U Hajduku sam pokrivao sve pozicije, supruga me odmah osvojila plesom, a sad čekamo drugo dijete, uzbuđeni smo

Od nogometa do bazena. Točnije, od Hajduka do vaterpola, uz diplomu s Građevinskog fakulteta u Splitu. Takav je bio put Mate Anića, hrvatskog reprezentativca i igrača Jadrana. Većina je ovog vratara upoznala za vrijeme Svjetskog prvenstva u Dohi, na kojem su Barakude osvojile zlato. Mate je tada ukočio u vodu, onako s klupe, kad se karta za onog tko će proći dalje dijelila nakon boljeg raspucavanja peteraca. Prva takva situacija bila je u polufinalu protiv Francuske, a kako to nije bila samo sreća potvrdio je u novoj "lutriji". U borbi za zlato protiv Italije, kada se ključnom za pobjedu pokazala obrana ovog Splićanina koji je u četvrtoj seriji zaustavio udarac Francesca Di Fulvija.

Iako hrvatski vaterpolisti pogled sada usmjeravaju prema Olimpijskih igrama u Parizu i trenutno bruse formu u Sloveniji, svjetsko zlato će sigurno još dugo pamtiti.

- To je vrhunac moje karijere. Otići na jedno takvo veliko natjecanje je poseban osjećaj. Često sam bio na pripremama, ali baš otputovati s ekipom negdje je korak dalje. Moje prvo veliko natjecanje i odmah zlato. Nije moglo bolje proći. Jako sam sretan i sigurno ću se još dugo vremena prisjećati tih događaja – počeo je naš junak iz Dohe.

Kako ste postali takav specijalac za obranu peteraca?

- Mislim da je to individualna stvar. Ja sam dosta u tom pripremnom periodu za Dohu vježbao baš peterce i kad je došao red na mene da uskočim u bazen, jednostavno je glava bila prazna. Nisam ništa razmišljao, vjerovao sam instinktu i to je urodilo plodom.

S Matom smo se našli ispred njegove Osnovne škole na Ravnim Njivama. Ispričao nam je kako su kao djeca, on i kolega Marino Čagalj "hvatali" dva autobusa do Poljuda, pa još malo "na noge" kako bi došli do Poljuda. Ništa nije bilo teško za otići na trening, ali ovaj vaterpolist prve sportske korake je počeo u Hajduku.

- Paralelno s prvim razredom osnovne škole sam se upisao u Akademiju, trenirali smo tamo "na Dalmatinca". Kao svaki dječak iz Splita sam obožavao balun i mislim da je to bio neki ispravan put. Tri godine sam trenirao nogomet, ali jednog dana me samo odvelo na bazen i tako je ostalo.

Kasnije se profilirao

Jeste li u Hajduku bili između vratnica?

- Nisam, u početku sam pokrivao sve pozicije, to obično bude tako u mlađim uzrastima. Kasnije sam se profilirao u stopera, vjerojatno zbog visine.

Kako ste onda u bazenu završili na golu?

- Kako sam kasnije došao u vaterpolo, plivao sam slabije nego moji vršnjaci, još je bilo puno onih koji su u vaterpolo došli s plivanja. Jedan trening sam nekako završio na golu i kako je prošlo dobro, nastavio sam biti vratar.

Možemo li vratare smatrati pojedincima u kolektivu?

- Apsolutno! Po meni je psihološka strana te pozicije najzahtjevnija, jer sami ste u svemu. Nema vam tko pomoći, iako opet znači puno kad je obrana na razini. Suigrači vam tako uvelike olakšavaju posao.

Malo nogometa, više vaterpola, ali tu je i završen fakultet?

- Da, to su bile izazovne godine kojih se često i rado prisjećam. Paralelno s vaterpolom sam uspješno gurao i tri godine stručnog studija građevine u Splitu. Ponosan sam na to, jer nije bilo lako. Išao sam u srednju građevinsku školu, pa je izbor studija nekako došao logično. Bilo je tu i tehničkog crtanja, rada s rapidografima. Vjerujem da mlađe generacije uopće ni ne znaju što je to. Izazovno razdoblje, trebala je tu mirna ruka i puno koncentracije, ali sve sam prošao. I drago mi je, jer kroz sve to sam dobio jedne dobre temelje za život i osobine koje me krase danas.

Jeste li si mogli priuštiti neke izlaske ili toga nije bilo zbog vaterpola?

