Šime Vrsaljko: Ne mogu gledati snimke iz Rusije, čuvam zastavu na kojoj sam ležao, a evo zašto nisam došao u Hajduk

Šime Vrsaljko, iako s 32 godine još relativno mlad za današnje nogometne standarde, ne igra već više od godinu i pol dana.

Karijeru su mu skratile ozljede, zbog kojih više nije mogao igrati na razini na koju je bio naviknut. U svom vrhuncu bio je ključan član hrvatske reprezentacije i važan dio njezina najvećeg uspjeha u povijesti. Danas je ambasador HNS-a i ponosno uz reprezentaciju, koja mu, kako priznaje, najviše nedostaje iz igračkih dana.

U intervjuu za tportal, Vrsaljko je otvoreno govorio o najtežim trenucima karijere, iskustvima s Dinamom i Hajdukom, suradnji s Diegom Simeoneom i o emocijama koje je osjećao noseći hrvatski dres.

Kad ste odlučili da je definitivno kraj?

- U toj zadnjoj sezoni u Olympiakosu sam se jednostavno slomio kad sam došao kući nakon derbija s Panathinaikosom i rekao sam svojima da je gotovo. Na zagrijavanju mi se iščupala tetiva zadnje lože i shvatio sam da više jednostavno ne mogu. To je već bila ne znam koja ozljeda otkad sam došao u Grčku. Šest godina sam bio u jednom trenažnom ritmu u Atleticu, koji je bio jako naporan. Radio sam strašno puno kompenzacija da bih to izdržao, trenirao i igrao pod blokadama i bolovima i kad sam došao u Grčku, to sve je izašlo na stol - rekao je Vrsaljko pa nastavio:

- Jedna ozljeda, druga, treća… Oporavljam se od jedne, na oporavku zaradim drugu i tako u krug. Ta spomenuta utakmica je bila kraj. To mi je bio jasni pokazatelj da moram stati ako želim sačuvati svoje zdravlje i ako želim normalno živjeti. Nisam želio trošiti ni svoje vrijeme ni vrijeme i novac kluba koji me doveo. Nisam želio samog sebe kompromitirati jer sam sve u životu stekao ogromnim radom i nisam želio etiketu tipa, koji se šlepa da bi uzeo neke zadnje novce. Tražio sam raskid ugovora nakon četiri mjeseca, imao sam još neke ponude nakon toga, ali nisam želio ni čuti. Znao sam da će, gdje god otišao, biti ili isto ili još gore. Nisam mentalno bio spreman na to da mi problem na treninzima predstavlja nešto što sam nekad radio takvom lakoćom i da ne mogu na terenu pokazati kvalitete koje sam imao.

Yuri Cortez/Afp

Da se vratimo malo na početak. Kako ste vi kao dijete iz Dalmacije završili u Dinamu, a ne u Hajduku?

- Ja sam isprva završio u Hajduku. Kad si iz Zadra, iz Dalmacije, jedino o čemu se priča je Hajduk. To je jedino što znaš i normalno je da postaneš Hajdukovac, taj sindrom je i mene zahvatio. Kad sam imao 12, 13 godina igrali smo u Vodicama jedan turnir. Mi kao Zadar smo taj turnir osvojili, u polufinalu smo izbacili Hajduk, a ja sam bio proglašen najboljim igračem i strijelcem, igrao sam desno krilo. Hajduk me vidio i pozvao me kao gosta na turnir Darka Mateša u Sigetu, na stadionu Hrvatskog dragovoljca. Kao njihov gost sam bio najbolji igrač i tog turnira, bio sam odličan i na sljedećem u Osijeku i došao je poziv iz Hajduka da dođem u Split. To je za mene bilo nešto veliko, nije baš isto igrati u dresu Zadra i u dresu Hajduka. Rekli su mi da ću spavati na Poljudu i otac i ja smo spakirali stvari i ujutro spremali se za put. Onda je došao poziv iz Hajduka da su sobe na Poljudu bukirane zbog nekakvog turnira i tu su se stvari počele komplicirati. Mislim da tadašnje vodstvo Hajduka nije željelo ulaziti u neki fajt s vodstvom Zadra i to je propalo. Dinamo je dobio informaciju da ja uopće nisam igrač Hajduka nego samo njihov gost i na reakciju Božidara Šikića i Joze Bandića, tadašnjeg trenera pionira, sam došao u Dinamo i tako je sve krenulo.

Kako ste to proživjeli kao dijete, da se nađete u ‘krivom’ dresu?

