Bio je 22. lipnja 1986., bio je to jedan od najvažnijih datuma u povijesti nogometne igre. Utakmica Svjetskog prvenstva između Engleske i Argentine. Igrala se 51. minuta, a onda je najveći igrač u povijesti ovog sporta, Diego, dao onaj čuveni gol za 1:0, gol “božanskom rukom”.
Sudac to nije vidio, ruke engleskog vratara i lopta prekrili su Diegovu glavu, zviždaljka se nije čula, i tako je taj gol, kao i onaj drugi Diegov, najljepši gol u povijesti nogometa, postao legenda. I Diego, i ruka, i gol. Sve. Sudac igranje rukom nije vidio, a VAR-a nije bilo. Da jest, danas se tog trenutka nitko ne bi sjećao, ta bi utakmica bila zaboravljena, pamtilo bi se samo tko je prošao dalje, a ne bi bilo ni “božanske ruke”, legenda ne bi postojala niti jedne minute. Ovako živi i traje gotovo 40 godina! A to, takve utakmice koje mi koji smo ih gledali nećemo zaboraviti dok nas razum služi, jesu sva ljepota najljepše igre na svijetu. A dio tog sporta, kao i svakog u kojem suci imaju bitnu ulogu, jesu upravo i pogreške, ljudske i nenamjerne tih istih sudaca. Navijače živciraju, viče im se i zviždi, ali kasnije se suce zaboravlja, a legende ostaju. I sudačke pogreške postaju legende. I hvala im na tome.
Od prvog sam dana protiv VAR-a, protiv tehnike, umjetne ili glupe inteligencije i čega već, koji će ući na teren i poremetiti, što bi rekao Špaco, impostaciju koja je trajala više od stoljeća - dvije momčadi s 11 igrača, dvi branke, balun, i suci. I gotovo. A sada? Zamislite nasilja nad sportom kad padne gol, navijači i igrači se raduju, grle, ljube, skaču, i onda onaj lik na sredini terena nešto šapće u mikrofon, pa kreće gledat televiziju, drugi program, pa to traje pet-šest minuta, pa se vrati na teren i kaže - nije to gol. Kakvo ubijanje sporta, kakvo ubijanje nogometa.
Ali, velikani iz FIFA-e i ostalih suspektnih i antinogometnih organizacija znaju bolje, pa nas istom srčanošću, kao što su nam govorili da je VAR spas za nogomet, uvjeravaju da Katarci i Saudijci igraju najbolji nogomet na svijetu i da stoga tamo trebaju biti svjetska prvenstva... I onda od takvog VAR-a imamo veći (k)VAR. Hrvatski, dakako.
Hrvati, naime, imaju tu ljupku osobinu da aposlutno sve svojom dvoličnošću izokrenu, preokrenu, pokvare i izrugaju. Tako je bilo i s tim neprijateljem nogometa čiju hrvatsku iskrivljenu varijantu gledamo i slušamo posljednjih dana u izvedbi sudačke komisije s Brunom Marićem na vrhu. U evidentnoj i općoj histeriji kontra Hajduka (pustimo to na što sliči igra “bijelih” zbog koje opet neće biti prvaci, i kakva se užasna sportska politika vodi na Poljudu), od odvratnih tekstova i komentara po portalima, do skandiranja kako Livaju treba ubiti na opće zadovoljstvo Riječana i dinamovaca, do podmetanja noge na gotovo svakoj utakmici od strane sudaca, toj istoj sudačkoj komisiji nije se ni obraz zarumenio nakon sprdačine koju smo slušali iz VAR sobe na utakmici Varaždin - Hajduk. Kao da i to nije bilo dovoljno, Marić je, kao pravi reprezent sveg zla u našem nogometu, poručio novinarima da njemu i kolegama u crvenom (nisu obukli crne majice) trebamo vjerovati i da je zapravo jedino bitno - tko je ta hulja, taj zlotvor, to mučko đubre koje je transkript snimke pustio u javnost!
Kao da slušamo hrvatskog premijera kad su iscurili “Josipini dnevnici”, kad smo saznali tko je “radost”, a tko je “lipa”. U ovom slučaju “tko je igrao rukom, tko je faulirao, tko je u ofsajdu”. Pusti ofsajd, pusti krađu, ubij “zviždača”.
Da smo primitivni kao dečki iz sudačke komisije, poručili bi: “Odite u ku*ac svi zajedno!” I ponesite VAR sa sobom.