StoryEditorOCM
ZagoraSREĆA NA KAMENJARU

Poštar Ante legenda je Zagore, dok se mnogi žale na Poštu, za njega mještani ne štede hvalu: ‘Zaslužija je četri plaće‘

Piše Sandra Barčot
28. prosinca 2023. - 11:50
’Nema boljeg čovika od našeg Ante, prikoviše je dobar. Nama triba takvih ljudi’, ne štedi hvalu Milivoj Stričević iz Brštanova, dostava se rješava i nasred puta ako trebaJoško Šupić/Cropix

Njegov je rejon pod brojem 38, odnosno 146 kilometara područja koje obilazi iz dana u dan, po strogo određenom rasporedu, pa se nakupi i po 200, ma i 300 ulazaka i izlazaka iz kombija tijekom osam sati rada, jer on je poštar koji, slobodno možemo reći, život znači u Dalmatinskoj zagori!

Ante Prdić naš je domaćin u ovoj akciji – jedan dan s dostavljačem pisama, pošiljki, još uvijek i mirovina, te paketa, sudskih poziva...

– Više jedino nema božićnih čestitki! Jednu sam donio neki dan u Nisko, a drugu u Brštanovo. Zaboravili su ljudi pisati čestitke, sada je sve putem mobitela, nema šarenih razglednica. Ali ima svjećica božićnih!

Sigurno sam tri kilometra svjećica dostavio u moj rejon ovih dana – dok ga pratimo u stopu, bolje reći u gumu žuto-crnog dostavnog kombija “Hrvatske pošte”, po uskim seoskim putima, govori Prdić, 40-godišnjak iz Lećevice, koji već dva desetljeća nosi radno odijelo državne tvrtke.

I on je poštar kojeg u njegovu rejonu naprosto – obožavaju!

– Nema boljeg čovika od našeg Ante, prikoviše je dobar. Nama triba takvih ljudi – hvali ga Milivoj Stričević iz Brštanova, umirovljeni pripadnik 114. brigade Hrvatske vojske kojeg smo zaustavili na cesti.

– On je naš korisnik (“Hrvatske pošte”, op.a.), a kako smo ga susreli na cesti jer ide u Split, zamolio sam da stane.

Bolje da sad preuzme paket nego da mu ostavljam obavijest o pošiljci, pa da mora voziti do petnaestak kilometara udaljene Lećevice i našeg ureda, koji radi samo od 12 sati do 14.30. Kad smo ga već susreli, bolje da Milivoj odmah uzme svoje – pojašnjava Prdić brzu dostavu na zagorski način, jer kilometrima su ovdje udaljeni zaseoci jedan od drugoga, a budući da još uvijek među ljudima caruje ljudskost, postupak našeg vodiča kroz putešestvije poštarskog zanata očito je uobičajen.

– Zato ga i volimo – niže komplimente mlada majka s jednogodišnjim sinom na stražnjem sjedalu vozila, koju je također Ante nazvao kako bi joj na licu mjesta uručio dva paketa.

image

Ante s kolegama u svom sjedištu u Dugopolju: Predrag Marasović, Petar Markić, Mario Banić i kontrolor Nino Cikojević

Joško Šupić/Cropix

– A što ću kad imam sve njihove kontakte, ma u dušu znam svaku obitelj, osobnu kartu svake kuće, a i oni znaju sve moje, poznajemo se svi – navodi naš domaćin Ante.

Ponedjeljak i četvrtak rezervirani su za Kladnjice, Divojeviće, Dugobabe, u utorak i petak slijede Nisko, Brštanovo i Korušce, a u srijedu Radošić i Vučevica. A sve počinje u jutarnjim satima u poštanskom centru u Dugopolju!

– Ekipa smo mala, ali odlična. Ovdje sve rasporedimo, složimo, naš djeljač, ali i odličan kuhar Predrag Marasović, a poštari onda kreću u akciju: naš Ante, pa Vlatko Ban, Petar Markić, koji je kao naš umirovljenik nastavio raditi na pola radnog vremena, onda Ivo Radošević, Paško Šola i Mario Banić koji je na obuci – ističe Nino Cikojević, koji je kontrolor male družine u Pošti podno dugopoljske crkve, te dodaje:

– Pokrivamo prostor od Čvrljeva na granici sa Šibensko-kninskom županijom, pa na istok do Trnbusa u Gornjim Poljicima, onda Muć i sve do Trilja, dolje do Solina i cijelo Dugopolje s radnom zonom.

