Kod većine osoba sama pomisao na zmiju izaziva strah i nelagodu. Moglo bi se reći pravu histeriju. O tome svjedoči i fotografija koju smo dobili - netko je ubio zmiju koja je ubila štetočinu i prijenosnika bolesti - štakora. Tako su oboje stradali. Bolja verzija iza ove fotografije je da ih je netko u trenutku borbe u Dalmatinskoj zagori - pregazio... Poznavatelji zmija kažu da je na fotografiji vjerojatno bjelouška, neotrovnica koja ‘čisti‘ prirodu od nametnika...
Za većinu Dalmatinaca sve zmije su zmije otrovnice, u svakoj od njih takvi vide opasnu ljuticu od čijeg otrovnog ugriza bi mogli umrijeti. Pa stoga u svojoj neupućenosti i sljepoći u odnosu na ove gmazove jedino njima primjereno rješenje jest uništiti sve što se zmijom zove. Zmije su, opće je poznato, hladnokrvna živa bića koja se u prirodi pojavljuju s prvim porastima proljetnih temperatura. Tada izlaze iz hibernacijskog razdoblja u kojemu su provele zimu.
U početku su spore u kretanju, trome, ali kako raste temperatura u porastu je i njihova pokretljivost. Pa se tako oko zmija ispredaju razne priče, a jedna od njih nastoji uvjeriti kako je upravo na području Dalmacije najviše zmija i to baš onih ljutica predvođenih poskokom. Kao i u svim takvim pričama uz dio istine nadodano je nemalo mašte, ponajprije po onoj narodnoj koja kaže kako su u strahu velike oči.
Na području Republike Hrvatske, navode biolozi kojima bi trebalo vjerovati jer je to područje gdje su baš oni najstručniji i najupućeniji, obitava 15 vrsta zmija od kojih su samo tri otrovnice. Između njih 15 čak 12 je zaštićeno prema odredbama Zakona o zaštiti prirode. Otrovnice su poskok, riđovka i žutokrug.
POSKOK
Poskok je u javnosti najpoznatiji. On spada među najotrovnije i najopasnije zmije iz porodice ljutica. Često se može čuti kako je to i zmija dalmatinskog podneblja, pri čemu se zaboravlja da je taj gmaz, koji živi na kamenitim i sunčanim staništima, rasprostranjen diljem južne Europe i Male Azije. Mužjak poskoka naraste do dužine od jednog metra. Ženka je u pravilu manja od mužjaka. Boja poskoka je promjenjiva, prilagođena podneblju pa može biti siva, žuta ili smeđa s cik-cak prugama. Prepoznatljiv je po trokutastoj plosnatoj glavi, okomitoj zjenici i karakterističnom roščiću na vrhu njuške. Pomoću dugog i rašljastog jezika osjeća opip i miris, a on mu služi i da, kada zagrize žrtvu, pritisne spremište otrova u posebnoj žlijezdi i unese ga u žrtvu kroz dva duga šuplja zuba. U narodu se o toj najpoznatijoj ljutici ispredaju legende. Pa se tako govori kako poskok skače, što mu kazuje i samo ime te da se može saviti u klupko i tako kotrljati. Istina je da poskok može pužno saviti stražnji dio svojega tijela i onda uzdignuti i brzo izbaciti naprijed prednji dio kako bi ugrizao žrtvu. Dokazano je da takav skok može biti dugačak 40-ak centimetara. Poskok se u ljubavnom klinču može zateći krajem travnja i početkom svibnja. Ženka tijekom rujna i listopada na svijet donosi 10 do 20 mladih. Ona ih, zapravo, koti jer čim mladi iziđu iz majčinog tijela probijaju opnu jajeta. Jedna od narodnih legendi je i ta da se ženka poskoka koti na stablu kako joj njeni mladi ne bi zadali smrtonosni ugriz. Poskok je općenito najopasniji u jesen kada se penje na stabla kako bi došao u priliku uloviti ptice. Inače je aktivan većinom noću, a danju sklupčan spava i probavlja lovinu. Uz čovjeka koji ga ne preže ubiti, najveći neprijatelji ove ljutice su orao zmijar i mungos.
RIĐOVKA
Druga otrovnica na našim prostorima je riđovka, koja još ima nazive crnostrig, šarka ili šarulja. Nešto je kraća od poskoka, duga je do 75 centimetara, ali je značajno deblja i veće glave. Staništa su joj posvuda, u planinama, otvorenim šumama, močvarama, šikarama i u vodi. Odlično pliva, a to najviše voli noću ili dok pada kiša, odnosno kada je vlažno vrijeme. Poslije kupanja riđovka se, baš kao i ljudi, voli sunčati i to zamotana u klupko. Opasna je otrovnica, a unatoč njenoj ljepoti najbolje ju je u prirodi zaobići.
