Ratko Rudić je u svojoj dugačkoj karijeri uspio nešto što svi drugi, ne samo u vaterpolu, mogu samo sanjati

Nije ovo samo njegov oproštaj, ali njegove brojke su nevjerojatne, te je u domu KPK, gdje se ovog vikenda okupio vaterpolski svijet, gdje se god okreneš po gradu svjetskog putnika, Marka Pola - olimpijski pobjednici, svjetski i europski prvaci, a gdje su im srebra i bronce, plus s klubovima osvajači brojnih trofeja. Ali, opet, svi ostali će se nakloniti genijalcu, kojem je danas 76 na leđima, a koji je još uvijek ‘sto posto unutra’. 

Korona je zaustavila Ratka Rudića na klupi PRO Recca u lovu na trofej koji mu nedostaje u karijeri – naslov klupskog prvaka Europe, ali u tom njegovom 39 godina dugom trenerskom putu tek je nešto sitno proveo radeći u klubovima, dok je kao izbornik uspio nešto na što svi drugi, ne samo u vaterpolu, sanjaju. 

Što je to uspio legendarni brk svjetskog vaterpola? Samo deset medalja koliko je osvojio s Hrvatskom u dva olimpijska ciklusa bila bi dovoljna za naklon, a on je dosta, dosta prije nego je prihvatio poziv prije svega Perice Bukića, bio je tu i Goran Sukno, već bio najtrofejniji vaterpolski trener svijeta. Iz prve je uzeo olimpijsko zlato, bilo je to 1984. godine u LA-u, potom ga je obranio četiri godine poslije u Seoulu, i taj svoj niz, koji je počeo sa SFRJ, nastavio je kao izbornik Italije – zlato u Barceloni 1992., pa onda je i 1996. godine je s Italijom na pobjedničkom postolju, ne na najvišoj stepenici, već na najnižoj, ali četiri medalje za redom! Kad se zna još kako je kao igrač uzeo srebro u Moskvi 1980., osvajao je, dakle, medalje na pet Olimpijskih igara u nizu! 

Računajući sva natjecanja medalje je osvajao s čak pet reprezentacija s tri kontinenta, osim sa SFRJ, Italijom i Hrvatskom, još I sa SAD-om, te Brazilom. Ustvari, sa svima s kojima je radio. Hrvatsku je odveo do prvog zlata na velikim natjecanjima – Svjetsko prvenstvo u Melbourneu 2007., zatim do prvog naslova europskog prvaka – Zagreb 2010., te do danas jedinog zlata na Olimpijskim igrama, a bilo je to u Londonu 2012. godine. 

I večeras u Korčuli okupili su se njegovi zlatni iz 2012., onih trinaest veličanstvenih, koji je stekli sportsku besmrtnost. Amo redom, kao što je to bilo u Londonu: jedan – Josip Pavić, dva – Damir Burić, tri – Miho Bošković, četiri – Nikša Dobud, pet – Maro Joković, šest – Ivan Buljubašić, sedam – Petar Muslim, osam – Andro Bušlje, devet – Sandro Sukno, deset – Samir Barać kapetan, jedanaest – Igor Hinić, dvanaest – Paulo Obradović, te trinaest Frano Vićan. I nek se zna kako su mu desne ruke bili Elvis Fatović i Vjeko Kobešćak, bio je tu i Zoran Kačić, Damir Luketić, Pero Kuterovac, a ne možeš i njih ne spomenuti. Fatović i Kobešćak su počeli pobjednički niz u Londonu. Rudić je zbog isključenja u finalu Svjetske lige u Almatiju morao na tribine prvog dana olimpijskog turnira kad se dobila Grčka s 8:6, naravno, sve je s njima crtao i nacrtao i tada, a skupa su u skupini dobili potom i Španjolsku (8:7), zatim Italiju, pa Australiju, obje s po 11:6, te na kraju Kazahstan s 12:4.

I onda završnica. U četvrtfinalu su nadigrali SAD s 8:2, u polufinalu Crnu Goru sa 7:5, te u finalu Italiju s 8:6 kad je prvi strijelac bio Joković s tri pogotka, koji je sad u Parizu došao do svoje treće olimpijske medalje (zlato, te dva srebra), i koji je jedini još uvijek aktivan u kapici reprezentacije (dvadeset i jedna medalja s reprezentacijom, a klupskih nitko nema više od njega u povijesti hrvatskog vaterpola - sve je bliže i bliže brojci od 50 trofeja). ‘Živ’ je još i Bušlje, koji brani boje Olympiacosa, a iako ga nema već tri godine u reprezentaciji, i dalje je broj jedan po broju osvojenih medalja u njenoj kapici – dvadeset i dvije (sedam u nizu na SP-ima, rekorder)!   

Rudić je prije 61 godinu imao prvoligaški debi u kapici splitskog Jadrana, ukupno je osvojio kao izbornik 41 medalju što ga čini drugim najtrofejnijim trenerom u povijesti loptačkih sportova, računajući i igračke - 67!

I kad se sve to zna, ne čudi što su svi u domu KPK pod vedrim nebom, ustali i zapljeskali Maestru, koji, kao što je rekao prije četiri godine, gotov sam s trenerskom karijerom, ali ne s vaterpolom.