se svode na ono što svi već znamo. Ili bismo barem trebali znati.
Da vam skratimo 94 minute života, strava i užas koji su šokirali nemali broj svjetske populacije svodi se na to da društvene mreže stvaraju profile svojih korisnika kako bi im prikazivali njima relevantne reklame i tako ih natjerali da kupuju proizvode od čijeg reklamiranja društvene mreže žive. Šokirani? Ako jeste, možda biste zaista trebali pogledati "Social Dilemmu", a ako niste iznenađeni ovim revolucionarnim otkrićem, pridružite nam se u daljnjim izljevima sarkazma.
Film nam također donosi i nikad prije ispričanu priču o tome kako društvene mreže drže svoje korisnike što više angažiranima. Spremni? Šalju notifikacije. Niste to očekivali, zar ne?
Dakle, primjerice, YouTube prati vašu aktivnost i sukladno profilu koji je stvorio o vama šalje vam notifikacije videozapisa koji bi vas mogli zanimati. Ovo jezivo saznanje trebalo bi vas odmah natjerati da više nikada ne uđete na YouTube, barem ako se pita glavne aktere dokumentarca. Zanimljiv je i zaključak Jarona Laniera, glazbenika i autora nekolicine djela o opasnostima koje sa sobom donosi tehnologija, koji kaže da nikada ne smijemo kliknuti na preporučeni video. Iako njegova konstatacija u nekom ekstremno distopijskom kontekstu ima smisla, teško je pronaći razlog zašto ne bismo kliknuli na video koji nas zanima i koji bismo možda ionako pogledali samo zato što nam ga je sam YouTube preporučio.
Doduše, postoje i oni koji ne znaju što ih zanima i koji nisu skloni donošenju argumentiranih stavova i kritičkom razmišljanju pa će kliknuti na bilo što, ali takvi su postojali i prije pojave interneta i društvenih mreža te ih se kroz povijest manipuliralo na razne druge načine.
Moramo spomenuti i izjavu najeksponiranijeg svjedoka zločina protiv čovječnosti u režiji društvenih mreža – Tristana Harrisa – koji je rekao da je on osobno najviše ovisan o e-mailu. Ta konstatacija zaista zvuči neobično jer, za razliku od Facebooka, Twittera i ostalih društvenih mreža, elektronička pošta danas uglavnom služi za poslovnu korespondenciju. U redu, ako na vaš službeni mail stiže stotine mailova dnevno, od kojih se njih 99 posto ne tiče osobno vas, a notifikacije stalno dolaze, to može biti malo iritantno, ali vi ne morate provoditi toliko vremena onda na tom vražjem e-mailu. A ako vam se posao uvelike sastoji od toga da svaki dan zaista morate pročitati i odaslati mali milijun mailova, pa... To je onda jednostavno takav posao.
Ali da nastavimo u sarkastičnom tonu, Harrisovu izjavu ćemo staviti u kontekst vremena prije e-maila, odnosno dok je pošta stizala samo u fizičkom obliku. Bi li tada osoba na visokoj poziciji u nekoj velikoj tvrtki mogla reći da je ovisna o pošti jer joj svaki dan mnogo pisama stiže u poštanski sandučić?
Ali nije cijeli dokumentarac toliko dosadan koliko se čini. Naime, Netflix je odlučio dio filma posvetiti igranim scenama u kojima upoznajemo jednu obitelj u kojoj su odnosi narušeni zbog utjecaja tehnologije. Tek taj dio je sjajan. Gluma na razini malo bolje hrvatske sapunice i radnja na razini RTL-ove uspješnice "Krv nije voda" uvodi nas u svijet u kojem obitelj gubi povezanost zbog društvenih mreža, a poteškoće se ogledaju u takvim klišejima da na trenutke ne možete vjerovati da se radi o uratku Netflixa.
Da se razumijemo, svima je jasno da su tehnologija i društvene mreže veliki izazov za čovječanstvo. Lažne vijesti danas se šire brzinom munje, a vrlo lako mogu izazvati političku i društvenu nesigurnost čak i u razvijenim zemljama, a pogotovo u onima koje su uvijek na rubu rata.
Izloženost djece i mladih svakakvom sadržaju, koji je vrlo često nereprezentativan stvarnom životu, kod njih može izazvati razne psihičke probleme i nedovoljno ih dobro pripremiti za samostalno funkcioniranje, ali tu na scenu stupaju prvenstveno roditelji, a onda i ostali faktori odgojno-obrazovnog sustava. Ta djeca neće biti bolji ljudi zato što nisu kliknuli na preporučeni video s YouTubea.
Istina je da živimo u svijetu punom korporacija koje samo gledaju kako će iskoristiti "malog čovjeka" te da uvijek moramo biti na oprezu, ali "Social Dilemma" nam na senzacionalistički način donosi ono što već odavno znamo.
Primjerice, dokumentarac o tome kako sigurnosne agencije i vlade koriste informacije o građanima prikupljene na internetu bi vjerojatno bio pravi horor, ali "Social Dilemma" to nipošto nije. Sve što on jest je najbolji primjer onoga što i sam kritizira – proizvod koji se oslanja na agresivni marketing i materijal za masovno "shareanje" društvenim mrežama.