Vijest da su Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter nakon skoro 30 godina raskinuli suradnju potresla je glazbeni svijet. Francuski duo poznatiji pod imenom Daft Punk imao je ogroman utjecaj na razvoj elektroničke glazbe, a mnogi ih smatraju jednim od najvažnijih glazbenih skupina u posljednja tri desetljeća općenito.
Inspirirani ponajprije Beach Boysima, Homem-Christo i Bangalter, krajem osamdesetih osnovali su rock bend, ali ih je put ubrzo odveo u smjeru ritam mašina i sintesajzera. U rujnu 1993. dvojac je upoznao Stuarta Macmillana na jednom raveu u Parizu, a od demosnimke koju su mu pokazali nastao je njihov prvi singl „The New Wave”.
No tek je „Da Funk” postigla značajniji komercijalni uspjeh, a nakon što su potpisali ugovor s Virgin Recordsom, 1997. su izdali i svoj prvi album „Homework”. Dugoočekivani uradak naišao je na pozitivne kritike i skrenuo pažnju javnosti na francuski house, a „Around the World” je postao svevremenski hit koji predstavlja esenciju Daft Punka i koji, unatoč jednostavnom konceptu pjesme, i danas zvuči genijalno.
Za razliku od „sirove elektronske glazbe” s „Homeworka”, kako ju je opisao Bangalter, drugi album Daft Punka donio je pjesme koje su bile bolje strukturirane, zbog čega je svaka mogla biti promatrana samostalno, a ne isključivo kao dio cjeline. Od „One More Time”, koja dijeli mnoge sličnosti s „Around the World”, preko partijanerske „Crescendolls” pa sve do transcendentalne „Veridis Quo” koju se može smjestiti u sam vrh ambijentalne glazbe, „Discovery” je kompleksan album u kojem se francuski duo nametnuo kao netko tko trendove nameće, umjesto da ih samo prati.
„Face to Face” pokazala je da Daft Punk može biti i značajno manje „sirov” te ih je dovela do prvog mjesta na ljestvici klupske glazbe u SAD-u, dok je „guitar tapping” sekvenca u pjesmi „Aerodynamic” otkrila da su Bangalter i Homem-Christo prije svega u duši rockeri i naznačila da nas u budućnosti čeka povratak korijenima, odnosno odvođenje elektroničke glazbe u svijet „živih” instrumenata, a što će doživjeti svoj vrhunac na ekstra uspješnim albumom „Random Access Memories” iz 2013., koji će se pokazati kao njihov posljednji.
No prije toga, Daft Punk će izdati „Human After All”, koji će biti njihovo najdetaljnije hvatanje u koštac s odnosom čovjeka i tehnologije, ali koji će zbog povratka minimalizmu naići na velike kritike.
Bangalter i Homem-Christo sredinom 90-ih nastupali su po SAD-u bez krinki, ali praktički od samog početka svoje globalne popularnosti odlučili su se ne pokazivati svoja lica. Već početkom 2000-ih kacige i robotska odijela postala su neizostavni dio njihova pojavljivanja u javnosti, a razlozi su bili kombinacija teatralnosti i želje za anonimnošću.
- Ne vjerujemo u pojam „zvijezda”. Želimo se fokusirati na glazbu, a ako moramo stvoriti nekakvu sliku o sebi, to onda mora biti umjetna slika - rekao je Bangalter u jednom od rijetkih intervjua koje je dvojac dao u svojoj karijeri.
Robotska odijela predstavljala su im najlakši put za spajanje osobina ljudi i strojeva, a upravo se „Human After All” najviše bavio tom tematikom. Taj album također je predstavljao i ogroman pomak u smjeru rocka, koji se nije ogledao samo u puno većem prisustvu gitare, već i u aranžmanu pjesama te dosta „agresivnom” pristupu koji dominira albumom. Unatoč kritikama, „Robot Rock” i „Technologic” ipak su zauzele važno mjesto u opusu Daft Punka, kao i u njihovim live nastupima.
Kritike su ponajviše bile upućene u smjeru produkcije samog albuma, a da bi to „ispravili”, Bangalter i Homem-Christo su za potrebe snimanja „Random Access Memoriesa” okupili veliki broj glazbenika u svom studiju, kako bi pjesama sadržavale „žive” instrumente, a jedina elektronika koju su koristili bile su ritam mašine, modularni sintesajzeri i stariji „vocoderi”.