- Bilo je, ali manje nego kod ostalih. Kolege bi prije ili nakon predavanja išli na kave i druženja, a ja to nisam mogao zbog treninga. Nije bilo toga, ali ekipa je bila dobra na fakultetu i našlo bi se vremena vikendom za izaći, ako nije bilo obveza s vaterpolom.

Kako ste upoznali današnju suprugu Deu?

- Sa suprugom Deom sam se upoznao taman uoči mature, dakle prelazak iz srednje škole na fakultet. Sreli smo se u jednom splitskom noćnom klubu. Osvojila me svojim plesom, jer je bila plesačica. Naravno, kasnije i ostalim stvarima, ali ples je bio onako... na prvu.

Bilo je lakše te izazovne trenutke u životu proći s njom?

- Naravno, cijelo to vrijeme na faksu smo bili skupa i bilo mi je lakše kad sam imao nju uza se. Bili su to ispunjeniji dani, uz vrijeme za vaterpolo, faks, tadašnju curu i prijatelje.

Mate i Dea imaju kćer Noemi, a svjetski prvak otkrio nam je kako u obitelj Anić stiže prinova.

- Noemi ima dvije godine i dva mjeseca. Već ona dosta priča i razumije stvari oko sebe, a bila je par puta i na bazenu, svidjelo joj se. Navijala je za tatu.

Hoće li i ona završiti u vaterpolu?

- Ha-ha, nećemo još ništa požurivati, rano je još govoriti o tome. Drugo dijete je na putu, u devetom mjesecu očekujemo proširenje obitelji. Jako smo uzbuđeni, bit će nam to druga kćer.

Uhvatio se kuhače

Tko je u kući zadužen za kuhanje?

- Uglavnom žena, ali ja isto mogu uskočiti kad stignem, nije mi strano biti u kuhinji.

Jeste li onda više zaduženi za čišćenje?

- Uh, ne! Ipak mi je draže kuhati, ha-ha.

Imate li neke posebne režime prehrane?

- Nemam, ne mogu reći da sam na nekoj dijeti. Ponekad prije velikih turnira pripazim na unos određenih namirnica.

Tko je u reprezentaciji izbirljiv što se tiče hrane?

- Nismo mi takvi. Uglavnom jedemo sve, ali i imamo izbor na tim velikim natjecanjima, jer uglavnom tu bude švedski stol.

Tko jede najviše?

- Centri! – kao iz topa je ispalio Mate, ali nije imenovao pojedince.

Kako provodite slobodno vrijeme na reprezentativnim okupljanjima?

- Uglavnom vrijeme nastojimo iskoristiti za odmor, ali navečer se skupimo u sobi kod nekog pa kartamo, ili pričamo. Bude to ležerno druženje i razgovor o svemu, provodimo vrijeme skupa.

Imate li neke posebne rituale prije utakmice?

- Nemam. Želim samo biti odmoren i nastojim imati istu fizičku, ali i psihičku pripremu.

Naravno da se u svlačionici razgovara i o drugim sportovima. Već su nam neke Matine kolege otkrile kako tu zna biti provokacija na račun Hajduka od strane Dinamovih navijača. Nećemo ih opet prozivati, ali svakako ne bude dosadno. No, vaterpolisti prate i košarku, a ovaj Splićanin pogotovo voli i tenis. Za vrijeme SP-a, igrao se i WTA u Dohi, pa se vratar hrvatske reprezentacije našao na tom turniru u ulozi navijača. Srećom, raspored je dopustio da pogleda koji meč, pa je ispratio Petru Martić koju je za osminu finala spomenutog turnira svladala Naomi Osaka. U daljnjem razgovoru oko tenisa... moramo priznati da nas je Mate malo iznenadio.

Tko vam je najdraži tenisač?

- Marin Čilić! Nemam neki poseban razlog, puno sam ga gledao u vrhuncu njegove karijere, pratio od početka...

Jednom prilikom ste rekli da želite živjeti u Barceloni. Zašto baš taj grad?

- To je bilo prije nekoliko godina i tada sam se vidio u tom prekrasnom, mediteranskom gradu. Sličnom Splitu. Tada mi je izgledalo da bi bilo lijepo provesti koju godinu u katalonskoj prijestolnici, malo naučiti jezik, što mi je tada bila želja. Ali sada što sam stariji shvaćam da "nema Splita do Splita".