StoryEditorOCM
VaterpoloHRVATSKA - SRBIJA

Kralj Ivica gazi sve do Svetog grala, evo razloga zbog kojih će Srbija pasti pred Tuckovim vitezovima

Piše Dean Bauer/SN
11. kolovoza 2024. - 11:54

Kakvo je ovo bilo nestvarno osmomjesečno putovanje. Moja turneja s Barakudama. Prapočetak je još tamo silno daleke 1993. u hladnom Sheffieldu na Europskom prvenstvu, prvom velikom natjecanju na kojem je našu domovinu predstavljala hrvatska vaterpolska vrsta.

I više od tri desetljeća svašta toga proživjesmo, od uspona do padova, pa novog uzdizanja, smjena generacija, promjena trenera, nekih dragih prijatelja s tih putovanja više nažalost niti nama. Divnih ljudi poput premilog Sile ili Brune Silića, pa Duleta ili Duška Antunovića, dobrodušnog Ive Ivaniša ili dobrog duha s Crnice, velikog Vrbe odnosno Renata Vrbičića...

Bilo je godina u kojima su naši vaterpolisti osvajali tri medalje u samo jednom ljetu. Mnogi su zaboravili, mi nismo, godinu 2010. Bronca u Svjetskoj ligi u Nišu, pa srebro FINA kupa u Oradei i onda europsko zlato u Zagrebu. Mislili smo da to nikada nećemo ponoviti. Tri medalje u jednoj godini. E, pa...

Tri najveća

Ne da smo ponovili, nego smo otišli daleko, daleko dalje i više. Sad su u pitanju bila, jesu tri najveća natjecanja. Počeli smo u doba dok još ni borove nismo raskitili, 4. siječnja, na hrvatskom jugu, u Dubrovniku s prvim kolom Europskog prvenstva. Preko Gruža, pa Zagreba, onda Dohe i svjetske smotre, dođosmo do 11. kolovoza. Olimpijske igre i opet finale. Treće finale u osam mjeseci. Vrh, apsolutni vrh. Nitko nikada, vrlo vjerojatno ni poslije njih, poslije Barakuda neće imati uopće mogućnost u osam mjeseci igrati EP, SP i OI.

image

Jerko Marinić Kragić

Tom Dubravec/Cropix

No, ovih naših 13 Barakuda nisu samo igrali ta tri natjecanja. Oni su na sva tri došli do finala! Ukupno do danas, od 4. siječnja, točno 20 velikih utakmica. Toliko najava, strepnji, planova, opcija. Dobro, nisu baš svih tih 20 možda zavrijedile epitet “velike” (primjerice Južna Afrika i Kina u Dohi), ali baš sve su bile značajne, ozbiljne, na svoj način važne. Svaku je valjalo dobiti, za svaku se pripremiti.

Danas je u La Defense Areni utakmica br. 21 ove godine. Najveća. Kruna svega. Za ulazak u olimpijski panteon sportskih besmrtnika. S druge strane istočni susjedi, finale Hrvatska - Srbija. Vaterpolskim rječnikom, “klasik u vodi”. Gledali smo i njih praktički cijelo vrijeme, skoro pa sve utakmice. Otvoreno ćemo reći, nisu nas se dojmili. U eliminacijskom dijelu, Hrvatska je do finala došla rušeći divove klase Španjolska i Mađarska, Srbi pak Grčku i SAD. Nije ista razina. Nećemo reći da je ovaj suparnik najlakši u usporedbi s prijašnja dva, ali igrački nam Srbija - čini se - najviše odgovara. Nisu brzi poput Španjolaca, nemaju ni toliko izrazite individualne kvalitete kao Mađari, škola i stil vaterpola su slični našem...

- Meni je to teško reći jer sam puno utakmica sa Srbijom odigrao i za njih nikada ne bih rekao da su najlakši suparnik. Uvijek je s njima bilo teško i komplicirano. Tako da ne znam baš bih li se složio s time da su nam najlakši u krugu ova posljednja tri suparnika. Vidjet ćemo u nedjelju.

