Na današnji dan, 5. srpnja 2007. godine, preminuo je jedan od najvećih heroja Domovinskog rata i bitke za Vukovar Marko Babić. Marko Babić rođen je 16. veljače 1965. u Vukovaru.
Bio je najmlađi od troje djece Ive i Stipana koji su 1958. doselili u Vukovar iz sela Potravlje kraj Peručkog jezera nedaleko Sinja. Po završetku osnovne i srednje škole, Marko Babić nekoliko godina proveo je na privremenom radu u Švicarskoj. U travnju 1991. godine vratio se u Vukovar i ubrzo priključio braniteljima Borova naselja na Trpinjskoj cesti.
Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade, Blage Zadre i jedan od njegovih najbližih suboraca. Markova ideja je bila da se tenk pusti da uđe 50 do 100 metara u dubinu naših položaja, kao u mišolovci, a mi smo bili s lijeve i desne strane u dvorištima kuća. Prvi je uništio neprijateljski tenk, za njega se govorilo da gađa tenkove kao da su obične limenke. S tim se, međutim, nikad osobno nije hvalio, ni busao u prsa. prisjećaju se Babića koji je uništio 14 tenkova na Trpinjskoj cesti, njegovi suborci. Kada se vidjelo da se bliži pad grada Babić je izašao u proboju iz neprijateljskog obruča.
Njegovi roditelji, zajedno s petnaestak sugrađana, odvedeni su još u rujnu i ubijeni u selu Bobota nadomak Vukovaru te se za njihovim posmrtnim ostacima još uvijek traga.
"Kako godine lete, tako sjećanja blijede, osim onih najsjajnijih. Čini mi se kao da sam jučer bio s njim tamo iza kuća, u baščama gdje smo čekali i kroz koje smo trčali gore dolje za tenkovima. Svjestan sam koliku sam čast imao biti uz jednog od najvećih boraca na Trpinjskoj cesti.
Uistinu sam mislio, gledajući ga kako se izlaže, da mu je strah stran. Jutra su te ‘91. bila pomalo svježa i svi smo na okupljanje dolazili u jaknama, džemperima. Tako obučeni smo i "spavali". Marko je imao na sebi maskirnu majicu i prsluk te se umivao vodom iz bunara i nije brisao vodu s lica - "To me razbudi", govorio je.
Mi ostali smo se stresali kao da nas zalijeva. Pogledao bi nas i ovako se nasmijao kao na fotki i pitao: "Pa nije vam valjda hladno?", rekao je svojedobno njegov suborac Tomislav Orešković.
Babić je poslije okupacije Vukovara u redovima, 204. odnosno 5. gardijske brigade bio aktivan na nizu ratišta, sve do konačnog oslobođenja Hrvatske. Hrvatsku vojsku je napustio 1997. godine s činom pukovnika jer nije htio otići u prijevremenu mirovinu o čemu je jednom prilikom kazao: Nudili su mi tada predsjedničku mirovinu. Ta predsjednička mirovina se dodjeljuje ljudima od osobitih zasluga za Republiku Hrvatsku. Tada sam imao 32 godine i nisam osjećao da trebam ići u mirovinu. Po meni u mirovinu idu ili stari ili bolesni ljudi, a ja nisam niti star niti bolestan. Ja u rat nisam išao zbog mirovine, niti sam se borio za neke privilegije. Ja sam išao zato što mi je to dužnost i obaveza.
Bio je vrlo aktivan među braniteljskom populacijom te je bio glavni je inicijator snimanja serijala “Heroji Vukovara”. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem producirao je serijal, no nije dočekao početak emitiranja serijala. Pozlilo mu je na sprovodu jednog od suboraca i na današnji dan 2007. godine preminuo je u Kliničkoj bolnici Rebro.
Pokopan je na Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru uz zapovjednika i prijatelja Blagu Zadru. Srednja strukovna škola u Vukovaru danas nosi njegovo ime kao i Središte za obuku dočasnika i časnika Hrvatske vojske u Udbini koje nosi naziv „Središte za razvoj vođa – Marko Babić“.