Mjesečno imamo više od 30 tisuća običnih pošiljaka, pa oko 3000 preporučenih, tu je i oko 400 mirovina koje nosimo starijima koji nemaju ni kilometrima blizu kuća nekakve bankovne šaltere ili bankomate, pa 400 dostava socijalno ugroženima, a svaki mjesec je i između 500 i 600 ekspres paketa.

Iznosi kontrolor Cikojević brojke koje opisuju njihov svakodnevni posao, kojim pokrivaju dijelove područja gradova Trilja i Omiša, te općina Klis, Lećevica i Dugopolje, s više od 15 tisuća stanovnika razbacanih u mjestima, selima i zaselcima koji po dijagonali premašuju liniju 70 kilometara.

– Poštar najprije treba biti pošten, brz, fleksibilan, učinkovit i uvijek nasmijan. Klijent je uvijek na prvom mjestu – životnu lekciju i moto njegova posla diktira nam “friški” umirovljenik Markić, koji i dalje radi po četiri sata u uniformi poštara, dok Cikojević požuruje:

– Idemo, neće nas nitko čekati, poštar ne smije kasniti.

image

’Naručujemo sve što nam treba, supruga Danijela kućne potrepštine, ja za glazbu ili makete’, kaže umirovljeni profesor Ante Toni Mrak

Joško Šupić/Cropix

U ophodnju smo tako i krenuli za Antom Prdićem, izravno iz Dugopolja prema Brštanovu, preciznije na granici s Dugobabama, gdje je dostavljao vanjski disk za računalo. Adresa Zagorska 12 i u dvoru poveći poprilično glasan pas!

– Ovo je beba barba Tonija, nema brige, prijatelji smo – smije se Prdić dok mu “grdosija” gura čeljust u dlan kao pozdrav, a profesor hrvatskog jezika i glazbene kulture Ante Toni Mrak srdačno nas pozdravlja:

– To je naš Ziko, sedmi naš ljubimac, a znate odakle mu ime, pa po nogometašu.

U prohladno jutro toplo nas je dočekao 81-godišnji profesor koji je predavao u Kaštel Novom, a sa suprugom Danijelom Ružić Mrak prije 21 godinu se iz Splita doselio u Brštanovo po katastarskoj oznaci iako su na rubu Dugobaba. Ona i dalje predaje u lokalnoj osnovnoj školi, a on se bavi glazbom te izradom maketa. I redoviti su “gosti” poštara Ante.

– Naručujemo sve što nam treba, Danijela kućne potrepštine, ja za glazbu ili makete. Drago nam je vidjeti našeg Antu – ispraća nas profesor Toni, jer poštar sve veselo pozdravi, ali nema predugog zadržavanja na jednom mjestu – paketi u “utrobi” kombija čekaju, treba ih dostaviti, pisma s povratnicama uručiti, a ona obična ubaciti u sandučiće.

– Dabogda svi bili poštari ka naš Ante! Ljudina od čovika – dobacuje nam prosijedi gospodin kojeg smo dostavom pisma omeli na području Pometenih brda, dok nešto niže Ivana Maleš i njezin sin Karlo također samo nižu komplimente za svojeg poštara.

image

Ante dijeli pošiljke Ivani Maleš

Joško Šupić/Cropix

– Četiri plaće za misec dana rada zaslužuje naš Ante, najbolji je. Čovik se baš trudi i uvik je nasmijan – izravno će Ivana, koja često naručuje pakete preko interneta.

I dok obilazimo zaselak Stričevići, po cesticama označenima Piplović-Poušić, pa Put borovine, idemo dalje prema novih par “združenih” kućica na brdu gdje piše na tabeli Piplovići, upoznajemo još jednu gospođu Maleš, i to 75-godišnju Ivu.

– Ćerce, sama san ovdi s još jednom babom, nas dvi, ja Iva i ona Stana Maleš, koja ima 77 godina, dica su u Splitu, dođu vikendon.

A meni kolino operirano, sada boli kičma, valjda je i kuk otiša đavlu, ma dobro je... – u kratkoj smo ćakuli s gospođom Ivom, kojoj je Prdić donio nekoliko pisama.

– Jedino nas Ante redovito poviri!

Poštar im je u današnje vrijeme postao zamjena i za likara i remetu i prijatelja.

– Triba mu povišicu dat jer je uvik jubazan, točan i zna šta nan triba – detektiraju mještanke, dok pokušavamo doznati ima li problema u ovom poslu.

– Dva puta izdušena guma, probijena od dva psa njihovim zubićima ovdje sa strane. Vole psići rasparati bok gume, pa sam dva puta bio u problemu – govori 40-godišnji Ante, a osmijeh mu ne silazi s lica, kao i to da svako jutro putuje na posao iz Lećevice gdje živi s obitelji, suprugom Tinom i trojicom sinovv: Jakov ima 12 godina, Ivan 10, a Lovre godinu i pol.

