Priča o jedinom stanovniku Blaca, sela odmah "iza leđa" Solina, u kojem živi Zdravko Spajić, oslobođen svih Ustavom zajamčenih prava, tek je dio onog što proživljava Dražen Bugarin.
Čovjek s nadimkom Begi je jedini žitelj Krivodola, davno zaboravljenog mjesta iznad Graba u triljskom kraju, gdje se osim sunca i zraka, jedino još možete nauživati netaknute prirode i "sočnih" priča tog poznatog splitskog ugostitelja koji se poput Robinsona Crusoea prije nekoliko godina otisnuo na djedovinu bez struje, vode i ostalih elementarnih potreba bez kojih je život u današnje vrijeme, teško zamisliv.
Razlika između ove dvojice "asketa" u tome je što su Blaca do polovice sedamdesetih godina proteklog stoljeća imala struju, a Krivodol je takvo što mogao samo sanjati. Pogotovo vodu zbog koje se selo trajno ispraznio upravo u doba kada se na Blacama utrnula zadnja žarulja.
Negdje u to vrijeme je u tri kilometra nižem Grabu već svijetlila "letrika" i tekla tekućica u svih šesnaest. Važne su to komponente zbog kojih su se Krivodolčani trajno naselili uz rub Sinjskog polja i mislilo se, trajno zaboravili dojučerašnja rodna ognjišta.
U tome su ih pogurale i ratne (ne)prilike kada je u tom podkamešničkom selu u jednom danu od strane njemačko-fašističkih zločinaca i četničke kukaveži, pobijeno 148 nevinih stanovnika, uglavnom djece, žena i staraca.
Međutim, pola stoljeća kasnije nakon što je iz sela otišao i posljednji stanovnik, Begi se odlučio vratiti na golu ledinu, bez računa za vodu, telefon, električnu energiju, slivne vode, RTV pristojbu, čistoću... Bez ičega i igdje ikoga.
- Dugo godina sam se bavio ugostiteljstvom. Nagledao svega i svačega i onda u jednom trenutku zaželio sam se samoće, mira, tišine, oslobođen od gradske vreve i svega onoga što me je pratilo kroz život.
Došao sam tu, pogledao oko sebe posebno gdje izlazi sunce i tvrdo odlučio okrenuti novu stranicu u svom životu. Po suncu sam onako u glavi i projektirao budući smještaj kuće. Bio sam svjestan da jednostavno nemam ništa, osim ove dvije ruke i komad materinstva gdje sam odlučio udariti temelje tada u planovima malene osunčane kućice u sred ničega - uvodi nas u pomalo nesvakidašnju priču Dražen Bugarin, nekada ugostitelj, a danas težak koji je svaki kamen u Krivodolu stoput prevrnuo.
I trebalo je tako. Jer vode i struje nema, pa sve mora "na ruke". Miješaj, tucaj, kleši, lijepi da bi na kraju od te prvotno zamišljene malene kućice na osami, nastalo velebno zdanje sa svim pratećim objektima. Reklo bi se reprezentativan objekt poput oaze u pustinji. Jasno, oaze bez kapi tekućice.
- Da nije bilo agregata, što bih imao..., ma ništa. Nije se moglo drugačije. I onih solarnih panela. Bez njih nikada u mojoj kući ne bi zasvijetlila žarulja.
Ukratko, sada u našem selu ima više solara nego u cijelom gradu Trilju - smije se Begi, po čijem su se primjeru počeli voditi i ostali davno raseljeni žitelji i njihovi potomci.
U nekoliko godina obnovljeno je ili izgrađeno dvadesetak novih objekata i to sve bez električne energije i vode. Za struju su se još nekako i snalazili, imali su agregate, ali voda je bila problem.
Dovlačila se na sve moguće načine. Od vatrogasaca iz lokvi, do prirodnih izvora od kuda se na rukama i kostima teglila na gradilište. Posebna je priča radna snaga. Dolazili su prijatelji sa svih strana, uskakao je susjed susjedu. Mijenjao se alat k‘o djeca sličice.
- Ja njemu agregat, on meni polijepi pločice, marangun bi da‘ ruke oko stolarije, a plaćanje k‘o kriptovalutom..., virtualno. Jedan drugome i gdje ćeš bolje sloge. I tako se dosta kuća napravilo.
Međutim, ja, moj zlatni retriver Amigo i šest mačaka, jedini smo stalni stanovnici našeg sela podno Jelinka, najvisočijeg brda u Hrvatskoj. Uživam u blagodatima mira pod nišom na staroj drvenoj "ljulji" uz taktove sa radio prijemnik na baterije.
Onako k‘o paša okružen naljepšim krajobrazom na svijetu. Najbliži susjed mi je Nedjeljko Kozlica Čiča iz par kilometara udaljenog Velića. Skoro se pa svakodnevno družimo.
