StoryEditorOCM
Zagorazaboravljeni od svih

Tuga i jad; stanovnici sela u Zagori ostali bez najvažnije namirnice, kombi do njih više ne vozi: ‘Možemo tako i crknit‘

Piše Mladen Nejašmić
10. listopada 2024. - 10:31

"Snig neve, carozza rotta, mula cota, monte Turija…pasja vira!" Tim je klimavim poznavanjem jezika poštar Marko Luetić uputio kablogram iz snijegom zametene Župe obavještavajući ondašnju francusku upravu u Zadru o vremenskim (ne)prilikama u Zabiokovlju.

Trebalo je vremena tadašnjoj službenoj administraciji dešifrirati poruku iz te međubrdske razderotine između Biokova i oštrog Metokita koju je na koncu Jozef ili po naški Jozo Jokašev uspio odgonetnuti u smislu - "napadao snijeg, poštanska kočija ne može, ne može ni mula jer je ozlijedila nogu, a pješke je još gore jer je na Turiji pasja i snježna vira". Zatvorilo za sav promet Napoleonovu cestu, onu istu za koju se tvrdilo da je izgrađena kao čarolijom i prije nego li je slavni monsieur le general Marmont uzjahao i sjahao sa svog dorata, cesta je već bila dovršena. 

Sada snijega više nema ili vrlo malo. Cesta je uglavnom otvorena, osim za kombi vozila kojima se do prije koji dan dostavljao kruh u Župu Biokovsku. Tako da je tridesetak njenih stanovnika uglavnom starije životne dobi ostalo bez ove najvažnije namirnice. 

Dosadašnji trgovac i dostavljač odustao je od dućana na kotačima, a mještani „doline mozgova“ kako vole zvati Župu iz koje potječu brojni doktori i poduzetnici kao što su pokojni Juroslav Buljubašić i jedan od najbogatijih Hrvata Branko Roglić, trajno su ostali bez kruha za kojim sada trebaju prevaliti petnaestak kilometara do Zagvozda ili desetak više do Vrgorca. 

- Šta da kažem. Da su nas svi zaboravili. Jesu! Pravdaju se nekim demografskim padom tobože u ruralnoj Europi što eto utječe na živote ljudi. Di sam ono pročita da gustoća naseljenosti izravno dirigira dostupnošću usluga, pa su brojne manje trgovine mješovite robe npr. u Švedskoj zauvijek zatvorile svoja vrata, ostavljajući preostale stanovnike u ruralnim sredinama „gladne usred obilja“.

Oni nas uspoređuju sa Švedskom. Ujme oca i sina…- krsti se osmadesettrogodišnji Marko Luetić, nekadašnji vozač poštanskog autobusa spominjući se dana kada je kroz selo u oba smjera od Splita i Vrgorca i natrag prolazilo dvanaest autobusnih linija. Danas ni jedna. 

image

Marko Luetić

Nikola Brboleža/Cropix

To je neka druga priča. Vratimo se mi na Šveđane i njihove dućane. Ne bi oni bili oni da nisu doskočili tom i takvom negativnom trendu pa su u tim „napuštenim“ sredinama otvorili trgovine bez prodavača koristeći prednosti digitalizacije i pametne tehnologije. Potrebno je samo prijaviti se na aplikaciju i preuzeti ključ za trgovinu i onda telefonom skenirati bar kod proizvoda koji želite kupiti i tako bez društvenog kontakta napuniti hladnjak najnužnijim stvarima. 

- Bože sačuvaj šta to govorite. Pa ovdje ni telefon ne radi u svako doba, a kamoli Internet i ti skeneri i kodovi - čudi se Luetić švedskim dostignućima i hrvatskim postignućima u suzbijanju svega što je i u najzabitijim afričkim selima, odavno već dostupno.  

U Župi su tradicionalne trgovine svoja vrata zatvorile prije tridesetak godina, a švedski „Lifvs“ dućan, kod njih je predstavljao kombi lokalnog trgovca koji bi sa svojim limenim ljubimcem zalazio i u najudaljeniji zaseok pružajući mogućnost preostalom malobrojnom stanovništvu kupnju najosnovnijih namirnica, prvenstveno kruha, koji je od početka listopada postao pusti sanak. 

- Nažalost, toga više nema - kaže Milica Luetić čiji suprug Marko svakodnevno ode do Zagvozda kako bi kupio štrucu kruha. Tridesetak kilometara dnevno u oba pravca za jedan kruh. 

- Nas taj kruh zapadne stotinjak kuna ili trinaest eura, kako ‘oćeš. Ovo nema nigdi. Sad dobro je dok on vozi, a šta će biti kasnije. Možemo tako i crknut, a da niko neće ni primirisat u selo. Kažu ispeci kruh. Samo me zanima od čega. Brašna? I za njega triba upalit auto pa u Zagvozd ili Vrgorac. Kažu mi, zamrzni. Dobro, ima i ta mista. Ma i mi stariji volimo friškog kruva. Nasitili smo se mi „suvarine“ šta iza onog rata i opet danas kada ima svega obilja - žalosno - ojađeno će Milica dok potiče vatru ispod kazana gdje se peče rakija. 

