U Roland Garrosu imali smo i posebnu misiju. Na središnjem terenu igrali su Novak Đoković i Rafael Nadal. Dodatna najava tog susreta nije bila potrebna. Legende na Philippeu Chatrieru. Bolji susret se teško mogao i poželjeti. Njihov 60. međusobni okršaj. Dvojica velikana i pune tribine. Bolja pozivnica ne postoji.
Nismo, dakako, smjeli to propustiti. Krenuli su smo prema ulazu za medije. Nekoliko redova stepenica, ‘skok‘ na treći kat kad ono – ne može! Dvojica zaštitara stali su na ulaz pred kojim se skupilo 30-ak novinara.
- Dalje nećete moći. Ovo je samo za one s rezervacijom – otprilike je glasilo objašnjenje. Postoje na Olimpijskim igrama događaji koji su označeni kao ‘high demand‘, odnosno za njima vlada velika potražnja za ulaznicama, pa tako i za novinarskim mjestima. Međutim, meč legendi je naprečac uvršten u tu kategoriji jer inicijalno nije bio. Pa tko je stigao rezervirati mjesto – stigao je...
Nas je posao toga dana prvo nosio na drugi kraj Pariza gdje smo gledali naše rukometaše. Bilo je to, nažalost, u porazu od Slovenije. A potom trkom na Roland Garros gdje nas je dočekalo neugodno iznenađenje. Ne možete ući!
Priznajemo, teško smo se mirili s tom činjenicom. A kako i bi... Zamislite, na vratima ste povijesnog meča i ne možete unutra. U Parizu ste baš u tom trenutku na tom mjestu. A samo par metara dalje pruža se pogled na ono neponovljivo. Bio je to vjerojatno posljednji međusobni okršaj Đokovića i Nadala, velikih rivala. Upalio se u glavi ‘naš mode‘ što bi se reklo – hrvatski način razmišljanja. Nešto se sigurno može učiniti. I moglo se.
Nismo se predali, već otišli dva kata iznad gdje su smještene komentatorske kabine. Bile su odreda pune. Mnogo je svjetskih televizijskih kuća prenosilo ovaj događaj. Šetamo pored vrata na kojima stoje nazivi američkih, francuskih, britanskih, njemačkih TV kuća... Kad ono – predzadnja prostorija bila je prazna.
Unutra nigdje nikoga. Predobar je to bio poklon da se ne bi iskoristio.
Ušli smo u unutra, zatvorili vrata i ‘show‘ je mogao početi. Fantastičan se pogled pružao s komentatorske pozicije. Komentirali smo i mi, ali samo međusobno. Istu je ‘caku‘ prozreo i njemački kolega ušuljavši se u kabinu. Klima na ugodna 24 stupnja, stol i stolice...
Na koncu smo prošli još bolje jer vani je bilo strašno vruće. A pariška zemlja kao da još dodatno isijava toplinu.
Zgodna je to anegdota s našeg boravka u Parizu koji još uvijek traje. Bit ćemo tu do samog kraja uz hrvatske sportaše, revno pratiti i izvještavati o slavi hrvatskog sporta. Jedna medalja je tu.
Miran Maričić ponio je broncu, a drugo odličje istog sjaja za dlaku je izmaknulo Katarini Krišto.
Zapravo je već bila proglašena pobjednicom u borbi za broncu, no nakon video – analize suci su promijenili odluku.