Najveća minutaža

Tako zbori Luka Bukić. Uz Bijača, Fatovića i Jokovića, reprezentativac s najvećom prosječnom minutažom (22,14 minute po susretu). Igra poslovično u oba smjera, obavlja velik posao u obrani, o napadu nećemo ni pričati. Protiv Mađarske je on bio strijelac naša posljednja dva gola. Kada su se dvaput Mađari primaknuli na samo gol zaostatka (7:6 i 8:7), Luka je pospremao loptu u mrežu, držao protivnika na odstojanju.

image
Tom Dubravec/Cropix

- Iskreno, dok ovo niste spomenuli, nisam ni bio svjestan da su naši posljednji golovi bili moji – spominje, onda i pojašnjava Bukić:

- Kad imate cijelu četvrtinu pred sobom kao što smo mi imali nakon treće... Onda ne razmišljaš baš o tome tko je kada, koliko dao. U posljednjoj četvrtini polufinala su možda malo i suci promijenili kriterij. Bilo je manje isključenja, odnosno manje ih je dosuđeno. Možda je i to razlogom što je malo golova ukupno postignuto u toj četvrtini.

Odmah smo se vratili primarnoj temi. Finale u nedjeljno poslijepodne.

image

Luka Lončar

Tom Dubravec/Cropix

- Nije Srbija slučajno u finalu. Uopće se ne zamaramo kakve su rezultate ili igru imali u prvom tjednu. Na nama je pripremiti se najbolje što možemo. Dat’ ćemo sve od sebe, to vam je tako jasno.

Koja je ili kakva razlika pripremati utakmicu s Mađarskom i sada sa Srbijom?

- Srbi imaju neke sličnosti s Mađarskom na desnoj strani. Mađari imaju doduše dvojicu, ali Srbi imaju jednog i on je sjajan. Mislim na Mandića. To onda znači da je nama koji igramo na lijevoj strani, da nemamo ni sekundu opuštanja ili dekoncentracije. Tu “sijevaju” šutevi doslovno ako im se prepusti samo milimetar prostora.

Primarni zadatak

To bi danas mogao biti jedan od primarnih zadataka Luke Bukića. Zaustaviti Mandića. Doduše, ima, postoji način. Amerikanci su u polufinalu upravo njega potpuno isključili iz igre, ostavili bez gola. Istina, “procurilo” im je na drugim mjestima...

- Mandića naravno ne može zaustaviti samo jedan igrač. To ćemo se pripremiti da cijela momčad obrati pozornost na njega. Nadam se da će tako i biti, te da ćemo odigrati obranu kao i u prijašnje dvije utakmice. Teško mi je komentirati kako su to Amerikanci učinili jer nisam pogledao utakmicu - spominje igrač koji je zbog operacije bruha “preskočio” SP u Dohi i taman nakon postoperativnog oporavka slomio ruku.

U ožujku je to bilo. No, odagnao je Bukić svaku sumnju u mogućnost punog i potpunog oporavka, kandidature za olimpijske Barakude. U Parizu je jedna od ključnih karika pohoda na medalju. Ne, nije jedini dakako. Svi takav status zaslužuju; od Bijača preko Fatovića, Vrlića, Lončara, Vukičevića, Žuvele, Biljake, do Popadića.

Bez iznimke, svi od prvog do trinaestog.

Prije 12 godina, na Olimpijskim igrama u Londonu, finale Barakuda tada protiv Italije je bila posljednja disciplina na cijelim tim Igrama. Sada, u Parizu gotovo pa ista situacija, skoro i isti datum.

Ovdje će se nakon vaterpolskog finala igrati još samo finale ženske košarke, ali tu smo mi. Na kraju i pri kraju. Fućkaš tulum ako ga mi Hrvati ne zatvorimo. Barakude ostaju do “fajrunta”, dok igraju... Igraju u skladu sa svojom himnom koju je još 2010. skladao Goran Karan, Do posljednjeg daha.

Za zlato. Za Olimp. Za olimpijsku i sportsku besmrtnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. studeni 2024 04:42