U srcu Dalmacije pronašli smo mjesto u kojem usred bijela dana možete šetati - goli! I nitko vam neće reći ni riječ...

Sve ti je Amerika, di nije ovi naš kamen. Svudi ti se manta, a ovdi bistri. Svudi pijano teturaš, a ovdi živiš – kazala je Matanova Vrtirepka, a da njezine riječi i danas imaju istu težinu za one koji su napustili zavičaj, potvrdila nam je i naša sugovornica Mare Ivana Zelina.

– Srce mi je uvik u Župi! Tu su mi rodna kuća i grobovi najmilijih. Mater mi je govorila da se u selu nisi ima di popišat jer bi uvik neko naiša. Danas možeš gol trčat kroz Župu, neće te niko vidit. Nekoć je ovde živilo 1500 ljudi, imali smo poštu, dućan, crkvu i školu, a obrazovanje je uvik bilo prioritet.

Luetići su bili odvjetnici, doktori ili profesori, a među ženama je bilo puno medicinskih sestara i babica. Pantin kad mi je ćaća kaza: "Ako nećeš učit, vrati se. Vidiš kolika je Bijakov...