- Nikad, pa ni u tim godinama, nisam bio tip koji očajava zbog ičega. Svaku životnu situaciju gledao sam u oči pa tako i tu. Tata je rekao ‘Idemo za Zagreb’ i to je to. Idemo za Zagreb. Gledao sam to isključivo kao novu etapu u životu, a kad sam došao sam bio presretan. Stvarno su me prihvatili na fenomenalan način, možda je tome pomogla i ta činjenica da sam kao Dalmatinac došao u Dinamo, bio sam drukčiji, ha, ha. Te godine su bile nevjerojatno iskustvo. Živio sam u domu sa još šestoricom u sobi i morao sam odrasti preko noći. Nije bilo lako. Prvih šest mjeseci uopće nisam bio doma, mama i tata su dolazili vikendima. U domu je postojao red, dom nas je odgajao. Svakog tjedna je jedan od nas morao čistiti sobu i za to smo dobivali i ocjene. Kao mala vojska. Bilo je teško, ali mi je strašno koristilo. Bio sam bačen među nepoznate ljude, među starije momke i stekao sam neku socijalnu inteligenciju. Selio sam se sedam, osam puta, to te sve ojača i sad se sa smiješkom sjećam svega toga. Ma, nogomet je čudo. On je nevjerojatni filter za ljude, povezuje, uči te puno toga.

Tom Dubravec/Cropix/Cropix

Kako pamtite svoj boravak u Dinamu?

- Bio je turbulentan. Imao sam jedan nenormalan uspon, onda jedan pad i na kraju sam iz Dinama otišao u klub koji mi nije bio na kraj pameti. Pamtim titule, pamtim Kupove, pamtim derbije… Onaj Gyor u kvalifikacijama za Europsku ligu, Villarreal kad smo ga pobijedili na Maksimiru. Pamtim svoje neke prve veće korake, koji su mi bili potvrda samog sebe, ali pamtim i kritike. No, meni je Dinamo dao sve u životu i omogućio mi je da napravim karijeru kakvu sam napravio. Dao mi je platformu da postanem reprezentativac.

Upalite li kad YouTube i gledate snimke s tog Svjetskog prvenstva?

- Ne. Ne mogu. Meni je to bilo jako turbulentno razdoblje u životu. Godinu dana prije Svjetskog prvenstva sam pokidao zadnje križne ligamente u koljenu i igrao sam bez njih. Nisam želio ići na operaciju jer sam želio igrati na tom turniru. I kad to sad sve gledam… [Vrsaljku su u ovom trenutku krenule suze, op.a.], emocije su to. Godinu dana sam igrao pod teškim bolovima da budem tamo. Osvojio sam Europsku ligu s Atleticom, tjedan dana prije Svjetskog prvenstva mi se rodio sin. Došao sam u tu Rusiju s toliko emocija i toliko želje i onda ti se dogodi nešto što nisi mogao ni sanjati ni u najluđim snovima. To se dogodi jednom u životu, to je Božji dar. Ne gledam te snimke jer me onda pucaju emocije i teško mi je. To je jedno vrijeme u koje bi se čovjek najradije zaključao i nikad ne bi izlazio iz tog sna.

Adrian Dennis/Afp

Je li bio neki trenutak u Rusiji u kojem ste shvatili da biste mogli daleko?

- Jest. Nakon što smo pobijedili Argentinu, Luka Modrić, Dejan Lovren i ja smo šetali oko jezera u kampu. Sjeli smo na jednu pješčanu plažu i počeli smo malo planirati. ‘Prošli smo grupu, majku mu, daj da nas malo poljubi pa da vidimo dokle ćemo dogurati’. Ideš korak po korak, ali osjećaš da si dobar. Tu smo prvi put počeli otvoreno o tome pričati. Svatko od nas je na toj plaži rekao što misli, podijelio svoja razmišljanja i tako je nekako krenulo.”

Jedna od najvećih fotografija u povijesti hrvatskog sporta je ona vaša na kojoj ležite na zastavi na stadionu u Moskvi nakon pobjede protiv Engleske u polufinalu SP-u. Kako je došlo uopće do toga?

- Tu zastavu sam uzeo od jednog čovjeka na tribini. To je bila čista emocija, pusta sreća. Toliko sam bio ubijen i potrošen od toga koljena da sam samo legao na tu mokru travu. Bilo je spontano, nisam se ja namještao. Eto, da me nisu uslikali, ne bi se to ni znalo. Nisam čovjeku vratio zastavu, valjda mi neće zamjeriti, ali je još čuvam kod kuće.

Cijeli intervju možete pročitati na tportalu OVDJE.

Sebnem Coskun/Anadolu Via Afp