Užanca je o tog posla, pa se već od ranog jutra navisio kotao iz kojeg je upravo procurila „prvina“. One prve kapljice rakije za koje se brine njihov susjed Tonći Luetić. On je već trideset godine vegetarijanac i pokušava preko duhovne strane nadomjestiti potreban mir. Iz tog se razloga vratio u rodno selo i uživa u svakom trenutku.

image

Tonći Luetić i Marko Luetić

Nikola Brboleža/Cropix

Za njega kruh ne predstavlja poseban problem. Može, kaže i suhoga. Što odmah ne pojede ostavi  na policu u kuhinji i kada mu treba uzme i umoči u juhu ili mlijeko, svejedno. Kada mu baš treba, tu je Marko. U svakom slučaju volio bi da ne mora nikoga gnjaviti, nego sam kupiti što mu je potrebno. Sada kada sve zbrojite, gorivo i cijenu kruha, sve dođe k‘o svetog Petra kajgana.   

Poklonik je Sai Babe i njegovog univerzalnog duhovnog naučavanja  kojeg je svojevremeno i posjetio u Indiji pa mu priča o kruhu i nije nešto posebno interesantna, ali se svakako solidarizirao se sa seljanima. 

U par stotina metara udaljenom zaseoku Garmazi priča o kruhu glavna je tema.  

image

Zlatko Garmaz

Nikola Brboleža/Cropix

- Zvala sam kćer u Rastovac da mi donese kruh. Evo ona ga je jutros kupila sada je pet sati popodne i taman ga je donila. U kući živimo samo ja i sin Zlatko. Možda nam ne treba puno, ali ne daj Bože da vam netko naiđe, vi ga nemate s čim ponuditi. Ma imate svega, ali nemate ništa kad kruha nedostaje.  

Imam sedmero djece i nekako se snađem. U Zagvozd odem jednom mjesečno. Predignem penziju, platim režije, kupim u dućanu što mi je potrebno i kući se vratim punih kesa, praznog novčanika. Šta vi možete napraviti sa četiristo eura mirovine. Opet s druge strane da imaš i tisuću, ode ih nemate di potrošit.

Onda nije ni čudno što ljudi naglavačke biže iz ove grebene doline. I ja bi volila da je selo puno ljudi kao nekad kada nas je bilo više u tisuću u naših pet šest zaselaka - nabraja baka Nediljka Garmaz jedna od najstarijih stanovnica Župe.

image

Nedjeljka Garmaz

Nikola Brboleža/Cropix

Njena sjećanja sežu daleko kada je mjesto živjelo punim plućima.. Kasnije sve krenulo nizbrdo. Prvo su zatvorili školu, zatim dućan, pa poštu sada su im i kruv uskratili. Sin Zlatko nije od velikih zahtjeva. Razvojačeni hrvatski branitelj sa minimalnom mirovinom svjestan je nedostataka u selu. Traži pomoć općine da se uključi u rješavanje ovog za njih gorućeg problema. 

- Mnogo je staraca u selu. Ne daj Bože da se šta dogodi, daleko smo od svakoga. Općina bi se trebala više angažirati da nam se osigura barem taj minimum. Mislim da ne tražimo previše - rezolutan je Garmaz. 

Za kruh naš svagdašnji zalaže se i mjesni župnik don Ivan Periš. Jer on umornima krjepost daje, a nejakima jakost i snagu umnaža. Za njega sumještani kažu da je njihova stožina. Mada u svojim propovijedima često koristi izraz jednakosti i pravednosti za sve ljude, nažalost taj vid duhovnosti u ovakvim slučajevima ne ide ruku pod ruku sa demografskom prilikama i državnom politikom.  

- Ako nema kruha, teško je doći do vjere. Kako biti zadovoljan, miran, razborit, a paralelno se pitati Bože zašto tako. Nahrani ovaj narod kao što se manom u pustinji svoje sljedbenike nahranio. Neka ovo bude poticaj i vlastima da priđu bliže ovim ljudima, da osluškuju njihove potrebe. Nisu one velike. Starci su to sa malim zahtjevima, pa im i to uskratimo. Često puta i sam odem do Zagvozda kupiti ono što mi je potrebno i iskreno bi volio da mi se javi bilo tko ako šta treba, rado ću mu donijeti. 

image

Don Ivan Periš

Nikola Brboleža/Cropix

Žalosno je da u dućanima i pekari u Zagvozdu ostaje kruha, ne proda se, pa se baci, a ovdje su ga ljudi itekako željni. Sve nam se čini da smo taoci u vlastitoj državi. Da su nas napali Rusi ili Amerikanci ili ne znam već tko, dobili bi barem koricu kruha i čašu vode. Ovako ništa - ojađen je don Ivan Periš što se premalo misli na ljude i njihove potrebe. Pogotovo u udaljenijim i zabitim sredinama, što je po njegovom mišljenju, nedopustivu. 

Čisto statistike radi, don Ivan godišnje prosječno sahrani desetak osoba, eventualno jedno krštenje i to ljudi porijeklom iz Župe, ali sa stalnom adresom u Splitu i Makarskoj. Paralelno ne može se sjetiti kada je zadnji puta obavio sakramente pričesti, svete potvrde i vjenčanja. 

Slika ovog napuštenog sela u kojem će domalo biti više bazena i uređenih katnica nego stanovnika govori o jednoj sasvim drugoj stvari. Netko je ne tako davno napisao kako čovjek nije željan kruha niti igara, nego je čovjek željan dobrih ljudi i lijepih razgovora.

Dobrote su ljudi najviše željni u današnjem vremenu u kojem vlada čisti interes. Nadamo se da tih desetak, petnaest kilometara iz Zagvozda do Župe nije pitanje samo nekakve računice ili ne daj Bože pomanjkanja empatije, već tek o privremenoj „sistematizaciji“ do pronalaska novog dostavljača.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2024 04:13