Dosta toga se dogodilo u nešto više od mjesec dana koliko je prošlo od prvog do drugog dijela četvrte sezone Netflixove hit-serije “Stranger Things”.
Kralj horora Stephen King na Twitteru je pohvalio Nikolu Đurička u uistinu pamtljivoj (sporednoj) ulozi Yurija, što je njegova prva (javna) pohvala nekom glumcu s ovih prostora.
Konačno, Netflix je zahvaljujući “Stranger Things 4-1” dobio najgledaniju seriju u povijesti, megahit koji je streaming servisu bio prijeko potreban nakon gubitka pretplatnika, ujedno i najbolju sezonu iza nastupne prve sa sjajnim korištenjem pjesme “Running Up That Hill” Kate Bush u ključnoj sceni.
Očekivanja od “Stranger Things 4-2” bila su enormna, ali “volume 2” je djelomično izgubio momentum i nije ispao jednako dojmljiv kao “volume 1”, odnosno bolji je ako se sagleda kao dio (dvojne) cjeline, ne zasebno.
Kreatorska braća Duffer bolje su izbalansirali prethodnih sedam filmsko-epskih epizoda, u kojima su likovi i centralni zaplet serije dobili ekspanziju i dobili novi kontekst, nakon čega se prijašnje sezone mogu gledati drugim očima (Vecna, Henry Creel i One su jedna osoba, Eleven je pomogla kreirati Vecnu...).
To se ne može uvijek reći za ove dvije nove epizode, ukupnog trajanja od čak 235 minuta, pri čemu samo druga (ili deveta ako računamo četvrtu sezonu kao cjelinu) traje gotovo dva i pol sata, poput dužeg filma.
Neki sporedni likovi postali su epizodisti, poput Đurička, a bez pojedinih podzapleta se moglo, počevši od spašavanja Hoppera (David Harbour) i njegovog sjedinjenja s Joyce (Winona Ryder); oni bježe iz ruskog zatvora da bi se vratili natrag i borili protiv Demogorgona.
Ponovna uporaba “Running Up That Hill”, najdraže pjesme tinejdžerice Max (Sadie Sink), ovaj put nema jednaku emotivnu težinu, neovisno o “težini” scene, možda i zato što je njezina scena rastegnuta, kao i jedna kasnija s metalcem Eddiejem (Joseph Quinn), kojeg prirodno prati Metallica s klasikom “Master Of Puppets” u još jednom pamtljivom filmsko-glazbenom trenutku serije.
Pa opet, “Stranger Things 4-2” je i dalje “Stranger Things” i nije izgubio magiju, a finale druge sezone ima odličnih “sumirajućih” momenata u slavu serije i filmova osamdesetih kao njezine vječne nostalgične audiovizualne inspiracije.
Primjerice, Nancy (Natalia Dyer) je dobila ime po heroini “Strave u Ulici brijestova”, a u prvoj epizodi nju na razmeđi zbilje i fantazije napada Vecna (Jamie Campbell Bower), monstruozni negativac po uzoru na Freddyja Kruegera.
Kad Nancy do kraja iduće epizode postane junakinja na tragu Sarah Connor i u “slow motionu” puca iz sačmarice, prva asocijacija je “Terminator”, posebice što zapaljeni Vecna izgleda kao gorući terminatorski endoskelet.
Telekinetička Eleven (Millie Bobby Brown) ima impresivnu, veoma sinematičnu scenu razaranja helikoptera, kao preslikanu iz nekog akcijskog filma osamdesetih.
A gdje je nostalgija, tu su i emocije, recimo jedan bitan trenutak između Mikea i Willa (Finn Wolfhard, Noah Schnapp); prvi voli Eleven, a drugi je, prema svemu sudeći, zaljubljen u njega.
Forte serije oduvijek je bila priča o boli odrastanja (slamanje srca) i ulaska u čudovišni svijet odraslih, a četvrta sezona nastavlja u tom smjeru i priprema teren za zaokružavajuću petu i posljednju, najveću dosad.
Gorkoslatki kraj je blizu, oslikan crnim oblacima s crvenim munjama koji se prijeteći nadvijaju nad junacima u završnici “Stranger Things 4-2”.