Osam godina nakon „Human After All”, svjetlo dana ugledao je njihov najkvalitetniji i najkompleksniji album koji je obuhvatio gotovo sve glazbene žanrove i uz gostovanje pomno biranih glazbenika Daft Punku osigurao posebno mjesto u povijesti glazbe.
„Random Access Memories” osvojio je pet Grammyja, uključujući onaj za album godine, dok je „Get Lucky”, na kojoj gostuju Pharrell Williams i Nile Rodgers, pronašla svoje mjesto među Top 10 pjesama u čak 32 zemlje.
Uz taj apsolutni hit i „Lose Yourself to Dance” koji je napravljen na sličan „kalup” i s istom postavom, album je prepun sjajnih stvari koje „Random Access Memories” čine epskim electro-rock uratkom koji funkcionira na više razina.
- Posjeli su me i rekli mi da im pričam o svom životu, a snimali su me s tri mikrofona različite starosti. Tko bi tu primijetio razliku osim Daft Punka? - izjavio je Giorgio Moroder, koji se smatra „ocem disca”, o svom gostovanju na albumu.
Pored sjajnih electro-pop uradaka „Give Life Back to Music” i „Fragments of Time”, sjetne „The Game of Love” i dirljive „Touch” koju izvodi Paul Williams, možda se najviše izdvaja remek-djelo koje je dvojac producirao uz pomoć Juliana Casablancasa - „Instant Crush”.
Tugaljiva priča o mladenačkom zaljubljivanju u djevojku i propuštanju prilike za razvijanje veze s njom, započela je svoj put još 2010., kada se Daft Punk sastao s Casablancasom, čiji su inače veliki obožavatelji. Casablancasu se demo svidio, ali se za vrijeme snimanja odmaknuo od stihova koji su nastali u suradnji s Paulom Williamsom te je uz veliku dozu improvizacije otpjevao pjesmu kako samo on zna. Također je on taj koji je odsvirao „tragični” gitarski solo koji je upotpunio (pretjerano?) dramatičnu atmosferu pjesme, koja je dobila novu dimenziju s fantastičnim spotom koji je režirao Warren Fu.
Iako se upravo njihov nastup na Coachelli 2006. smatra prijelomnom točkom nakon koje je EDM pronašao put do novih generacija i ušao u mainstream, Daft Punk je odbijao ograničiti se samo na pojam electro-dance glazbe, smatrajući da joj nedostaje dubine.
- Producentima elektroničke glazbe nedostaje fundamentalnih glazbenih vještina i 'sluha' – rekao je francuski duo jednom prilikom.
Ali ne samo to, dvojac je u intervjuu za NME 2013. priznao da uopće ne slušaju puno današnje elektroničke glazbe te da su prvotno mislili da je EDM ime izvođača, a ne naziv cijelog jednog glazbenog smjera, te su kao glavnu inspiraciju za svoj posljednji album naveli „The Rumours” Fleetwood Maca i „The Dark Side of the Moon” Pink Floyda.
Daft Punk su uvijek bili originalni, a na takav način su se i oprostili od javnosti. Na svom YouTube kanalu su objavili video naziva „Epilogue” koji prikazuje scenu iz njihova dugometražnog filma „Electroma” u kojoj jedan robot drugome aktivira dugme za samouništenje, nakon čega se ovaj udalji i bude raznesen u tisuće komadića. Scena je popraćena stihovima iz pjesme „Touch”, zbog čega video dodatno dobiva na dramatičnosti.
Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter tako se nakon 28 godina okreću novim stvarima u životu i iza sebe ostavljaju ogromno nasljeđe koje će desetljećima služiti kao inspiracija mnogim glazbenicima. A kojim stvarima se okreću? To ne znamo, jer kao i uvijek, francuski dvojac sve stvari drži za sebe i s javnosti komunicira minimalno koliko je potrebno kako bi zadovoljili nekakvu normu i podsjetili javnost da se radi o stvarnim osobama, a ne nekakvim mitskim bićima ili možda robotima.