„Balkanac” može otići u Njemačku, ali ne može otići Balkanac iz njega. Ovo „Balkanac” ne shvatite baš doslovno, ali poruka je jasna. Kad treba pronaći rupu za zaobići pravila, ovako banalno ili ne, tu smo već europski prvaci.
U centru Berlina na jednoj lokaciji platio sam parking karticom. Bila je riječ o velikom parkiralištu u prizemlju zgrade, s većim automatom za naplaćivanje, sukladno stanju parkinga također odlično održavanom. Plaća se na odlasku, ovisno o duljini boravka. No, zapelo je na drugoj lokaciji.
U blizini poznatog trga Alexanderplatza relativno brzo sam s obzirom na lokaciju našao parking mjesto, na vanjskom parkiralištu. Međutim vanjski parking, unaprijed se plaća, a naplatni automat je blago rečeno - koma. Ne prolazi kartica prvi put, drugi put. Ni druga kartica. Barem se nadam da nije, zbog toga što račun nije izišao. Automat uopće ne prima novčanice. Može se platiti i online, ali samo preko neke aplikacije. Ne može porukama i slično. Još malo trebat će i za otići na wc skinuti neku aplikaciju. Po mogućnosti tražit će se da imaš i neku posebnu lozinku za ulazak u svoj profil, pa kad prigusti, dok stiskaš i znojiš se, sjeti se ti lozinke.
Okrenuo sam se naopako, izvrnuo džepove, prekopao boršu. Ubacio u automat što sam iskopao kovanica. Tri eura jedva sklepanih, u sudačkoj nadoknadi. Sat je dva eura, ali može se platiti i manji vremenski rok. Dakle, sat i pol. Računam na povratku ću negdje nešto kupiti da se osiguram kovanicama, da produžim plaćanje, ali kvragu, zadnjih 500 metara šetnje - nigdje ničega. Ni običnog dućana.
Bit će kod Lidla
Ajde, vratio sam se na vrijeme. Ušao sam u automobil i kazao sam sebi sad ću se samo premjestiti vozilo na drugi parking, negdje gdje prima automat kartice, platiti, pa nastaviti s poslom, jer cure rokovi, treba nešto napisati. E, sad za dišpet nije bilo više nigdje nikakvog parkinga. Curi vrijeme, u redakciji čekaju, a da znaju da se ja vozim umjesto da pišem rekli bi mi da sam lud. U centru grada ne možeš nigdje stati, a da kreneš izaći iz centra, izgubiš u velegradu od četiri milijuna ljudi hladno – sat vremena. A to vrijeme nemam. No, onda se u meni probudio „Balkanac”.
Ako nema parkirališnog mjesta kao takvog, onda ima parkirališta od „Lidla”. Kružeći automobilom kao morski pas oko Čeha na pedalini na pučini, krajičkom oka spazio sam natpis „Lidl”. A uz to i natpis nešto u stilu „Parkplatz für Kunden”. Odmah sam se sjetio ono malo njemačkog što mi je ostalo u podsvijesti iz srednje škole, postao „mušterija”, makar nije bilo ni rampe ni kartice na ulazu na parkiralište.
Uparkirao sam u „Lidla”, na poluprazno parkiralište jer očito u tom kvartu fali nas „Balkanaca”, i odradio tamo ostatak posla. A onda sam ušao u dućan i kupio – gumene bombone. Nisam morao, nije bilo kontrole. Ali da ipak (ne) budem Balkanac.
