Kad je Carlos Santana prije dvadesetak godina okupio čitavu četu "đaka" koji su mu u novim pjesmama na "Supernaturalu" pomogli restaurirati staru slavu – to je imalo logike, uzimajući u obzir snagu Santanina branda. Pokazuje se to ovih dana i u slučaju Eltona Johna, koji je osuvremenio što svoje, što tuđe pjesme s nizom mlađih svjetskih pop zvijezda, na albumu "The Lockdown Sessions". Udružen s Duom Lipom i PNAU-om pomeo je top-liste remiksom evergrina "Cold Heart". No, kada se istom "taktikom" posluži hrvatskoj publici posve nepoznat Matej Milošev na albumu prvijencu "U prolazu" – čemu to služi?
Mladi Milošev izvrstan je violončelist klasičar, očito ima skladateljske ambicije u pop-glazbi, a po vlastitom priznanju ne zna pjevati.
Pa umjesto da pokupi nekog iz "A strane", kome bi u zamjenu za glas pisao pjesme prepoznatljiva stila, on je animirao šareno društvo poznatijih kolega – od bračnog para iz Pavela do TBF-a – da bi složio album koji ima odličnih pjesama, ali je nekoherentan i time zbunjujući. Zvuči kao kompilacija pulena neke izdavačke kuće umjesto autorskog projekta iz jedne radionice. Nema "ljepila" koje bi sve to povezalo u logičnu cjelinu, poput Santanina sviračkog stila ili Johnova glasa i opusa. Ekipa je priskočila autoru koji je kao instrumentalist nastupio na mnogim (njihovim) albumima i koncertima, a sad mu oni trebaju da predstavi svoj autorski potencijal. Koji, valja priznati, očito postoji.
Pjesme su svaka za sebe fino izbrušene. Urbani pop koji ne vrijeđa nijedno osjetljivije uho. Već ulazna "Drugom prilikom" privuče pozornost efektnim uvodom i glasom Dunje Ercegović (Lovely Quinces) koja je napokon propjevala na hrvatskom. Tek toliko da je ne prepoznate, ne samo zbog toga.
Iduće tri skladbe također izvode gostujuće pjevačice, s tim da se Tonki Šerić na kraju tog niza pridružio suprug Aljoša. Kao da se par konceptualno naslonio na "sunčani opus" s Pavelova Porinom ovjenčanog "Enuija", i ovdje im se pjesma zove "Sunce". I najnormalnije bi se mogla naći na tom njihovom albumu.
Prethodno je Jelena Radan izvela "Sjene", u svom nikad rockerskijem izdanju, koje snažno izranja u drugom dijelu ove pjesme, da bi Maja Posavec u "Pet godina" ponovno stišala ton, ulazeći gotovom šapatom u dojmljivu baladu "Pet godina".
Ovaj ženski niz već je zbog tog rodnog predznaka koliko-toliko cjelovit, ali onda kao komet doleti "Vječni sjaj", suradnja s TBF-om iz potpuno drugog "svemira". Aktivističko repanje protiv nesmiljene utakmice u suvremenom kapitalizmu, gdje je "čovik čoviku zvir" i "misliš da si bog, a zapravo si rob" dovodi vas do zaraznog, lako pjevnog "hipijevskog" refrena: "Neka vječno sja dobro u ljudima..." Sve pet, ma i šest, ovo je hit koji će svi doživjeti kao TBF-ov, ali kakve on veze ima s ičim prije sebe na albumu?
Onda nas Nenad Borgudan iz Detoura u "Djeci" uvede u opet totalno drugačiji, nekako šansonijerski "đir", da bi nas potom Luce na "Trenutak" vratila u "žensko pismo" s početka.
Nakon uvoda s Miloševljevim prebiranjem po violončelu, naslovnu "U prolazu" preuzima Petar Beluhan iz Mayalesa i to zvuči kao... pa, kao Mayales. Dakle, super, ali opet nešto četvrto.
Po meni vrhunac albuma, izuzmemo li hitoidni naboj "Vječnog sjaja", donosi "late night" laganica "Nema te". Vrlo je lijepo izvodi, nepoznat i nepotpisan, ugodni muški vokal (nije autorov), kojem se na sredini pridružuje ženski, i tu se pjesma krasno "raširi", da bi je ovo dvoje složno doveli do gudačkog smiraja na kraju.
Bio bi to logičan i odličan kraj albuma, da ne slijedi pjesma "Before I Go", nešto kao "bonus track", a riječ je o skladbi pokojnog oca Mateja Miloševa, Rastka Miloševa Rasa, prvog gitarista Parnog valjka. Dakle, nešto poput posvete, ali na kraju "knjige". A ona nikako nije "roman", već "zbirka pripovjedaka" koje nemaju zajednički rukopis, iako ih je pisala ista ruka.
Većinu pjesama Milošev kao da je radio ciljano za projekte njihovih izvođača. Doživjet će ih se kao njihove singlove, a ne kao dio albuma zapravo vrlo perspektivnog mladog autora.
Pratite Stil i na Instagramu!