PLANINSKI ŽUTOKRUG
Treća hrvatska otrovnica je planinski žutokrug. Njena populacija je neusporedivo manje brojna od poskoka i riđovke. U Hrvatskoj obitava na planinama Velebit, Dinara i Kamešnica i to redovito iznad 900 metara nadmorske visine. Može se naći posvuda, u kamenjaru, močvarnim i suhim travnjacima. Protiv ove otrovnice dovoljno je biti dobro obučen, obavezno s dugim rukavima. Jer, ako i ugrize nema prevelike opasnosti jer je otrov planinskog žutokruga usporediv s otrovom poslije uboda pčele ili ose.
NEOTROVNE VRSTE
Sve ostale zmije koje obitavaju u Hrvatskoj nisu otrovne. Na našim prostorima najpoznatija među njima je bjelouška, koja je, nažalost, najčešća žrtva ljudi koji u općem strahu i nepoznavanju zmija ako mogu ubijaju sve što gmiže. Bjelouška im je na meti i zato što ona, dok se brani, udara glavom, ali ne grize. Tu su još crna poljarica, bjelica, crvenkrica, kavosas, crnok, rpica, crvolika sljeparica, ribarica, plavetna poljarica, smukulja, šara poljarica, zmajur i žta poljarica. Kravosas je najveća zmija u Hrvatskoj. Odrasle jedinke u pravilu su duže od 150 centimetara, a može narasti i do 260 centimetara. Potpisnik ovih redaka bio je u prigodi vidjeti dva obilata primjerka te zmije kako isprepleteni u vrijeme parenja prelaze asfaltni kolnik ceste koja vodi prema Nečujmu na Šolti.
ZMIJE SU SVE ČEŠĆE - ŽRTVE
Sada ćemo se vratiti na ljudske žrtve zmija i zmije kao žrtve ljudi. Na hrvatskim prostorima, najčešće na području Dalmacije, zmije otrovnice grizu najčešće u proljeće i u kasnu jesen. Nakon što iziđu iz hibernacije poskoci su vrlo tromi, ali uvijek otrovni. Najčešće njihov ugriz osjete berači šparoga i neoprezni poljoprivrednici, odnosno šetači u prirodi. U Hrvatskoj su se u pravilu od ugriza poskoka, a bude oko 20-ak ugriza svih vrsta otrovnica godišnje, kroz posljednjih 15-20 godina evidentirala 3 – 4 smrtna slučaja. U slučaju zmijskog ugriza treba neodgodivo osigurati medicinsku pomoć i to u najkraćem mogućem roku. Kako bi se takvoj osobi ubrizgao protuotrov kojega ima u svakoj bolnici. Takav protuotrov, rečeno nam je iz jednog naselja općine Lećevica, sa sobom redovito nose pastiri dok dalmatinskim kamenjarom hodaju čuvajući ovce ili koze.
Na drugoj strani zmije su sve češće žrtve. Osim svojih prirodnih neprijatelja, najviše ljudi. Na dva načina. Prvi je već spomenuti strah od bilo koje zmije pa takvi ljudi ubijaju, kako rekosmo, sve što gmiže ne razmišljajući koliku štetu nanose ukupnom biosustavu, pa tako posredno i sebi osobno. Ipak, najmasovnije ljudsko usmrćivanje zmija događa se na asfaltnim kolnicima gdje stradavaju pod kotačima automobila. U cetinskom kraju zmije na taj način stradavaju svuda, najčešće gdje prometnice prolaze kamenjarom. Od početka ovoga proljeća, kada su se poslije zimskih hladnoća ponovno pojavile, zmije su najmasovnije gažene automobilskim kotačima na cesti koja od Bitelića preko Dabra vodi prema Vrlici. Na njoj su se, za lijepog sunčanog vremena, svakodnevno mogle vidjeti usmrćene zmije, najviše na pravcu od Bitelića prema Vučipolju te na potezu od Koljana do Vinalića, kroz Ježević.
ČUVAJUĆI ZMIJE, ČUVAMO I - SEBE
Na kraju ostaje zaključiti: Ljudi se boje zmija i zbog te bojazni, u biti iracionalne, ubijaju zmije. Rijetki su pojedinci koji drže da bi (i) zmije mogle i trebale biti kućni ljubimci. Mada ima i takvih. Za sve bi, ipak, trebala vrijediti spoznaja kako svaka biljna ili životinjska vrsta, pa tako i zmija, ima važnu ulogu u sveukupnom ekosustavu. Zato valja imati na umu da čuvajući druge vrste, uključujući i zmije, čovjek čuva sebe.