Čiča je stolar od zanata i kao takav je od nasušne potrebe u tom povratničkom kraju - tvrdi Bugarin, hvaleći svoje mjesto i kao najkraću hodočasničku rutu od Rame u BiH do Gospe Sinjske koju su do nedavno koristili i - migranti.
Sada im se gasi šterika već na Kamešnici. Sumnjaju da će gosti iz dalekih zemalja u dogledno vrijeme vidjeti svijetlo na kraju tunela. Teško će i domaći, iako se mnogo puta obećavalo.
Pogotovo što se prije više od 40 godina osiguralo jelovo stupovlje kako bi se prebacili električne vodove iz Graba do Krivodola. Nekako su opet izvislili. Dugo godina nisu imali ni poštenog puta. Osim one bijele ceste i asfalt je niz ljeta bio nedosanjani san.
- Po pričanju starijih, nekada je u selu živijelo dvjestotinjak stanovnika. Nažalost bilo bi nas i više da nije bilo nesretnog rata i teškog počinjenog zločina - domeće Mladen Gusić, jedan od nekolicine povratnika, koji je nedavno, kao i ostali, udario temelj nove kuće.
Proživljava iste probleme kao i njegovi susjedi, ali ipak ne gasne nada da će žarulje zasvijetliti i u Krivodolu. Obećali su, kaže, u Trilju da će pokušati provesti niskonaponski kabel i do njihova sela.
Navodno je projekt od pola milijuna eura gotov, a budući da se radi o pozamašnoj sumi još se traže investitori. Grad Trilj bi možda pogurao sa sto tisuća eura, međutim, tko će dati ostalo. Valjda HEP, nada se Gusić.
Mladen je jedan od rijetkih koji uz 68-godišnjeg Luku Gusića ponajbolje poznaju seoske prilike. I jedan i drugi skoro pa svakodnevno dolaze iz Graba na svoju djedovinu.
Luka je već u poodmakloj fazi što se tiče uređenja kuće, dok je Mladen u začecima. Ipak, važnije im je kazati kako su Gusići jedno od prvih 10 hrvatskih plemena čije se ime spominje još u 11. stoljeću. Imaju i plemenski grb, ali struje - nemaju.
- Čujte, nije lako živjeti bez osnovnih životnih uvjeta. Opet zamislite koliko ljubavi, volje i predanja treba da se vratite i usprkos svemu gradite i stvarate.
I bez svega toga se izgradilo ili obnovilo više od dvadeset objekata. I sad razmislite koliko toga bi bilo da imamo struju i vodu.
Prema nekim najavama, više od šezdeset ljudi je iskazalo želju da se priključi na električnu energiju. Zar to nije dovoljno da se realizira naša vjekovna želja - smatraju Gusići koji su, kako kažu, spremni podvaliti i svoja leđa samo da zasvijetli natrijeva ili neonska nit i u njihovu selu.
Međutim, njihov prezimenjak Petar više od struje žali za vodom. Po njemu, da je bilo tekućice nikada se Krivodolčani ne bi odselili sa svojih ognjišta.
Koliko je bila važna za ljude, toliko je bila potrebna i životinjama. Nije bilo domaćinstva u kojem nije bilo bar desetak grla stoke. Danas, ni ljudi ni blaga.
- Budući da se uvidjelo da nemaju mogućnosti za napoj, naši stari su gradili staje u Grabu, a živijeli u Krivodolu. Danas imamo drugačiju situaciju. Staje su postale kuće, a kuće ruševine koje, eto, danas pomalo obnavljamo.
Svoju kućicu izgradio sam izvan sela. Imam i neku starinu, ali ovdje mi je bilo ljepše i mirnije. Vode danas imam na pretek. Za većih kiša prorade "vrabe", ponikve ili podzemni izvori, kako se to danas kaže, pa vode dođe do kućnog praga.
Neće to još zadugo. Napravit ću ja most prije nego li će Split dobiti pješački most preko Vukovarske ulice.
Ne smijemo zaboraviti da se ovdje uvijek teško živjelo. Svaki bi kamen ugrađen u moju kućicu, od pet ujutro do nekih devet ili deset sati klesao, zatim bi ga zidao. I tako u nedogled - spominje se Petar Gusić trudbenog života nekada i sada.
U oba slučaja škrta zemlja malo je toga obećavala. Trebalo je dobro zasukati rukave da bi kamenu "iskamčio" komad plodne crnice ne bi li na njoj posadio ono o čega se nekada živjelo.
Odavno se u Krivodolu malo što sadi. O stoci ne treba ni govoriti, a i ljudi su postali rijetka pojava. Sve do pojave Dražena Bugarina i njegove inovativne ideje kako bez struje i vode vratiti život u selo i svojim primjerom nagnati druge da ekstremne situacije traže i ekstremne mjere.
A ove njegove svakako su za antologiju ako ne i za znanstveno razmatranje.