Svako jutro 27 kilometara vozi do Dugopolja, uzme svoja zaduženja, podijeli ih u rejonu po rasporedu, a to vam je minimalno 600 dostava tjedno.

image

Poštar Ante je poput melema na bolni kuk bake Ive Maleš iz Brštanova

Joško Šupić/Cropix

– Sad u vršnom dijelu godine, i puno, puno više. A rado smo mi poštari viđeni gosti kada početkom mjeseca nosimo penzije, no nismo omiljeni kada nosimo kazne. Ili zbog prekršaja u prometu ili poziv na sud oko spora za nasljedstvo, bude tu svega.

Sad nosimo i pakete s poklonima, Božić je, pa ako dica nisu stigla iz tuđine kod roditelja, šalju im pakete. Evo ovaj je od jedne kćerke iz Njemačke koja mami šalje poklone – upoznaje Ante s prednostima i manama svog posla koji diktiraju i vremenske (ne)prilike.

Bude i poledice, slane na cesti, a i snijega one poznate 2012. godine, kada je imao svečanu dostavu:

– Vozio sam suprugu u rodilište! Po snijegu koji nas je sve iznenadio, pa mi je za 30 kilometara trebalo gotovo četiri sata.

Doznajemo kako je Ante u poštarskoj uniformi od 2003., kada je u Splitu počeo kao dostavljač, slijedilo je “skupljanje” iskustva u Solinu i Kaštelima, a od 2005. preuzeo je šalterski posao u Lećevici.

– Bilo nas je tada troje, dva poštara i ja na šalteru, pa su ugasili jedno radno mjesto, nas dvojica preuzeli posao, onda je uslijedilo i gašenje drugog mjesta, pa sam preuzeo sve, malo šalter, malo dostava, sve do 2013. godine.

Onda sam prebačen u Dugopolje, a kolegice pokrivaju šalter pošte u Lećevici od 12 do 14.30. Znači ujutro se otvori ured u Primorskom Docu od 8 do 10 sati, te se kolegica prebaci do 30 kilometara udaljene Lećevice i ondje radi od 12 do 14.30 – objašnjava naš sugovornik ritam današnjih poštanskih usluga u Zagori, uz važan kuriozitet:

– Moja majka Boja Prdić bila je poštarica pune 42 godine, od 1965. godine je radila u uredu u Lećevici, a otac Jakov, sada nažalost pokojni, imao je u Niskom butigu, pa je bio direktor Poljoprivredne zadruge “Lećevica” i budući da sve znam o mještanima, tako i oni sve znaju o mojoj obitelji. Poznajem ih sve, svi su oni moji korisnici poštanskih usluga.

Ante je i ponosni vlasnik poštanske torbe stare više od 30 godina.

– Poklonio mi je Ivan Škopljanac i bolja je od svih modernih torbi koje danas imaju poštari.

Doznali smo i kako Ante može kilometrima voziti i u rikverc uskim seoskim cestama, dok slobodno vrijeme obožava provesti u prirodi – kao lovac. Koji uživa obilaziti dalmatinski krš i šume, tamo gdje nitko nije odavno prolazio i bio.

Uz još jednu važnu odliku – voli red! Naime, sve u cilju što bolje fotografije, naš fotoreporter Joško je “natjerao” Antu poštara na poziranje, malo u autu, malo ispred, pa šetnja s torbom, pa bez nje, pa...

– Ovaj paket mi stavite na drugi, nek onaj bijeli bude gornji... – naređivao je Joško sve u cilju što bolje slike i kompozicije, pa u tom “pretumbavanju” paketa samo smo “sinjali” muku na Antinu licu!

Sve složeno po dostavnom ritmu, sada se u hipu pretvorilo u nepreglednu hrpu paketa, kutijica i velikih kuverti bez ikakvog reda. A red Ante voli, jer kao poštar mora biti učinkovit, sve mora biti složeno i dostavljeno po redu i radnom ritmu, gdje se ni minuta ne smije gubiti uludo.

image
Joško Šupić/Cropix
image
Joško Šupić/Cropix
image
Joško Šupić/Cropix
image
Joško Šupić/Cropix
image

‘Poznajem skoro sve mještane na području Lećevice, Brštanova, Korušca, Dugobaba..., svi su oni moji korisnici poštanskih usluga‘, nagčašava 40-godišnji Prdić

Joško Šupić/Cropix
image
Joško Šupić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. studeni 2024 08:04